Sve do svibnja 1995. godine, do vojne akcije «Bljesak» najteže nam je padalo iščekivanje kada će rat završiti i kada ćemo se moći vratiti svojoj kući iako nismo očekivali da je od nje nešto ostalo. Možda je bila zapaljena jer mnoge kuće jesu bile zapaljene, možda je bila srušena ili jako oštećena. Stvari iz kuće su nam sigurno bile ili uništene ili pokradene. Ali svejedno smo željeli vratiti se pa makar i na zgarište.
Konačno smo dočekali i taj dan. Naše Mjesto je oslobođen u akciji «Bljesak». Tada sam kupio nekakvu 22 godine staru škodu za 500 njemačkih maraka, kako bi nam poslužila dok budemo odlazili u Mjesto radi popravka kuće. Kuća je bila u groznom stanju. Više od dvije trećine krova je bilo bez crijepa, kuću su pogodile tri granate: dvije u krov a jedna je odvalila jedan ugao kuće i dio krova. Zbog dugodišnjeg zakišnjavanja žbuka je otpala, centralno grijanje uništeno, vodovodne cijevi popucale, parketi istrunuli; drugim rječima ostali su nam goli zidovi.
Čekalo nas je puno posla. Oko kuće narasla je visoka trava i grmlje, čak i iz gornje betonske ploče rasla je vrba. Država Hrvatska je obećala financirati obnovu naših kuća i to nam je bila velika nada. No, okoliš oko kuće morali smo sami urediti. Nismo bili sigurni ima li zaostalih ili namjerno ostavljenih mina, pa smo sjekli grmlje i kosili travu sin i ja uvijek jedan s jedne strane kuće a drugi s druge strane. Ako naletimo na minu da ne nastradamo obadva.
Država nam je zamijenila krov i ugradila sve prozore i vanjska ulazna vrata. Za unutarnje uređenje dobili smo kredit u vrijednosti 12 tisuća njemačkih maraka (za svakog člana obitelji po tri tisuće). Uz naše velike napore, uz još našeg novca i uz korištenje najjeftinijeg materijala uspjeli smo kuću dovesti u stanje da se u njoj može živjeti. Uselili smo se 11. svibnja 1996. godine.
Supruga je počela raditi u novoosnovanoj Općini jer je prije rata radila u mjesnoj zajednici a nova općina je bila sljednica te mjesne zajednice. Ja sam još uvijek radio na svojem radnom mjestu. Posla je bilo preko glave a sve je zavisilo od dobre volje pojedinaca koji su tada zauzimali važne položaje u poduzeću i općini. Veliku pomoć sam imao od mojega sina, koji je u međuvremenu počeo raditi posao diplomiranog inženjera.
Ljudi se nisu vratili svi svojim kućama, osobito ne srpsko stanovništvo, sela su bila poluprazna, mnoga poduzeća nisu radila, pa nije bilo radnika da putuju, škole također nisu radile i nije bilo djece, a ljudima je omogućeno da uz povoljne kredite kupuju sebi osobne automobile. Ostao sam raditi ali sam ubrzo postao „nepotreban“ u svom poduzeću i odlučio sam otići u prijevremenu penziju uz isplatu poticajnih mjera (novaca). Tako sam postao umirovljenik.
Novce od poticajnih mjera upotrijebio sam za dovršenje uređenja kuće (fasada, namještaj i nedovršeno uređenje unutra), te za izgradnju nekih manjih dvorišnih objekata. Dosta sam dao i svojoj djeci. Tim poslovima sam bio zauzet godinu dvije. Počeo sam hraniti svinje i piliće za naše potrebe. Supruga nije imala uvjete za odlazak u mirovinu pa je nastavila raditi u Općini.
U međuvremenu kćerka se udala, sada već ima kćer u trećem razredu osnovne škole i sina s navršenih šest godina starosti. Ona i njena obitelj žive u svom (od muževog oca naslijeđenom) stanu u Zagrebu. Obadvoje su zaposleni, dakle zbrinuti.
Sin se, također, u međuvremenu oženio. Sada ima sina od sedam godina u prvom razredu. Kupio je stan u Zagrebu na kredit, novi auto a meni je dao svoj dotadašnji. Snaha također radi. Za sada su im najveće financijsko opterećenje rate kredita za stan. Dakle, i oni su zbrinuti.
Zadovoljan sa i ponosan svojom djecom. Tvrdim da svaki čovjek odlazi u vječnost preko i kroz svoju djecu i da druge vječnosti nema. Čovjek nastavlja živjeti u svojim potomcima sve dokle seže sjećanje na njega.
Post je objavljen 18.02.2007. u 16:51 sati.