antun kauzljar

Dvije godine bavio sam se pisanjem moje web stranice i pisanjem na mojim blogovima te komentiranjem na blogovima drugih blogera. Iskreno, to me je održalo na životu. Držao sam se liječničkih savjeta, redovno uzimao lijekove, odlazio na pretrage i kod specijalista itd. U međuvremenu, završio sam još jedanput u bolnici osamnaest dana zbog slabokrvnosti i vrlo visoke sedimentacije. Za petnaest dana smršavio sam deset kilograma. Unuk se bojao približiti mi se. Uzrok tomu liječnici nisu utvrdili ni do danas. Ali ja sam se oporavio i sada je moje zdravstveno stanje „podnošljivo“.
Od ove godine i moja supruga je u penziji. Nažalost, naše dvije penzije ne pokrivaju sve naše dosadašnje uobičajene kućne rashode, pa mnoge od tih rashoda moramo reducirati ili ukinuti. Među tim rashodima jest i trošak telefona. Zbog toga se moram (iako to ne želim) maknuti s interneta i blogova odnosno smanjiti svoje pojavljivanje . Ovo je donekle i oproštaj sa svima vama koji ste me čitali i komentirali. Hvala vam svima! Puno ste mi pomogli.
Pozdravljam vas i želim vam puno zdravlja i zadovoljstva u vašem budućem životu.

Majka moje supruge je teško oboljela odnosno jako ostarila. Gubila se je, pa smo je morali dvoriti kao malo dijete. Da nesreća bude veća, pala je i slomila kuk. Operaciju kuka i sve što je uz to išlo nažalost nije mogla preživjeti i umrla je. U to vrijeme bio sam dosta opterećen brigom i njegom oko nje jer je supruga išla na posao a ja ostajao s njom, a kada je slomila kuk tada sam skoro svaki dan odlazio u bolnicu, zatim je jedno kratko vrijeme vraćena iz bolnice na kućnu njegu ali bila je nepokretna pa ja i supruga nismo joj mogli pružiti potrebnu njegu i zato smo je smjestitili u jedan starački dom, ali ni tamo nije dugo ostala, liječnik ju je vratio natrag u bolnicu, gdje je i umrla.
Dva tri dana nakon njene smrti krajem 2004.godine, mene je pogodio srčani udar, infarkt srčanog mišića. Završio sam u bolnici petnaestak dana. Nakon bolnice poslali su me na koronarografiju (snimanje srčanih žila). Pretragu sam čekao tri mjeseca. Ustanovljeno je da su mi srčane žile jako sužene a desna grana potpuno začepljena i da se mora izvršili operacija srca, tj. ugradnja premosnica. Obavio sam ovu pretragu još jedanput u privatnom aranžamanu ali nalaz je bio isti. Uz dosta nastojanja i «hvatanja veza» uspio sam dobiti termin za operaciju. Bio sam potpuno pripremljen za operaciju, kada je došao kirurg koji me trebao operirati i rekao da je operacija vrlo rizična i da on pod tim uvjetima ne može operirati. Vratne žile su mi jako sužene i zbog toga za vrijeme operacij moj mozak može ostati bez kisika i tako može doći do moždanog udara odnosno oduzetosti tijela. Jednako tako sužene su mi i zdjelične žile pa postoji opasnost paralize nogu a i u samim nogama stanje sa žilama je takvo da kirurg nema dobrog materijala za presađivanje u srce.
Išao sam nakon toga na ponovno snimanje vratnih i ostalih žila ali nalaz je pokazao velika suženja i liječnik angiolog nije mogao preporučiti operaciju srca. Rekao mi je da su opasnosti i rizici puno veći od koristi koju bi dala operacija. Zato ostajem na klasičnom načinu liječenja: terapija lijekovima, pravilna prehrana, lagano pješačenje itd. i živjeti dok budem mogao.
Tako sam sada kod kuće, pokušavam se pridržavati svega što su mi doktori preporučili i evo pišem sjećanja na moj prošli život. Čekam da odživim ovo malo života što mi je preostalo ili drugačije rečeno, čekam smrt. Pokušavam o tome ne razmišljati tako što šetam, čitam (za godinu i pol pročitao sam oko 50 knjiga) i pišem na kompjuter. Nimalo zanimljiv niti svrsishodan život ali što mogu. No, barem učim i, kako mi reče jedan bloger, „odrastam“.

Sve do svibnja 1995. godine, do vojne akcije «Bljesak» najteže nam je padalo iščekivanje kada će rat završiti i kada ćemo se moći vratiti svojoj kući iako nismo očekivali da je od nje nešto ostalo. Možda je bila zapaljena jer mnoge kuće jesu bile zapaljene, možda je bila srušena ili jako oštećena. Stvari iz kuće su nam sigurno bile ili uništene ili pokradene. Ali svejedno smo željeli vratiti se pa makar i na zgarište.
Konačno smo dočekali i taj dan. Naše Mjesto je oslobođen u akciji «Bljesak». Tada sam kupio nekakvu 22 godine staru škodu za 500 njemačkih maraka, kako bi nam poslužila dok budemo odlazili u Mjesto radi popravka kuće. Kuća je bila u groznom stanju. Više od dvije trećine krova je bilo bez crijepa, kuću su pogodile tri granate: dvije u krov a jedna je odvalila jedan ugao kuće i dio krova. Zbog dugodišnjeg zakišnjavanja žbuka je otpala, centralno grijanje uništeno, vodovodne cijevi popucale, parketi istrunuli; drugim rječima ostali su nam goli zidovi.
