antun kauzljar

Prelazak energije u materiju i obrnuto

Kako, na koji način se odvija proces prelaska energije u materiju i obrnuto? To je pitanje na koje znanost nema odgovora. Kvantna mehanika i atomska fizika nisu još dokučile što se sve događa u području do danas poznatih najsitnijih subatomskih čestica. Mnogo toga se već zna ali još uvijek nedovoljno da bi se odgovorilo na ovo postavljeno pitanje.
Evo nekoliko citata iz knjige «Lov na najmanju česticu»:
«Sve se elementarne čestice dovoljno snažnim sudarima mogu pretvoriti u druge čestice. Jednako se tako mogu pretvoriti u čisto zračenje, što se zbiva kad se neka vrsta čestice susretne sa svojom antičesticom. Ta činjenica dokazuje jedinstvo materije koja u svakoj svojoj čestici predstavlja tek poseban oblik energije. Čestice materije samo su zgušnjenja ili kondenzacijski oblici iste, posvuda prisutne energije.»
«Proton, tako pokazuju mjerenja, čine tri kvarka, točnije dva tzv.u-kvarka i jednog d-kvarka. Na okupu ih nevjerojatnom silom drže posebne čestice nazvane gluoni (engleski glue – ljepilo). Njih na neki način možemo usporediti s mezonima u atomskoj jezgri koji povezuju protone i neutrone.
I neutron se sastoji od tri kvarka, ali u obrnutom omjeru: čine ga dva d-kvarka i jedan u-kvark. Od te dvije vrste kvarkova građena je sva normalna jezgrena materija u svemiru. U-kvark i d-kvark gotovo da i nemaju masu pa ih ubrajamo u laku kvarkovsku obitelj.»
Drugu kvarkovsku obitelj čine c-kvark i s-kvark. Treća je kvarkovska obitelj b-kvark i t-kvark. Ove druge dvije obitelji kvarkova u običnoj materiji ne postoje. Javljaju se samo kao čestice iznimno kratkog života, a njihovo postojanje možemo utvrditi i dokazati opažanjem energetskih kozmičkih zraka ili pokusima u ubrzivačima čestica. Dakle, pojavljuju se u djelićima sekunde pri sudarima vrlo energetskih čestica materije.»
«Iz mjernih podataka fizičarima je uspjelo izračunati kako se kreću kvarkovi u unutrašnjosti pogođenih protona i koliko se brzo vrte oko svoje osi. Prvi zaključak bio je vrlo iznenađujuć: vrtnji protona ne pridonose samo vrtnje kvarkova, nego i vrtnja gluona koji kvarkove drže na okupu poput svojevrsne gumene vrpce.»
«Ta je slika čestičnog vrtuljka još uvijek prilično netočna. Za bolji uvid u stanje tog iznimno složenog procesa potrebni su bolji podaci. Točnije mjerenje vrtnje gluona jedan je od ciljeva novih pokusa u ženevskom laboratoriju CERN.»
«Mi još uvijek uopće nismo sigurni jesu li kvarkovi doista točkaste, dalje nedjeljive, dakle elementarne čestice ili je riječ o složenim tvorbama. Na to pitanje možda nikada nećemo moći odgovoriti s potpunom sigurnošću jer bi za to u pokusu trebalo uporabiti praktički beskonačno veliku energiju.»
«Znanstvenici su ustanovili da kvarkovi moraju biti manji od 1,6 bilijardinke milimetra, što veličinom odgovara otprilike tisućinki promjera protona. Predodžbi kvarkova vjerojatno se nikad nećemo moći bolje približiti.»
«Do danas neodgovoreno pitanje kako su elementarne čestice došle do svojih masa, još je 1960-tih postavio engleski fizičar Peter Higgs. Kao rješenje zamislio je zasad nepoznato energetsko polje koje prožima sav svemir, na neki način slično elektromagnetskom polju. Kad se čestice kreću prostorom, prolaze kroz tzv. «Higgsovo polje» i u njihovom međudjelovanju nastaje ono što opažamo kao masu.»
