Majka moje supruge je teško oboljela odnosno jako ostarila. Gubila se je, pa smo je morali dvoriti kao malo dijete. Da nesreća bude veća, pala je i slomila kuk. Operaciju kuka i sve što je uz to išlo nažalost nije mogla preživjeti i umrla je. U to vrijeme bio sam dosta opterećen brigom i njegom oko nje jer je supruga išla na posao a ja ostajao s njom, a kada je slomila kuk tada sam skoro svaki dan odlazio u bolnicu, zatim je jedno kratko vrijeme vraćena iz bolnice na kućnu njegu ali bila je nepokretna pa ja i supruga nismo joj mogli pružiti potrebnu njegu i zato smo je smjestitili u jedan starački dom, ali ni tamo nije dugo ostala, liječnik ju je vratio natrag u bolnicu, gdje je i umrla.
Dva tri dana nakon njene smrti krajem 2004.godine, mene je pogodio srčani udar, infarkt srčanog mišića. Završio sam u bolnici petnaestak dana. Nakon bolnice poslali su me na koronarografiju (snimanje srčanih žila). Pretragu sam čekao tri mjeseca. Ustanovljeno je da su mi srčane žile jako sužene a desna grana potpuno začepljena i da se mora izvršili operacija srca, tj. ugradnja premosnica. Obavio sam ovu pretragu još jedanput u privatnom aranžamanu ali nalaz je bio isti. Uz dosta nastojanja i «hvatanja veza» uspio sam dobiti termin za operaciju. Bio sam potpuno pripremljen za operaciju, kada je došao kirurg koji me trebao operirati i rekao da je operacija vrlo rizična i da on pod tim uvjetima ne može operirati. Vratne žile su mi jako sužene i zbog toga za vrijeme operacij moj mozak može ostati bez kisika i tako može doći do moždanog udara odnosno oduzetosti tijela. Jednako tako sužene su mi i zdjelične žile pa postoji opasnost paralize nogu a i u samim nogama stanje sa žilama je takvo da kirurg nema dobrog materijala za presađivanje u srce.
Išao sam nakon toga na ponovno snimanje vratnih i ostalih žila ali nalaz je pokazao velika suženja i liječnik angiolog nije mogao preporučiti operaciju srca. Rekao mi je da su opasnosti i rizici puno veći od koristi koju bi dala operacija. Zato ostajem na klasičnom načinu liječenja: terapija lijekovima, pravilna prehrana, lagano pješačenje itd. i živjeti dok budem mogao.
Tako sam sada kod kuće, pokušavam se pridržavati svega što su mi doktori preporučili i evo pišem sjećanja na moj prošli život. Čekam da odživim ovo malo života što mi je preostalo ili drugačije rečeno, čekam smrt. Pokušavam o tome ne razmišljati tako što šetam, čitam (za godinu i pol pročitao sam oko 50 knjiga) i pišem na kompjuter. Nimalo zanimljiv niti svrsishodan život ali što mogu. No, barem učim i, kako mi reče jedan bloger, „odrastam“.
Post je objavljen 19.02.2007. u 21:02 sati.