Čekalo nas je puno posla. Oko kuće narasla je visoka trava i grmlje, čak i iz gornje betonske ploče rasla je vrba. Država Hrvatska je obećala financirati obnovu naših kuća i to nam je bila velika nada. No, okoliš oko kuće morali smo sami urediti. Nismo bili sigurni ima li zaostalih ili namjerno ostavljenih mina, pa smo sjekli grmlje i kosili travu sin i ja uvijek jedan s jedne strane kuće a drugi s druge strane. Ako naletimo na minu da ne nastradamo obadva.
Država nam je zamijenila krov i ugradila sve prozore i vanjska ulazna vrata. Za unutarnje uređenje dobili smo kredit u vrijednosti 12 tisuća njemačkih maraka (za svakog člana obitelji po tri tisuće). Uz naše velike napore, uz još našeg novca i uz korištenje najjeftinijeg materijala uspjeli smo kuću dovesti u stanje da se u njoj može živjeti. Uselili smo se 11. svibnja 1996. godine.
Supruga je počela raditi u novoosnovanoj Općini jer je prije rata radila u mjesnoj zajednici a nova općina je bila sljednica te mjesne zajednice. Ja sam još uvijek radio na svojem radnom mjestu. Posla je bilo preko glave a sve je zavisilo od dobre volje pojedinaca koji su tada zauzimali važne položaje u poduzeću i općini. Veliku pomoć sam imao od mojega sina, koji je u međuvremenu počeo raditi posao diplomiranog inženjera.
Ljudi se nisu vratili svi svojim kućama, osobito ne srpsko stanovništvo, sela su bila poluprazna, mnoga poduzeća nisu radila, pa nije bilo radnika da putuju, škole također nisu radile i nije bilo djece, a ljudima je omogućeno da uz povoljne kredite kupuju sebi osobne automobile. Ostao sam raditi ali sam ubrzo postao „nepotreban“ u svom poduzeću i odlučio sam otići u prijevremenu penziju uz isplatu poticajnih mjera (novaca). Tako sam postao umirovljenik.
Novce od poticajnih mjera upotrijebio sam za dovršenje uređenja kuće (fasada, namještaj i nedovršeno uređenje unutra), te za izgradnju nekih manjih dvorišnih objekata. Dosta sam dao i svojoj djeci. Tim poslovima sam bio zauzet godinu dvije. Počeo sam hraniti svinje i piliće za naše potrebe. Supruga nije imala uvjete za odlazak u mirovinu pa je nastavila raditi u Općini.
U međuvremenu kćerka se udala, sada već ima kćer u trećem razredu osnovne škole i sina s navršenih šest godina starosti. Ona i njena obitelj žive u svom (od muževog oca naslijeđenom) stanu u Zagrebu. Obadvoje su zaposleni, dakle zbrinuti.
Sin se, također, u međuvremenu oženio. Sada ima sina od sedam godina u prvom razredu. Kupio je stan u Zagrebu na kredit, novi auto a meni je dao svoj dotadašnji. Snaha također radi. Za sada su im najveće financijsko opterećenje rate kredita za stan. Dakle, i oni su zbrinuti.
Zadovoljan sa i ponosan svojom djecom. Tvrdim da svaki čovjek odlazi u vječnost preko i kroz svoju djecu i da druge vječnosti nema. Čovjek nastavlja živjeti u svojim potomcima sve dokle seže sjećanje na njega.

Ja sam radio kao zamjena za druge zaposlenike u skoro svim radnim jedinicama. Kad je netko trebao ići na godišnji odmor ili na bolovanje ja sam se selio iz mjesta u mjesto na zamjenu. U početku je to bilo zanimljivo iskustvo iako vrlo naporno što se tiče putovanja, ali kasnije sam se osjećao nekako degradirano, kako reče jedan moj kolega, bio sam samo nadomjestak.
U studenom 1991. godine počeo sam pisati neku vrstu dnevnika i to iz tri osnovna razloga: prvo da ne zaboravim što nam se sve događa, a drugo da ne poludim od brige što će s nama biti i treće da izbjegnem mržnju prema neprijateljima, koja je u meni rasla sve više a nisam želio postati zarobljenik te mržnje. Te zapise sam sačuvao i danas ih imam isprintane kao knjige i na CD-u.
U svibnju 1993. godine uredili smo jedan stari i zapušteni stan, koji sam dobio od mojega poduzeća na korištenje do povratka u našu kuću. Bio je to doista stari i neuređen stan, bez vodovoda, s poljskim WC-m, s puno miševa tijekom zime i slično. Grijali smo se piljevinom u nekakvoj priručno izrađenoj piljevinki, spavali na nađenim željeznim krevetima a dio namještaja nam je poklonio brat moje sestre. Ali imali smo svoj kutak i nismo bili nikome na teret.
Iz tog vremena sjećam se jednog dana, kada smo supruga i ja pokušavali postaviti nekakve zavjese na prozore. Nije nam išlo od ruke i supruga je zaplakala. Prekinuli smo s tim poslom i izašli iz stana tužni i ogorčeni. Sve smo imali u našoj kući prije ovog prokletog rata. Supruga je otišla nešto raditi u vrt toliko da nešto radi a ja sam nahranio nekakvog psa lutalicu koji je tu naišao. Prognanstvo nam je sve teže i teže padalo. Bili smo na kraju strpljenja.