«Ako čestice masu dobivaju međudjelovanjem s «Higgsovim poljem», tada mora postojati «higsova čestica», nositelj tog međudjelovanja. «Higgsovu česticu» mogli bi usporediti s još uvijek nedokazanim gravitonima odgovornim za privlačenje masa (gravitaciju).»
«Postoji li doista «Higgsova čestica», za sada se ne zna. Ali potraga, premda do danas bez rezultata, ne prestaje.»
Iz gornjih citata može se zaključiti da znanstvenici pokušavaju dokučiti što se to događa na granici između postojanja materije i energije. Kako se događa «međudjelovanje» najsitnije materijalne čestice i energetskog polja svuda prisutnog u svemiru. Logično je zamisliti, ako se svaka materijalna čestica može razložiti na još manju u sudaru s drugom česticom ukoliko je za njihov sraz upotrebljena dovoljno velika energija za njihovo ubrzanje, da se isto tako one mogu i spojiti ukoliko na njih djeluje dovoljno velika energija. Ta energija se može očitovati kroz ogromnu silu privlačenja.
Gravitacijska sila se smanjuje s kvadratom povećanja udaljenosti masivnih tijela između kojih ta sila postoji. Ako tu zakonitost okrenemo i kažemo da se gravitacijska sila povećava s kvadratom smanjenja udaljenosti, tada je zamislivo da između najsitnijih elementarnih materijalnih čestica, koje su jedna tik uz drugu, može postojati ogromna sila privlačenja i da to također može biti zakonitost. Ta sila može biti tako velika da od čiste energije stvara najsitnije elementarne čestice, koje se potom spajaju u sve veće i veće cjeline (kvarkove, gluone, mezone, neutrine, protone, neutrone, atomske jezgre, elektrone, atome itd.)
Ako se ovi procesi događaju približno tako, tada je moguće postaviti teoriju da se sva svemirska materija stvorila na taj način i da se neprekidno stvara. Time bi se moglo objasniti i širenje svemira. Naravno da se svemir u tom slučaju mora širiti jer u njemu ima sve više materije koja se skuplja u svemirska tijela i zbog njihovog međusobnog gravitacijskog djelovanja moraju imati sve više prostora jer bi se u protivnom masivna svemirska tijela urušila sama u sebe i prestala postojati. Isto tako dokazivo je u tom slučaju i postojanje beskonačnog vremena i neograničenog prostora koji su potrebni da bi se svi ti procesi mogli u njima događati.
Sada ostaje otvoreno samo jedno pitanje: Što je to energija? Jesu li četiri osnovne poznate sile (gravitacijska, elektromagnetska, jaka i slaba nuklearna sila) proizvod odnosno izraz (oblik) energije, koje mi uočavamo i koji možemo proučavati? Jesu li to jedine sile u svemiru ili ih ima još, nama nepoznatih?
Mislim da na ova pitanja ne možemo odmah danas odgovoriti jer smo mi ljudi sazdani od materijalne prirode, pa nam je područje energije teško dokučivo. Stoga to područje pomirljivo nazivamo Bogom, Njegovom voljom i Njegovom silom. Čak to područje nazivamo i nadnaravnim, jer je za nas kao materijalna stvorenja, naravno samo ono što je materijalno.
Ali ako čovječanstvo nastavi istraživati zakonitosti ponašanja materije sigurno je da će spoznati i zakonitosti ponašanja energije. Ako smo osmislili razne matematičke formule s realnim brojevima i mnoge matematičke relacije s imaginarnim brojevima, tada ćemo moći istraživati i zakonitosti energije bez obzira koliko nam se činila imaginarnom.
