Na mojem radnom mjestu bilo je teško odnosno iscrpljujuće raditi u smjenama – turnusima 12/24 i svaki od nas nastojao je riješiti se toga posla i dobiti nešto lakši posao. Jedan od načina da se to postigne bilo je doškolavanje za inženjera. Meni je bilo ponuđeno da odem na radovni studij u trajanju dvije godine uz plaću koja bi bila dovoljna meni za školovanje ali supruga i djeca ne bi imali nikakvih primanja. Tada sam doživio drugi veliki šok u životu.
Pitao sam moje roditelje mogu li moja supruga i djeca biti kod njih dok sam ja na školovanju. Odbili su. Pitao sam ženine roditelje. Prihvatili su to objeručke ali su se tada moji roditelji pobunili. Govorili su kako je sramota da pored njih živih snaha i djeca moraju živjeti kod njenih roditelja. Ponovo «Ženit te neću, udat' ti se ne dam.» Srdit na sve, odlučio sam školovati se izvanredno uz rad. Ipak, precijenio sam svoje sposobnosti. Naporno učeći i radeći, redovno polažući ispite već nakon godinu dana moj organizam više nije mogao izdržati. Obolio sam. Imao sam srčani infarkt. Bio sam na bolovanju osam mjeseci, izgubio sam potrebnu zdravstvenu grupu za radno mjesto na kojem sam radio (dakle svoj posao više nisam mogao obavljati) i zabrinuto sam iščekivao što će poduzeće samnom učiniti.
Imao sam sreću. Direktor mi je dao da biram između dva posla u dva različita mjesta rada. Ni u jednom mjestu nije mi mogao osigurati stan. Nakon kratkog i intenzivnog razmišljanja prihvatio sam rad u manjem mjestu. Nadao sam se tamo lakše riješiti stambeni problem u manjem mjestu (selu) a i približavao sam se kući mojih roditelja i mojem i supruginom zavičaju. Tako sam počeo raditi novi posao (i učiti taj posao). Počeo sam putujući svaki dan vlakom. Bilo je nepovoljno jer je radno vrijeme tada bilo dvokratno: od 7 do 12 i od 17 do 19 sati a vlakova ili autobusa nije bilo da dolazim kući između ta dva vremena. Da bih došao ujutro na posao morao sam odlaziti vlakom uvečer u 23 sata i prespavao bih u nekakvom malom priručnom skladištu u koji sam smjestio jedan stari kauč. Tako sam se patio oko dvije godine dok nisam dobio drugi stan u samom mjestu rada. Stan je je bio manji i lošiji u odnosu na onaj prvi ali je bio krov nad glavom. Doselili smo se upravo u vrijeme velike poplave. Voda je poplavila cijelu okolicu. U Mjesto se moglo doći jedino vlakom, cesta je bila preplavljena. Nije to bila baš neka ohrabrujuća situacija.
Ipak, ostali smo. Voda se povukla, ja sam nastavio raditi, uređivali smo novi stan, djeca su nam pošla u školu sljedeće godine: kćerka sa sedam i pol a sin sa šest i pol godina zajedno u prvi razred. Bio sam sretan jer ipak smo imali osiguranu egzistenciju.
Post je objavljen 08.02.2007. u 22:03 sati.