Krajem 1993, godine počelo mi se događati nešto neobično. Iznenada bih padao u nesvijest. Otišao sam liječniku i nakon potrebnih pretraga, ustanovili su da su mi vratne žile jako sužene cijelom svojom dužinom i da se ne mogu operativno riješiti, nego da moram odmah prestati pušiti, uzimati propisane lijekove i paziti na prehranu. Kako budem živio, tako će mi biti; rekao mi je doktor specijalist. U mnogome sam ga poslušao a najvažnije prestao sam pušiti. U životnim uvjetima kao prognanici nismo se mogli pridržavati baš svih uputa. Te godine sam „zaradio“ i šećernu blest.
Ja sam počeo raditi na stalnom radnom mjestu, a supruga je našla jedan privremeni posao. Više nam nije bilo tako teško što se tiče novca. Radili smo obadvoje, sin je također radio a kćerka je upoznala dečka i radila na pijaci u Zagrebu.
1993. godine umro je otac moje supruge. Brat moje žene je organizirao pogreb i ispratili smo i njihovog oca na vječni počinak. Majka moje supruge doselila je k nama jer nije mogla ostati sama nakon smrti muža. Bila je dosta stara i nije dobro vidjela već od ranije. No, s njom nam je bilo lakše. Dok smo mi bili na poslu ona je spremala ručak i pospremala po stanu.

Supruga, kćerka i ja otišli smo u nepoznato. Pokupili nešto stvari i obiteljske fotografije i krenuli. Kamo? Nismo znali. Sustizali smo kolonu izbjeglica iz našeg Mjesta, tu tužnu kolonu kao što je bila i ona kada su dva - tri mjeseca ranije bježali ljudi i obitelji sa nama susjednih područja kroz naše Mjesto. Već tada nam je bilo takvo što grozno promatrati a sada smo gledali naše ljude i sebe u toj koloni. Prisjetili smo se rođakinje moje supruge. Odlučili smo otići k njoj. Prihvatili su nas vrlo rado u okviru svojih mogućnosti. Ostali smo kod njih oko mjesec dana. Spasili su nas. Nakon rata postali smo, ne samo rođaci, nego i dobri prijatelji.
Zatim nas je k sebi u Zagreb pozvala sestrična moje supruge, od ujaka kćer. Kod njih smo također živjeli oko mjesec dana, možda malo kraće. Normalno da smo im uzurpirali dio njihova stambenog prostora. Mi smo toga bili svjesni a oni su požrtvovno to prihvatili kao nužnost. Tako su nam i oni pomogli onda kada nam je najviše trebalo.
Za blagdan Svi sveti iz Njemačke je došla moja nećakinja (od sestre kćer) i njezin muž i kada su doznali da smo prognani iz naše kuće, došli su po nas i odvezli nas u svoju kuću, koja je ionako bila prazna jer su oni radili i živjeli u Njemačkoj. U njihovoj kući ostali smo sve do proljeća (svibnja) 1993. godine. Tada sam od mojega poduzeća dobio jedan stari stan i ostatak vremena do povratka u obnovljenu kuću nakon rata 1996. godine, živjeli smo u tom stanu.
Kada smo sin i ja prvi put pokušali dovesti moju majku iz bolnice, gdje je neposredno pred rat ostala a kasnije kod mojega brata, imali smo prometnu nesreću i ostali smo bez auta, jednog starog stojadina. Bilo mi je važno što smo mi ostali živi. Za auto nisam mario. Od ozljeda ja sam slomio rebro a sinu nije bilo ništa. Auto je ostao slupan u nekakvom potoku. Nakon što sam prizdravio otputovao sam vlakom i dopremio moju majku i roditelje moje supruge u Zagreb, jer tamo se je također vodio rat i nisu mogli tamo ostati.
U Zagrebu u kući moje nećakinje živjeli smo nas sedmero: moja supruga, kćer i sin, te roditelji moje supruge, moja majka i ja. Nije nam bilo lako. Izvor prihoda nam je bila moja plaća, koja je tada iznosila nešto malo više od sto njemačkih maraka. Nešto hrane dobivali smo u Caritasu i Crvenom križu. Kuća je bila velika, grijanje i ostale režije vrlo skupe. Ali nekako smo izdržali.
Sin je sve do ožujka 1992. godine ostao na bojištu a tada se demobilizirao jer je potpisano primirje a on je trebao pripremati diplomski ispit na fakultetu. Ispit je položio u svibnju. Nedugo potom zaposlio se kao stažist. Kasnije je dobio posao srednje stručne spreme. Mjesto inženjera nije mogao dobiti. Bio je zbog toga (a i svega ostaloga) razočaran i ljut.
Kćerka je u nekoliko navrata pokušala raditi kod kojekakvih privatnika, koji su tada nicali kao gljive poslije kiše, ali svuda za sitne novce i kratko vrijeme. Jedno vrijeme je prodavala kavu na pijaci za nekog „poduzetnika“. Dobiti stalni posao bilo je skoro nemoguće jer su se radna mjesta ukidala umjesto otvarala. Otkaz je bilo vrlo lako dobiti jer je to ovisilo isključivo od volje privatnog poslodavca.