Ne bi bilo dobro da čovječanstvo prihvati Boga kao konačno rješenje. To bi značilo da je čovjek iznevjerio sebe (a time bi iznevjerio i Boga, koji ga je znatiželjnog stvorio) i prestao biti znatiželjan – prihvatio bi stanje takvo kakvo jest bez novih pitanja o takvom stanju. Prihvaćanje Boga kao konačno objašnjenje svega jest odustajanje od istraživanja.

Nova moguća (moja) teorija

a) energija – materija - energija
Današnja svemirska materija sadrži atome, dijelove materije koji su poznati znanstvenicima, a koji su sastavljeni od subatomskih čestica od kojih su neke poznate znanstvenicima ali se pretpostavlja da ih ima još mnogo koje čovjek nije do danas spoznao (čak se smatra da mnoge neće moći nikada spoznati). Znanstvenici žele spoznati najsitniju – nedjeljivu česticu materije ali još ne mogu dokazati njeno postojanje odnosno dokazati koja je to čestica.
Prema dosadašnjim spoznajama o sastavu materije već se može zaključiti da se materija u konačnosti sastoji od nemjerljivo sitnih čestica koje svojom nemjerljivom masom i svojstvima prestaju biti materija a postaju energija. Otuda tvrdnja u knjizi Lov na najmanju česticu:
«Energija je na neki način «bezoblični temeljni oblik» pratvari. Materija bi, prema tome, bila zgusnuta, opipljiva energija. Obrnuto, energija nije ništa drugo nego vrlo razrijeđena tvar.»
«Materija je jedno neobično svojstvo: pojavljuje se u nebrojenim oblicima. Materija, mogli bismo reći, ima svojstvo pokazivanja svojstava. Materija se pojavljuje u bezbroj oblika. Predmeti mogu nalikovati jedan drugome, ali u beskonačnosti vidljivog tvarnog svijeta nećemo naći dva posve jednaka. Svijet materije svijet je množina.»
Isto tako postoji u cijelom svemiru sustav dvojnosti - dualiteta. Sve što postoji (materija, pojmovi, vrijeme, prostor) ima svoju mjerljivu suprotnost kao što postoje pozitivni i negativni brojevi na brojevnoj skali. Postoji mjerljiva prošlost i budućnost. Postoji prostor u jednom ili drugom smjeru: lijevo-desno, naprijed-natrag, gore-dolje. Postoje boje (svjetlost) na skali frekvencija i valnih dužina neograničeno u oba smjera iako ljudi uočavaju i objašnjavaju samo jedan dio toga frekventnog područja. Postoji dvojnost i u životnim oblicima na Zemlji: mužjak-ženka, parovi DNA lanca, dobro-loše, lijepo-ružno itd.
Tako i u okvirima makro svemira postoje sunca i planeti, postoje galaktike i tzv.crne rupe, postoje u atomu elektroni i jezgra, u jezgri atoma postoje protoni i neutroni, elektromagnetska sila ima dva pola, raznoimeni se međusobno privlače a istoimeni odbijaju, gravitacijska sila djeluje između dva tijela s masama itd.
I na kraju znanstvena tvrdnja da su materija i energija dva oblika istog, također, dokazuje postojanje dvojnosti.
Na kraju opet dolazim do znanstvene tvrdnje:
«Energija je na neki način ‘bezoblični temeljni oblik’ pratvari. Materija bi, prema tome, bila zgusnuta, opipljiva energija. Obrnuto, energija nije ništa drugo nego vrlo razrijeđena tvar.»
Ako je znanost u pravu, tada je teorija «Velikog praska» nepotrebna. Zašto bi se prelazak energije u materiju morao početi događati u «Velikom prasku»? Zar se taj postupak ne bi mogao događati stalno i neprekidno – vječno? Ja sam uvjeren da se to i događa u svakom trenutku vremena i u svakom djeliću svemirskog prostora na mikro svemirskoj razini, tj. u području najsitnijih subatomskih čestica svakog atoma – iz stanja bezlične energije nastaju najmanje moguće materijalne čestice. Isto tako sve materijalne cjeline putem zračenja isijavaju čistu energiju. Materija se vraća u stanje bezlične energije. Dakle svemir se stalno i neprekidno – vječno stvara, vječno se stvarao i vječno će se stvarati. Svemir je sveprisutno vječno stvaranje.
