Po završetku osmogodišnje škole, moji roditelji su me upisali u srednju školu u Zagrebu preko «veze». Ja sam želio biti strojarski tehničar ali nisu uspjeli upisati me u strojarsku tehničku školu, nego u školu za zanatlije. Tako sam prihvatio ono što je bilo moguće dobiti.
Kao stidljivom seljačiću bilo mi je teško priviknuti se na život u internatu u velikom gradu ali malo po malo i to sam svladao, uklopio se u to društvo i učio. Sva tri razreda industrijske škole završio sam s odličnim uspjehom. Već tada sam bio svjestan da moji roditelji jedva mogu plaćati moje školovanje i smještaj u domu. To mi je bio vrlo jak motiv za učenje. Drugi motiv je bio taj što sam volio raditi sve u svezi metalske struke. Tako sam iz razreda strojobravara prebačen u razred mehaničara kao dobar đak, a to je značilo nekakvo napredovanje. Treći motiv je bio tadašnja učenička nagrada koja je zavisila od uspjeha u školi. Tako sam već u trećem razredu primao petnaest tisuća dinara nagrade za odličan uspjeh a tim novcem sam mogao plaćati smještaj i hranu u domu i još mi je preostajalo za džeparac oko dvije tisuće dinara. Postao sam «bogat» i osjećao sam se dobro. Počeo sam više izlaziti s ostalim dečkima i nažalost tada sam počeo pušiti. No mojim roditeljima je tada bilo puno lakše. Nekako u to vrijeme sam se i prvi (i zadnji) put zaljubio ali o tome neću pisati.
Završio sam ovu školu i maturirao s odličnim uspjehom. Nas dvanaest dobrih učenika direktor škole je preporučio za zaposlenje u Tvornici a mene su kao odlikaša nagradili ručnim satom i primanjem u savez komunista. Bio sa sretan i radostan, pun ponosa. Rečeno nam je da imamo pravo na petnaest dana godišnjeg odmora i tada se moramo javiti u Tvornicu na rad. Moji planovi su se ispunjavali. Tada je uslijedio prvi šok u mojemu životu.
Nakon «godišnjeg odmora» došao sam kod sekretara (danas tajnika) u Tvornicu a on me je šokirao riječima da sam zakasnio i da su umjesto mene uzeli drugoga na posao. Vidio sam popis nas dvanaestorice na njegovom stolu i samo je moje ime bilo precrtano. Ostao sam bez riječi i bez snage da bilo što kažem ili da se suprotstavim. Izašao sam iz njegovog ureda potpuno nesvjestan što se događa.
Nakon što sam se malo pribrao, pitao sam se: Je li to taj svijet odraslih u koji ulazim? Kući sam se bojao vratiti. Što će na sve ovo reći moji roditelji? Oni su tako željeli da završim školu i počnem raditi. Grozničavo razmišljam i prisjećam se da jedna škola prima učenike pod povoljnim uvjetima. Odlazim tamo i bez imalo razmišljanja potpisujem ugovor po kojemu zasnivam radni odnos za novo zanimanje u tom Poduzeću. Primat ću plaću dostatnu za dvogodišnje školovanje za novo zanimanje a nakon toga sam obvezan odraditi najmanje pet godina na radnom mjestu koje poduzeće odredi.
To je bilo jedino povoljno što sam mogao tada učiniti. Na posao mehaničara vjerojatno bih čekao nekoliko mjeseci a možda i dulje. Takva je tada bila situacija u državi. Ovako sam se mogao dalje školovati sam bez da opterećujem svoje roditelje. Čak sam od poduzeća dobivao i odjeću i obuću. Tako sam se nakon dvije godine zapravo zaposlio i imao dvije godine radnog staža. Rasporedili su me na rad u provinciju, u mjesto za koje prije nisam niti čuo. Tada nisam točno ni znao gdje se nalazi.
Tamo su me primili uz dobrodošlicu, pomogli mi da nađem stan i da se pretplatim na hranu u jednom restoranu odmah pokraj mjesta rada. Posla je bilo puno, posao je bio naporan i složen. Nakon šest mjeseci morao sam položiti praktični stručni ispit. Položio sam. Nakon toga plaća mi se znatno povećala. Prva moja plaća kao samostalnog stručnog radnika iznosila je 72 000 dinara, za stanovanje u privatnoj kući plaćao sam 4 000 dinara a hrana u restoranu stajala me je mjesečno oko 20 000 dinara. Dakle jedna trećina plaće mi je bila dostatna za život a dvije trećine su mi bile višak. Nitko zadovoljniji od mene! Nudio sam pomoć roditeljima ali oni nisu htjeli uzeti. Govorili su: «Važno je da ti više ne moramo davati.»