1992. godine umrla je iznenada moja majka. Bio nam je veliki problem kako je sahraniti u Slavoniji, gdje je imala grobno mjesto pokraj mojega oca, koji je umro još puno prije rata. Ipak, moja supruga je preko Crvenog križa isposlovala besplatnu osnovnu opremu i prijevoz do Slavonije. Bilo nam je to veliko olakšanje. Uz pomoć mojega brata, koji je organizirao pogreb ispratili smo moju majku na vječni počinak.
U to vrijeme roditelji moje supruge su se vratili svojoj kući jer tamo se više nije toliko pucalo. Trajalo je nekakvo primirje; vrijeme ni rata ni mira.

PS: Moja supruga je danas operirala žuč. Leži u bolnici. Ja sam kod kuće sam. Nije da nemam vremena ali se ne mogu baš nešto koncentrirati na bilo što drugo

Sredinom 1991. godine vodstvo HDZ-a u Mjestu poslalo je mobilizacijske pozive mladićima našeg mjesta. Poziv je dobio i naš sin. Užasno zabrinuti otišli smo supruga i ja u društveni dom, mjesto označeno za okupljanje pozvanih. No, kada smo tamo došli, predsjednik HDZ-a je objasnio da mobilizacijski pozivi nisu bili pravi, nego se samo htjeli provjeriti spremnost ljudi da se odazovu na poziv. Neka vrsta vježbe. Ali kada smo se već okupili u dovoljnom broju, predložio je osnivanje kriznog štaba za naše Mjesto. Odahnuo sam misleći, dobro je nema još rata, bar ne kod nas.
Moje olakšanje nije trajalo dugo. Nisam se ni snašao a već sam s govornice čuo kako me predsjednik HDZ-a predlaže za člana kriznog štaba. Odjednom sam od komunjare postao gospodin i predlaže me u tako važno tijelo. Ostao sam šokiran. Nisam mogao ni reagirati a već sam izabran u krizni štab. Kasnije me je krizni štab čak imenovao zamjenikom zapovjednika. Nisam mogao odbiti. Ta, rat je bio na pragu!
Tek mnogo kasnije shvatio sam da je sve nas u kriznom štabu nova vlast debelo iskoristila: prvo iskoristili su nas da radimo na pripremama za zbrinjavanje stanovništva u slučaju ratnog sukoba u našem Mjestu a drugo mi smo bili službeno izabrano tijelo i odgovarali bismo za sve što se dogodi, dok će se pravi vlastodršci izvući od bilo kakve odgovornosti (ako bude trebalo) a pokupiti slavu ako pobijede. Kada sam to shvatio, zgadila mi se i politika i nova vlast. No, dok to nisam shvatio sa ostalim članovima štaba vukao sam kao magarac. Opet sam «svoj kruh jeo a tuđu brigu vodio», samo sada u mnogo opasnijim okolnostima. Nakon što je rat završio, krizne štabove nitko nikada nije ozbiljno spomenuo ni u političkim govorima, niti u medijima.
Nažalost (ili na sreću), štab nije dugo radio jer je već krajem rujna i kod nas buknuo rat. Prvo granatiranje Mjesta dogodilo se 25. rujna 1991. godine a nakon sljedeće noći najveći broj stanovnika napustio je Mjesto bježeći pred ratnom opasnošću. Supruga, kćer i ja probdjeli smo tu noć u špajzu ispod stepenica, kako bi bili koliko toliko zaštićeni od mogućeg udara granate. Minobacačka granata je doista pogodila krov kuće, oko kuće ih palo još nekoliko, stakla na prozorima su popucala, rolete su bile izbušene, a ulazna vrata izbijena iz zida zajedno s okvirom (štokom). Nekoliko dana kasnije (7. listopada) Srbi su ušli u Mjesto a Zbor narodne garde, kako se tada zvala hrvatska vojska, povukao se. Naš sin bio je u toj hrvatskoj vojsci ali je srećom prošao neozljeđen.
U ljeto 1991. godine, on se htio prijaviti u ZNG ali sam ga ja uspio odgovoriti od toga. No, on je nakon oko mjesec dana ipak to učinio. Bilo je takvo vrijeme. Sramota je bilo biti po strani i ne braniti domovinu. Shvaćao sam ga ali ipak nisam odobravao dragovoljno prijavljivanje. Ako nas država treba, neka nas mobilizira kao što to čini svaka druga država.

Tada je, za mene iznenadno, došlo do previranja. Osnovna organizacija SK se raspala, aktivnosti svih društveno političkih subjekata u Mjestu postale su sve manje i rijeđe. Kao da je to bilo nekakvo zatišje pred buru. Ali ja to još nisam tako osjećao niti primjećivao. Tek 1990. godine, kada su na svim banderama, stablima i zgradama osvanule fotografije meni do tada nepoznatog Franje Tuđmana ja sam shvatio da se nešto ozbiljno događa i mijenja. Naravno zbog straha od nepoznatog povukao sam se iz svih aktivnosti a posvetio se samo poslu.
Nažalost, nisu me ostavili na miru, pa su me neki ljudi počeli nazivati bivšim komunjarom, izbjegavati moje društvo i tajnovito razgovarati u mojoj prisutnosti. Pitao sam se: Što sam ja to skrivio tim ljudima? Nikada u svom životu nisam nikome zlo ni mislio ni učinio. Ako čovjeku nisam mogao pomoći, nikada mu nisam želio ni odmagati. Zašto su takvi prema meni?