No, naše ljudske umne sposobnosti su koncentrirane na promatranje i spoznavanje materije jer ona ima svojstvo promjena svojih svojstava i tako postaje nama «uočljiva». Nasuprot njoj energija nema takva svojstva, ona je za nas bezlična i «neuočljiva». Može li se vidjeti duh osim njegova djela? Zrak ne vidimo ali znamo da postoji jer njiše grane drveća ili pravi valove na moru? Gravitaciju ne vidimo ali «vidimo» njeno djelovanje jer bi bez nje bili odbačeni u svemir. Isto je i s ostale tri osnovne sile u svemiru: elektromagnetska, jaka i slaba nuklearna sila – ne vidimo ih ali promatramo njihovo djelovanje.
Materijalni svemir svijet je svijet materije u kojem obliku se takav svemir nama pokazuje a njegova suprotnost jest svemir čiste bezlične energije koji postoji istovremeno s postojanjem materijalnog svemira. Materija i energija su dvije suprotnosti jedne dvojnosti. Granica između njih isto je što i ništica na brojevnoj skali ili što je granica između prošlosti i budućnosti. Slikovito zamislimo materiju kao prošlost koju poznajemo i energiju kao budućnost koju ne možemo «vidjeti» i ne znamo što donosi, što ne znači da ne postoji. Granica između njih je sadašnjost – trenutak koji se neprestano mijenja prostorno i vremenski.

b) prostor – vrijeme - brzina
Granicu između materije i energije ne možemo smatrati početkom (a ni svršetkom) svemira jer granica između njih pojavljuje se i postoji u cjelokupnom vremenu i na sveukupnom neograničenom svemirskom prostoru istovremeno i vječno. To između njih ja bih nazvao ishodištem stvaranja. Tako je svemir samo sveprisutno vječno stvaranje neograničeno mnogo oblika međusobnog djelovanja materije i energije. Svaki oblik njihovog međudjelovanja je unikat. Cijeli materijalni svemir je unikatan.
Gibanje točke po pravcu, ako točka prevaljuje jednaki put u jednakim jedinicama vremena, to zovemo ravnomjernim gibanjem ili konstantnom brzinom.
Zamislimo crtu koja spaja Sunce s nekim od planeta. Svaki planet se oko Sunca giba po krivulji koju zovemo elipsa. Gibanje planeta po elipsi nije ravnomjerno (nema jednaku brzinu kretanja). Ali zamišljena crta koja spaja Sunce i planet prevaljuje uvijek jednaku površinu u jednakim vremenskim jedinicama. Dakle, površina koju zatvara crta 'Sunce – planet' ravnomjerno se povećava, tj. povećava se ravnomjernom brzinom.
Sada na kraju (što je najteže) zapitajmo se da li se, sukladno prednjim dvjema znanstveno dokazanim gibanjima, svemirski prostor povećava ravnomjernom brzinom? Ako je polazište prelaska energije u materiju u svakoj točki i u svakom djeliću vremena, tada to možemo zamisliti i kao prostor iz kojega se sveukupni svemirski prostor povećava brzinom koja je proporcionalna brzini stvaranja materije i umanjena za brzinu isijavanja energije zračenjem iz materije. Budući da su dosadašnja mjerenja znanstvenika utvrdila da se naš materijalni svemir širi, dakle ta brzina širenja je u proporcionalnom odnosu s brzinom povećanja svemirskog prostora. Zakonitost po kojoj se ovo događa znanost još nije objasnila.
