U međuvremenu moj otac je teško obolio i on i majka više nisu mogli sami živjeti u svojoj četvrtoj kući i u njoj živjeli od tatine penzije. Oni su odlučili da ih ja kao najmlađi sin uzdržavam do njihove smrti. Nudio sam svojem bratu, koji je živio blizu njih i sestri kojoj bi njihova kuća dobrodošla jer je imala dva sina koji su se školovali, da se oni pobrinu za roditelje i dohrane ih. Obadvoje su odbili. Tako su moja majka i moj otac došli su k nama u stan. Stan je bio trosobni a djeca još malena, tako da smo im osigurali zasebnu sobu. Moja je majka pravila probleme u stilu da hoće svoju kuhinju, s ničim nije bila zadovoljna, htjela je da joj dajemo novac pa da ona s njim raspolaže itd. ali o tome osobnom ružnom dijelu života ne želim pisati.
Tata je njihovu kuću prodao i meni dao novce jer ja drugačije nisam pristajao na kojekakve opruke, ugovore i slično. Inzistirao sam na povjerenju. Za te novce, dodajući i još nešto kredita napravio sam bolju i veću kuću nego što je bila njihova. Osamdesetih smo preselili u svoju kuću. Kuću smo kompletno uredili uključujući i centralno grijanje, koje su u to vrijeme imali samo neki u našem Mjestu.
Djeca su završila osmogodišnju školu i nastavili srednju školu u Zagrebu. Nakon toga upisali fakultete. Kćerka nažalost nije završila. Nije joj baš išlo a i došao je rat i prekinuo je u studiranju. Sin je završio i postao diplomirani inženjer. No, nije se na tome zaustavio kasnije je magistrirao.
Ali da se još malo kronološki vratim u naše Mjesto. Naš život tamo je nastavio teći sasvim normalno. Supruga i ja smo radili, djeca išla u školu i sve se događalo nekako dobro i normalno.
Tada je od teške bolesti u bolnici umro moj otac. Bio sam vrlo tužan. On je za mene bio oličenje svega dobra. Volio sam ga. Imao je vrlo težak ali iskren i pošten život koji je ostavio nama u sjećanje. Ali život je nastavljao dalje. I dalje smo radili i sudjelovali u raznim aktivnostima u Mjestu.
Jedno kraće vrijeme bio sam član društva uzgajivača golubova i drugih malih životinja. Priređivali smo zabave u domu kako bismo zaradili koji dinar za pomoć članovima u nabavci hrane i za organiziranje izložbi. Jednu godinu sam bio čak i predsjednik nogometnog kluba iako ja s nogometom nemam puno zajedničkoga. Ja sam bi zadužen za pribavljanje novca i prijevoze a trener za stručno vođenje tima. Funkcioniralo je to dosta dobro. Dospjeli smo te godine u viši rang takmičenja.
Još uvijek sam bio član saveza komunista. Isto tako bio sam i predsjednik aktiva saveza komunista u Mjestu dvije godine, ali aktivnosti je bilo sve manje i manje. Savez komunista je gubio na značenju. Približavala se demokracija iako ja to nisam znao niti naslućivao. Nisam ja bio nekakav iskusan političar. Ja sam sve te aktivnosti smatrao nečim dobrim za moj kolektiv, moje mjesto stanovanja i konačno za cijelo društvo. Mislim da je do pada aktivnosti i značaja saveza komunista došlo nakon Titove smrti. Ja to danas mogu zaključiti ali tada to nisam uviđao.