Provedeni su novi izbori, «prvi demokratski izbori nakon komunizma» kako su ih zvali. Nadmoćno je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Ljudi su pohrlili za novom političkom strankom kao ovce za ovnom predvodnikom. Najveći broj onih koji su glasovali za HDZ nije imao pojma kakva je to stranka i koji joj je program. Ali Hrvatima je ponuđeno hrvatstvo i oni su ga bez puno razmišljanja objeručke prihvatili. Nisu ni pomišljali da će to izazvati buru negodovanja među Srbima u Hrvatskoj.
Tako je i bilo. Srbi u Hrvatskoj organizirali su referendum o osnivanju Republike Srpske Krajine i odcijepljenje od Hrvatske a Hrvati su organizirali referendum o odcjepljenju od Jugoslavije. Sukob interesa bio je neizbježan. No, ja još uvijek nisam vjerovao u ratni sukob. Nadao sam se mirnom rješenju problema. No, nisam imao pravo.
Malo pomalo izbijali su nemiri, sukobi i postavljanje barikada između Srba i Hrvata u Hrvatskoj. Za predsjednika predsjedavajućeg SFRJ postavljen je Hrvat (prema unaprijed utvrđenom rasporedu) iz redova HDZ, Stipe Mesić. U skladu s novom politikom HDZ-a, stranke na vlasti u Hrvatskoj, on je imao zadatak rasturiti Jugoslaviju i u tome je uspio. Kasnije je to i sam izjavljivao. Već sljedeće godine došlo je do oružanih sukoba. Iz Jugoslavenske narodne armije bježali su mladići hrvatske, slovenske i drugih nacionalnosti. JNA se svrstala uz Srbe i pomagala im. Počeo je rat.

U međuvremenu moj otac je teško obolio i on i majka više nisu mogli sami živjeti u svojoj četvrtoj kući i u njoj živjeli od tatine penzije. Oni su odlučili da ih ja kao najmlađi sin uzdržavam do njihove smrti. Nudio sam svojem bratu, koji je živio blizu njih i sestri kojoj bi njihova kuća dobrodošla jer je imala dva sina koji su se školovali, da se oni pobrinu za roditelje i dohrane ih. Obadvoje su odbili. Tako su moja majka i moj otac došli su k nama u stan. Stan je bio trosobni a djeca još malena, tako da smo im osigurali zasebnu sobu. Moja je majka pravila probleme u stilu da hoće svoju kuhinju, s ničim nije bila zadovoljna, htjela je da joj dajemo novac pa da ona s njim raspolaže itd. ali o tome osobnom ružnom dijelu života ne želim pisati.
Tata je njihovu kuću prodao i meni dao novce jer ja drugačije nisam pristajao na kojekakve opruke, ugovore i slično. Inzistirao sam na povjerenju. Za te novce, dodajući i još nešto kredita napravio sam bolju i veću kuću nego što je bila njihova. Osamdesetih smo preselili u svoju kuću. Kuću smo kompletno uredili uključujući i centralno grijanje, koje su u to vrijeme imali samo neki u našem Mjestu.
Djeca su završila osmogodišnju školu i nastavili srednju školu u Zagrebu. Nakon toga upisali fakultete. Kćerka nažalost nije završila. Nije joj baš išlo a i došao je rat i prekinuo je u studiranju. Sin je završio i postao diplomirani inženjer. No, nije se na tome zaustavio kasnije je magistrirao.
Ali da se još malo kronološki vratim u naše Mjesto. Naš život tamo je nastavio teći sasvim normalno. Supruga i ja smo radili, djeca išla u školu i sve se događalo nekako dobro i normalno.
Tada je od teške bolesti u bolnici umro moj otac. Bio sam vrlo tužan. On je za mene bio oličenje svega dobra. Volio sam ga. Imao je vrlo težak ali iskren i pošten život koji je ostavio nama u sjećanje. Ali život je nastavljao dalje. I dalje smo radili i sudjelovali u raznim aktivnostima u Mjestu.
Jedno kraće vrijeme bio sam član društva uzgajivača golubova i drugih malih životinja. Priređivali smo zabave u domu kako bismo zaradili koji dinar za pomoć članovima u nabavci hrane i za organiziranje izložbi. Jednu godinu sam bio čak i predsjednik nogometnog kluba iako ja s nogometom nemam puno zajedničkoga. Ja sam bi zadužen za pribavljanje novca i prijevoze a trener za stručno vođenje tima. Funkcioniralo je to dosta dobro. Dospjeli smo te godine u viši rang takmičenja.
Još uvijek sam bio član saveza komunista. Isto tako bio sam i predsjednik aktiva saveza komunista u Mjestu dvije godine, ali aktivnosti je bilo sve manje i manje. Savez komunista je gubio na značenju. Približavala se demokracija iako ja to nisam znao niti naslućivao. Nisam ja bio nekakav iskusan političar. Ja sam sve te aktivnosti smatrao nečim dobrim za moj kolektiv, moje mjesto stanovanja i konačno za cijelo društvo. Mislim da je do pada aktivnosti i značaja saveza komunista došlo nakon Titove smrti. Ja to danas mogu zaključiti ali tada to nisam uviđao.