Ja sam sklon vjerovanju da se svemirski prostor povećava konstatntnom brzinom. Ovo moje vjerovanje mogu objasniti ako zamislim svemirski prostor kao kuglu. Polumjer kugle, dok je svemirski prostor malen je veći od razlike dužine ovoga polumjera i slijedećeg polumjera koji će povećati svemirski prostor za isti volumen. Ta razlika će biti znatno manja od prethodne i znatno veća od sljedeće razlike polumjera ali prostor će se povećavati konstantnom brzinom – jednakim volumenom u svakoj jednakoj jedinici vremena.
U svakom gibanju nekom brzinom postoji vrijeme. Izvan vremena gibanje ne može postojati. A budući da u cijelom materijalnom svemiru ništa ne miruje nego se sve giba, tada je i vrijeme u svemiru sveprisutno i vječno. Također, gibanja se ne mogu ostvarivati izvan prostora pa je tako i prostor u našem materijalnom svemiru sveprisutan i neograničen. Ovi zaključci se ne protive teoriji o zakrivljenosti prostorvremena.
Svemir nije samo materija ili samo energija ili samo prostor ili samo vrijeme. On je sve to zajedno istovremeno i prikazuje nam se kroz vječno stvaranje. Svemirsko stvaranje nema svojega početka ali ni svršetka i ne može imati. Početak i svršetak mogu imati samo pojedini ciklusi (pojedine cjeline) u ukupnom stvaranju.
Ako jednoga dana naše sunce «umre» ili se rasprši kao crveni div ili ga proguta «crna rupa» to neće biti kraj stvaranja nego samo početak sljedećeg ciklusa novog stvaranja. Kada čovjek umre, završio je njegov životni ciklus, ali materija i energija koje su činile njegov život, nastavit će postojati i činit će neki novi oblik života ili će nastaviti postojati u nekom drugom obliku tvari ili energije.
Svemu ovome moram još dodati činjenicu da svemir, koji mi vidimo nije realan svemir. Zašto? Znanstevnici promatraju svemir pomoću svjetla ili pomoću uređaja koji bilježe neku drugu vrstu zračenja. No, svjetlo i sva druga zračenja kreću se jednakom brzinom – brzinom svjetlosti. Dakle mi svako svemirsko tijelo ili nakupinu materije vidimo sa zakašnjenjem – vidimo ga u njegovoj prošlosti. Što je od nas udaljenije, to mi danas gledamo njegovu stariju prošlost i obrnuto. Sunčevoj svjetlosti treba 8 minuta da dođe do Zemlje. Dakle mi uvijek vidimo Sunce na mjestu i u trenutku u kojem je bilo prije 8 minuta a ne u kojem je sada kada ga promatramo. To vrijedi i za najudaljenije galaktike (kvazare) udaljene od nas nekoliko stotina milijuna svjetlosnih godina. Mi njih vidimo onakvima i na onom mjestu u svemiru kada i gdje su bili prije nekoliko stotina milijuna godina a ne gdje su danas. Možda te galaktike danas više ni ne postoje, možda su postale crne jame ili su ekspandirale u maglice ili se s njima dogodilo nešto treće nama nepoznato. Dakle, činjenica je da svemir koji mi danas promatramo nije onakav kakav stvarno jest nego je onakav kakav je bio kada je svjetlost (zračenje) krenulo k nama s pojedinog svemirskog tijela. Zbog različitih udaljenosti mi promatramo i različite prošlosti svemirskih tijela. Dakle, vidimo potpuno iskrivljeni svemir.
Ovo je moje drugačije poimanje našeg materijalnog svemira za razliku od teorije Velikog praska i teorije Božjeg stvaranja. Ja sam uvjeren da se naš materijalni svemir neprekidno oduvijek vječno stvarao u svakom djeliću svemirskog prostora i tako će se nastaviti i u budućnosti. Njegov početak i svršetak se nalaze u polazištu dvojnosti energija – materija i vrijeme – prostor. Vjerovati u drugačije početke i svršetke bilo bi isto kao i pitati što je milju sjevernije od sjevernog pola.

