aparatczykovi zapisi

Vjerujem da se mnogo ljudi sjeća kako se u ovo vrijeme obilježavala neobična svetkovina ambicioznog imena Dan mladosti. U doba komunizma i Bivšoslavije značilo je to obilježavanje rođendana određenog Josipa B. poznatog i kao Tito, lokalnog šefa globalnog utjecaja, koji je bio svojevrsni arhićaća.
Iako je čovjek već barem 28 godina pokojnik, a svetkovina se ne obilježava javno već dobrih 18 godina, još uvijek izaziva kontroverze i potiče rasprave. Osim glasne manjine koja glasno slavi ovaj dan i šutljive većine koja ga odobrava ili jednostavno nema ništa protiv, postoji i ona opozicija kojoj sam spomen na dotičnog Josipa izaziva urtikariju i ostale oblike iritacije. Među tom ekipom postoji šutljiva većina koja uglavnom rogobori na spominjanje dotičnog, i vrlo glasna manjina koja bi najradije izbrisala iz povijesti sve što ima veze sa navedenim pokojnim pojedincem. Igrom slučaja, ta je glasna manjina sklona uresiti se ideološkim znamenjem jednog kratkotrajnog i propalog sustava koji se oslanjao na jedan isto tako propali sustav na čiji se spomen svakome normalnome u europskim prostorima a i šire diže kosa na glavi.
Ovih dana se mnogi fanovi Josipa B. okupljaju u njegovom rodnom mjestu kako bi obilježili godišnjicu njegova rođenja. S druge strane za ciglih tjedan dana glasniji dio onih koji na drugoj strani skupiti će se na koncertu određenog glazbenika koji se zove slično kao i određena marka ekrana za televizore, svira pastirski rock pod utjecajem bosanskohercegovačkih bendova iz sedamdesetih a koristi se već spominjanom ikonografijom propalog sustava kako bi promovirao svoju glazbu i privukao što više slušatelja koji su skloni toj ideološko-političkoj struji. Da se razumijemo, mislim da narečeni glazbenik koji se zove slično kao i određena marka ekrana za televizore uopće nije loš glazbenik, ali nije baš ni nešto toliko dobro da bih uživao u njegovoj glazbi. S treće strane postoje i pripadnici određene vjersko-nacionalne skupine koje ikonografija spomenutog pjevača podsjeća na strašna stradavanja njihovog naroda u određenom razdoblju prošlog stoljeća.
Sve u svemu ispada komplicirano.
Sad ti budi pametan.
Čini mi se da sam u životu nekako preiskusan da bih mogao slijediti neku ideologiju ili nekog pojedinca, a to je upravo i bila karakteristika gore spominjanih politički antipodnih sustava (jesu li zaista bili antipodi, ili zapravo konkurenti?). S povijesne strane, mnoge države Europe od Baltika do Mediterana bile su na neki način involvirane u mračni i neuspjeli nacistički projekt iz prve polovine dvadesetog stoljeća, i svi se nekako trude taj angažman potisnuti što dublje u povijest, i nitko se nekako ne hvali s time što je njegova država bila nacistička marioneta, pa makar se to doimalo kao ostvarenje nezavisnosti. Toliko o tome sustavu i vremenu, bolje ga je zaboraviti.

Josip B. poznatiji i kao Tito, specfična je tema. I to vrlo aktualna, izgleda, još uvijek previše aktualna da bi se njome bavili samo povijesničari. Moram priznati da ne spadam u onu kategoriju ljudi koji zastupaju stav iz kojeg proizlaze parole poput „Druže Tito, ti si krao ali si i nama dao.“ Ili mnogo kultnija „Dok je bilo Tita bilo je i šita“. Ne vjerujem da je prije bilo bolje, kao što to mnogi misle. Iako, mora se priznati, bio je to zaista fascinantan lik, ćaća na visokom nivou. Znao je sačuvati prisebnost u teškim situacijama te je stoga vješto ekvilibrirao između istoka i zapada.... Imao je fakat uzbudljiv život a pokarao je sve što mu je bilo na putu (navodno imao čak 14 djece). Na određeni način vidio je u budućnost, i znao je da nakon njega slijedi raspad, pa je zato i amenovao Ustav iz 1974. Njegove najveće vrline bile su u tome što je znao izfektati lovu od zapadnjaka za usluge tampon zone prema Varšavskom paktu, od čega se u Bivšoslaviji lijepo živjelo na kredit, a i to što se vrlo spretno stavio u prvi plan jedne vrlo slikovite ekipe bijednika i freakova poznate i kao nesvrstani. Doduše, s globalnim promjenama i prestanom hladnog rata, te su pozicije uglavnom izgubile na vrijednosti.
Da li smatram da je bio faca? Apsolutno!
Da li bih volio živjeti u državi kojom on vlada? Nikako (bili smo suvremenici samo prvih pet godina mog života pa se ne sjećam bogznačega)!
Svemu unatoč, ne bih volio živjeti u zemlji u kojoj nema prave demokracije i kojom vlada kult ličnosti nekog diktatora. Moja je generacija svoje najljepše godine morala živjeti pod priglupom diktaturom Franje Tuđmana, koja, makar je bila light diktatura, nam je ipak sjebala živote... Mislim da mi je to bilo sasvim dosta svih kultova ličnosti za sva vremena.
Zanimljivo je da većina inozemne javnosti Josipa B. percipira kao povijesnog pozitivca, a njegov je nadimak poznat širom svijeta. S obzirom na općepozitivnu percepciju Josipa B. i njegovog vremena i svijeta, ne treba se odricati tog dijela povijesti. Dapače, taj dio povijesti treba tretirati kao brand i na njemu graditi međunarodni image (a ne na koncertima s ikonografijom poput gore spominjane) da nam ne bi taj brand prisvojili susjedi s istoka, koji na njega ipak nemaju toliko prava kao mi. Taj dobar image može biti i dobar proizvod koji bi se mogao i dobro prodavati. Tako je to u kapitalizmu. Ali nema u nas dovoljno takve pameti, radije čemo potrošiti još 28 godina na dramatične rasprave i prepucavanja o sve davnijoj prošlosti.
Tako je to u Hrvatskoj.