Ja sam pokušavao pronaći nekakvu kuću koju bih mogao kupiti, koja bi bila moja da se ne seljakam iz stana u stan i uz koju bih mogao imati malo vrta i slično. Jedan naš šef imao je kuću za prodati i ponudio mi je da je kupim, a on će meni pomoći da od poduzeća dobijem stambeni kredit i tako platim kuću. No, kada sam ja kuću vidio, odbio sam je kupiti jer je to bila prije ruševina nego kuća. Isti taj čovjek imao je nekakvog političkog utjecaja u Mjestu pa je tadašnjem rukovodstvu u mjesnoj zajednici mene nahvalio i predložio da me biraju za predsjednika socijalističkog saveza. Vjerojatno je mislio da ću se ja zbog toga predomisliti u vezi s kućom.
Naravno, ja se u pogledu kuće nisam predomislio, ali su me zato (htio ja to ili ne) izabrali za predsjednika socijalističkog saveza u mjesnoj zajednici. To je značilo više obaveza bez zarade. Tada se za ljude koji su se bavili tim političkim ili društvenim poslovima govorilo da svoj kruh jedu a tuđu brigu vode. No, kao novi stanovnik Mjesta nisam mogao odbiti i tako steći loš utisak o sebi.
Danas se zbog toga nimalo ne kajem i ne sramim se. Imali smo dobru ekipu složnih ljudi i učinili smo puno toga za samo Mjesto i njegove stanovnike s obzirom na tadašnje financijske mogućnosti. Samo kao primjer reći ću da smo za mjesto koje tada brojilo oko 1.100 stanovnika, dakle relativno malo mjesto, izgradili mjesni vodovod dužine oko 12 km sa postrojenjem za odstranjivanjem prekomjernog željeza u vodi. Izgradili smo telefonsku centralu i telefonske linije za sve stanovnike i još puno toga sa vrlo skromnim financijskim sredstvima uz mjesni samodoprinos u novcu i radu mještana. Uvijek smo imali njihovu podršku.
Život se nastavljao dalje. Kćerka i sin bili su odlični učenici i s te strane nismo imali nikakvih problema. Bili su i dobra djeca i obećavali da bi mogli postati dobri ljudi, kao što i jesu. Mi njihovi roditelji ponosimo se njima. U to vrijeme bavio sam se amaterski izradom crno bijelih fotografija. Naravno, objekti tih fotografija bila su najčešće naša djeca. I dandanas imam sve te fotografije uključujući i one s titovkom na glavi i pionirskom maramom oko vrata. Ni toga se ne stidim a ne bi trebali ni oni. Nije loše bilo biti dobar Titov pionir. To je u to vrijeme značilo nešto vrlo dobro i moralno.
U mojem kolektivu svake godine organizirali smo jedno slavlje. Slavili smo mi koji smo radili i pozivali smo sve naše penzionere. Bio je to dobar običaj. Sjećam se da smo ukrašavali prostoriju u kojoj smo slavili pod zastavom s petokrakom, Titovom slikom i cvijećem (imam i fotografije s tih slavlja). Ni toga se danas ne stidim kao što se stide mnogi drugi. Bilo je važno to što smo bili složni i družili se a nisu bili važni simboli. Pjevali smo pjesme iz svih republika Jugoslavije. Nitko se nije tome protivio, dapače, ljudi su sami birali što će pjevati. Danas, kada sam ja penzioner i kada me se nitko iz mojeg poduzeća nije ni sjetio pet godina, tih vremena se prisjećam s nostalgijom i čvrsto sam uvjeren da je tada bilo bolje – ljudskije.
Nakon godine dvije iskrsnula je prilika da i moja supruga počne raditi u mjesnoj zajednici kao knjigovođa. Ona je bila završila srednju ekonomsku školu. Prihvatila je taj posao objeručke jer su djeca već bila dovoljno odrasla a i promijenili smo stan. Sada smo stanovali u zgradi u kojoj sam ja radio i bilo mi je vrlo lako paziti i na djecu dok radim. Bili su mi iznad glave. Od tada je počeo naš «bogatiji» život. Kupili smo i nekakav komadić zemlje za vrt. Kasnije je tu prosječena nova ulica i mi smo to iskoristili da počeno gradnju vlastite kuće. Udarili smo temelje.

Na mojem radnom mjestu bilo je teško odnosno iscrpljujuće raditi u smjenama – turnusima 12/24 i svaki od nas nastojao je riješiti se toga posla i dobiti nešto lakši posao. Jedan od načina da se to postigne bilo je doškolavanje za inženjera. Meni je bilo ponuđeno da odem na radovni studij u trajanju dvije godine uz plaću koja bi bila dovoljna meni za školovanje ali supruga i djeca ne bi imali nikakvih primanja. Tada sam doživio drugi veliki šok u životu.
Pitao sam moje roditelje mogu li moja supruga i djeca biti kod njih dok sam ja na školovanju. Odbili su. Pitao sam ženine roditelje. Prihvatili su to objeručke ali su se tada moji roditelji pobunili. Govorili su kako je sramota da pored njih živih snaha i djeca moraju živjeti kod njenih roditelja. Ponovo «Ženit te neću, udat' ti se ne dam.» Srdit na sve, odlučio sam školovati se izvanredno uz rad. Ipak, precijenio sam svoje sposobnosti. Naporno učeći i radeći, redovno polažući ispite već nakon godinu dana moj organizam više nije mogao izdržati. Obolio sam. Imao sam srčani infarkt. Bio sam na bolovanju osam mjeseci, izgubio sam potrebnu zdravstvenu grupu za radno mjesto na kojem sam radio (dakle svoj posao više nisam mogao obavljati) i zabrinuto sam iščekivao što će poduzeće samnom učiniti.