Opovrgavanje «Velikog praska»

Ako prihvatimo ove tri zakonitosti, moramo se zapitati:”Je li teorija nastanka svemira u Velikom prasku moguća?”
Zamislimo sada, (da bismo pokušali shvatiti teoriju «Veliki prasak») da, ipak postoji neka konačno najsitnija materijalna čestica koju čovjek svojim osjetilima i tehničkim odnosno tehnološkim dostignućima ne može «vidjeti» ili je do sada nije mogao spoznati. Tada bi morali prihvatiti činjenicu da u današnjem svemiru mora postojati neograničeni ili nezamislivo veliki broj tih konačno najsitnijih čestica jer je ukupna materija svemira također nezamislivo velika i ne može se sastojati od samo jedne konačno najsitnije čestice.
Ukoliko teorija «Velikog praska» tvrdi da je svemir nastao od takve ili slične «pračestice» tada to znači da je prije početka stvaranja svemira postojala samo ta jedna čestica ili je nezamislivo veliki broj (neograničeni broj) tih konačno najsitnijih čestica bio sabijen u jednu «prakuglu» - «praatom». Znanstvenici ovdje upotrebljavaju riječ singularitet.
Ako je svemir nastao iz samo jedne materijalne «pračestice» nužno je objasniti kako se ta jedna materijalna «pračestica» umnožila u bezbroj čestica tijekom 15 do 20 milijarda godina, na koliko se procjenjuje starost svemira. Ako su se tijekom životnog vijeka svemira konačno najsitnije čestice neprekidno stvarale i još se stvaraju, postavljaju se dva pitanja:
- zašto je na početku bila potrebna ona prva «pračestica i iz čega je nastala, kada se jednostavno moglo početi sa stvaranjem takvih čestica i nastaviti sve do danas?
- Kako to da današnji znanstvenici nisu ni na koji način uočili ili zabilježili stvaranje takvih najsitnijih čestica u današnjem vremenu, a moralo bi takvo stvaranje postojati jer je dokazano da se svemir širi, tj. Povećava, dakle ima sve više materije?
Ako je svemir nastao iz «prakugle» (ili “praatoma”) sastavljene od nezamislivo velikog broja «pračestica» koje su se u «velikom prasku» razletjele na sve strane, tada bi se moglo izračunati ili procijeniti kolika je to morala biti velika «prakugla», tj. koliki je prostor zauzimala. U tom slučaju prije svemira bila je «prakugla» i bio je prostor koji je ona zauzimala, a to se onda ne može uzeti kao početak svemira jer je prije njega bilo nešto. Ispada da je prije svemira ovoga u kojemu mi živimo postojao svemir s neograničeno zgusnutom materijom kojoj je trebao neki daleko manji prostor nego što ga zauzima ovaj današnji materijalni svemir.
Bilo da je svemir nastao iz jedne «pračestice» ili iz skupa nezamislivo velikog broja najsitnijih čestica, iz «prakugle» - postavlja se pitanje: Što je uzrokovalo «umnožavanje pračestica» odnosno što je pokrenulo sabijene čestice u «prakugli» da se razlete i počnu stvarati svemir odnosno što je uzrokovalo Veliki prasak?
Da bi se takvi procesi mogli pokrenuti morao je postojati uzrok odnosno morala je postojati sila ili konačno, religijski gledano, morala je postojati Božja volja. Nijedno od toga nije znanstveno dokazivo a ja mislim da nije niti teoretski održivo jer bi bio potreban netko ili nešto izvan svemira da pokrene svemir. Takav netko ili nešto znanosti nisu poznati. Čak i u slučaju da je postojalo nešto ili netko prije početka što je pokrenulo stvaranje, tada ni početak nije početak. Zato je moj zaključak: «Svemir nije mogao nastati u tzv. «Velikom prasku».