Imao sam sreću. Direktor mi je dao da biram između dva posla u dva različita mjesta rada. Ni u jednom mjestu nije mi mogao osigurati stan. Nakon kratkog i intenzivnog razmišljanja prihvatio sam rad u manjem mjestu. Nadao sam se tamo lakše riješiti stambeni problem u manjem mjestu (selu) a i približavao sam se kući mojih roditelja i mojem i supruginom zavičaju. Tako sam počeo raditi novi posao (i učiti taj posao). Počeo sam putujući svaki dan vlakom. Bilo je nepovoljno jer je radno vrijeme tada bilo dvokratno: od 7 do 12 i od 17 do 19 sati a vlakova ili autobusa nije bilo da dolazim kući između ta dva vremena. Da bih došao ujutro na posao morao sam odlaziti vlakom uvečer u 23 sata i prespavao bih u nekakvom malom priručnom skladištu u koji sam smjestio jedan stari kauč. Tako sam se patio oko dvije godine dok nisam dobio drugi stan u samom mjestu rada. Stan je je bio manji i lošiji u odnosu na onaj prvi ali je bio krov nad glavom. Doselili smo se upravo u vrijeme velike poplave. Voda je poplavila cijelu okolicu. U Mjesto se moglo doći jedino vlakom, cesta je bila preplavljena. Nije to bila baš neka ohrabrujuća situacija.
Ipak, ostali smo. Voda se povukla, ja sam nastavio raditi, uređivali smo novi stan, djeca su nam pošla u školu sljedeće godine: kćerka sa sedam i pol a sin sa šest i pol godina zajedno u prvi razred. Bio sam sretan jer ipak smo imali osiguranu egzistenciju.

Tako sam radio sve do odlaska u vojsku, JNA. Regrutiran sam u laku protiv avionsku artiljeriju i vojnim transportom u kasarnu kod jednog aerodroma. U vezi s odlaskom u vojsku sjećam se da smo morali doći pred općinsku zgradu u poslijepodnevnim satima; svi koji su te jeseni regrutirani i pozvani u vojsku. Zatim su nas sve uputili da odemo u nekakav stari dvorac u kojemu ćemo dobiti raspored. Tamo smo prenoćili trijezneći se i spavajući gdje je tko mogao; na krevetima ili u dvorištu. Ulazna vrata su zaključali i nismo mogli izaći.
Ujutro su izvikivali imena nekih od nas. Prozvali su i mene, uručili mi zapečaćenu kovertu i rekli da samnom idu još šestorica regruta. Moramo ići zajedno u vlaku – vojnom transportu. Ne možemo se razdvojiti jer je zapečaćena koverta kod mene i svi moraju ići samnom. Tako su nam doskočili da se ne raziđemo kao rakova djeca. Još se sjećam da je netko na naš vlak bacao kamenje negdje na prolasku kroz Srbiju. Bilo je razbijenih prozora.
Svih 18 mjeseci ostao sam u istoj kasarni kod aerodroma. Nakon šestomjesečne obuke završio sam kurs za desetara i nastavio obučavati novopridošle regrute sljedeće generacije. Nisam bio strog desetar i dobro sam se slagao s regrutima ali i s višim starješinama. Osim s jednim vodnikom, koji nas je za vrijeme kursa tjerao kao „vrag svoju majku“. Nakon pješadisjke obuke u strništu na temperaturi od oko 40 stupnjeva celzija puna dva sata, dao nam je pola sata odmora. Onako umoran i ljut ja sam rekao:»Šteta što nije sada četrdeset prva. Ne znam bih li pucao naprijed ili natrag.» Na žalost on je to čuo i zamalo sam završio u vojnom zatvoru. Spasio me je kapetan, zapovjednik naše baterije, čiji sam bio «ljubimac» jer sam u vrijeme obaveznog gađanja nakon obuke popravio nišansku spravu na jednom topu. Bez tog topa on ne bi mogao izvršiti gađanje i osramotio bi se pred višom komandom. Nije mi to zaboravio.
Nakon vojske vratio sam se na stari posao. No, već sam se nakon dva mjeseca oženio mojom tadašnjom curom (i današnjom suprugom). Već nakon dva mjeseca dobio sam stan od poduzeća u jednom selu nedaleko od mjesta rada. Tamo nam je bilo lijepo. Imali smo izuzetno dobre susjede koji su nam u svemu pomagali. Za života u tom selu rodila nam se najprije kćerka a slijedeće godine i sin. Počeli smo skromno u polupraznom stanu ali smo malo pomalo pribavljali sve više i više stvari, živjeli normalno i skromno i što je najvažnije tada smo bili ispunjeni stvarnom istinskom ljubavi i srećom.
U jednom kraćem vremenu sreću nam je pomutila bolest moje supruge. Morala je na operaciju. Nakon toga više nije mogla rađati i izgubila je jedno nerođeno dijete. No, i to smo zajedno i složno prebrodili. Ja sam brinuo o našoj djeci dok je ona bila u bolnici. Nije bilo lako ali ako nešto činiš s voljom i s ljubavlju sve se može; i prati pelene (tada nije bilo pelena za jednokratnu uporabu) i spremati jelo, kupati djecu itd. Morao sam zapisivati što sve trebam tijekom dana učiniti da ne bih što zaboravio. Srećom, supruga je brzo prizdravila i vratila se kući. Iako se ona nije smjela još naprezati, ipak je bilo lakše. Barem mi je znala reći što i kako treba uraditi. Nakon njenog oporavka, život se nastavio normalno odvijati.

Po završetku osmogodišnje škole, moji roditelji su me upisali u srednju školu u Zagrebu preko «veze». Ja sam želio biti strojarski tehničar ali nisu uspjeli upisati me u strojarsku tehničku školu, nego u školu za zanatlije. Tako sam prihvatio ono što je bilo moguće dobiti.
Kao stidljivom seljačiću bilo mi je teško priviknuti se na život u internatu u velikom gradu ali malo po malo i to sam svladao, uklopio se u to društvo i učio. Sva tri razreda industrijske škole završio sam s odličnim uspjehom. Već tada sam bio svjestan da moji roditelji jedva mogu plaćati moje školovanje i smještaj u domu. To mi je bio vrlo jak motiv za učenje. Drugi motiv je bio taj što sam volio raditi sve u svezi metalske struke. Tako sam iz razreda strojobravara prebačen u razred mehaničara kao dobar đak, a to je značilo nekakvo napredovanje. Treći motiv je bio tadašnja učenička nagrada koja je zavisila od uspjeha u školi. Tako sam već u trećem razredu primao petnaest tisuća dinara nagrade za odličan uspjeh a tim novcem sam mogao plaćati smještaj i hranu u domu i još mi je preostajalo za džeparac oko dvije tisuće dinara. Postao sam «bogat» i osjećao sam se dobro. Počeo sam više izlaziti s ostalim dečkima i nažalost tada sam počeo pušiti. No mojim roditeljima je tada bilo puno lakše. Nekako u to vrijeme sam se i prvi (i zadnji) put zaljubio ali o tome neću pisati.
Završio sam ovu školu i maturirao s odličnim uspjehom. Nas dvanaest dobrih učenika direktor škole je preporučio za zaposlenje u Tvornici a mene su kao odlikaša nagradili ručnim satom i primanjem u savez komunista. Bio sa sretan i radostan, pun ponosa. Rečeno nam je da imamo pravo na petnaest dana godišnjeg odmora i tada se moramo javiti u Tvornicu na rad. Moji planovi su se ispunjavali. Tada je uslijedio prvi šok u mojemu životu.
Nakon «godišnjeg odmora» došao sam kod sekretara (danas tajnika) u Tvornicu a on me je šokirao riječima da sam zakasnio i da su umjesto mene uzeli drugoga na posao. Vidio sam popis nas dvanaestorice na njegovom stolu i samo je moje ime bilo precrtano. Ostao sam bez riječi i bez snage da bilo što kažem ili da se suprotstavim. Izašao sam iz njegovog ureda potpuno nesvjestan što se događa.
Nakon što sam se malo pribrao, pitao sam se: Je li to taj svijet odraslih u koji ulazim? Kući sam se bojao vratiti. Što će na sve ovo reći moji roditelji? Oni su tako željeli da završim školu i počnem raditi. Grozničavo razmišljam i prisjećam se da jedna škola prima učenike pod povoljnim uvjetima. Odlazim tamo i bez imalo razmišljanja potpisujem ugovor po kojemu zasnivam radni odnos za novo zanimanje u tom Poduzeću. Primat ću plaću dostatnu za dvogodišnje školovanje za novo zanimanje a nakon toga sam obvezan odraditi najmanje pet godina na radnom mjestu koje poduzeće odredi.
To je bilo jedino povoljno što sam mogao tada učiniti. Na posao mehaničara vjerojatno bih čekao nekoliko mjeseci a možda i dulje. Takva je tada bila situacija u državi. Ovako sam se mogao dalje školovati sam bez da opterećujem svoje roditelje. Čak sam od poduzeća dobivao i odjeću i obuću. Tako sam se nakon dvije godine zapravo zaposlio i imao dvije godine radnog staža. Rasporedili su me na rad u provinciju, u mjesto za koje prije nisam niti čuo. Tada nisam točno ni znao gdje se nalazi.
Tamo su me primili uz dobrodošlicu, pomogli mi da nađem stan i da se pretplatim na hranu u jednom restoranu odmah pokraj mjesta rada. Posla je bilo puno, posao je bio naporan i složen. Nakon šest mjeseci morao sam položiti praktični stručni ispit. Položio sam. Nakon toga plaća mi se znatno povećala. Prva moja plaća kao samostalnog stručnog radnika iznosila je 72 000 dinara, za stanovanje u privatnoj kući plaćao sam 4 000 dinara a hrana u restoranu stajala me je mjesečno oko 20 000 dinara. Dakle jedna trećina plaće mi je bila dostatna za život a dvije trećine su mi bile višak. Nitko zadovoljniji od mene! Nudio sam pomoć roditeljima ali oni nisu htjeli uzeti. Govorili su: «Važno je da ti više ne moramo davati.»