Slijedeće što se mora postaviti kao pitanje, to je pitanje brzine širenja «pračestica» ili brzina njihovoga stvaranja a potom njihovog spajanja u subatomske čestice, u atome, u molekule, u svemirska tijela itd. Znanost poznaje brzinu svjetlosti kao najveću do sada poznatu brzinu ili kao konačnu brzinu. Također znanost zna da svjetlost nastaje u atomu i širi se kao val ali i kao čestica (foton). Po tome ispada da svjetlost nije postojala sve dok nisu nastali atomi – nije postojala prije atoma. Koliko vremena je proteklo do nastajanja prvih atoma (vjerojatno vodika)? Je su li u to vrijeme «mraka» postojala druga zračenja? Ako nisu postojala, što je svjedočilo o postojanju energije?
Prvi zaključak nameće nam se da se «širenje» pračestica ili njihovo «umnožavanje» nije moglo događati brže od brzine svjetlosti jer je to najveća moguća brzina. Osim toga, da su se njihovo širenje ili stvaranje događali brže, tada bi materija pobjegla svjetlosti, što je nemoguće jer materija stvara svjetlost. To bi bilo kao da čovjek pobjegne svojoj sjeni.
Drugi zaključak da je širenje pračestica (a kasnije i svemira) bilo sporije od brzine svjetlosti, tada bi svjetlost u jednom trenutku povijesti svemira pobjegla materiji. Drugačije rečeno svjetlost bi zauzimala daleko veći prostor od svemira, što je također nezamislivo jer sama svjetlost ne čini svemir. Do koje udaljenosti bi svjetlost mogla «bježati» ispred materije?
Dakle, ako širenje postoji tada bi se moralo odvijati brzinom svjetlosti. Takva brzina širenja galaktika, pak, nije izmjerena. Brzina udaljavanja galaktika jedne od svih drugih je daleko manja od brzine svjetlosti i povećava se s udaljenošću od promatrača.
Ako se svemir od samog početka širi brzinom svjetlosti, tada se na osnovi procjene njegove starosti, može izračunati koliko je svemir velik (koliki je polumjer kugle svemira računajući od točke ishodišta gdje se na početku nalazila «Pračestica» ili «Prakugla»). To bi bio najveći mogući polumjer svemira. U tom slučaju svemir bi bio konačan u svim smjerovima i imao bi oblik kugle, kojoj je poznat polumjer i središte. Svemir bi imao granice. Ja mislim da je neodrživa tvrdnja, kako ništa u ovom našem materijalnom svemiru nema granica, samo da ih svemir ima.
Sljedeće pitanje je, da li se svemir u svim točkama udaljenosti od svojega ishodišta u svakom trenutku vremena širi jednakom brzinom? Ako bi se širio jednakom brzinom i to brzinom svjetlosti, tada bi već odavno u sredini bio šupalj – materija bi pobjegla iz središta svemira. Svemir bi postao balon. Takva «šupljina» u svemiru nije zabilježena ni od kojeg znanstvenika, niti je postavljena kao teorija.
To znači kako je moguće da se brzina širenja svemira smanjuje kako se smanjuje udaljenost promatranog područja (svemirskog tijela) u odnosu na ishodište svemira (a ishodište mora postojati ako je svemir nastao iz jedne točke u «Velikom prasku») sve do samog ishodišta, u kojemu bi brzina širenja morala biti ništica. Takva različita brzina širenja svemira potvrđuje se mjerenjima. Udaljenije galaktike odmiču brže od onih bližih nama. Sada se postavlja pitanje: “Kako je moguće da svemir u ishodištu miruje?”
Ako je brzina širenja svemira različita s obzirom na udaljenost od ishodišta, onda bi svijetlost «unutarnjih» svemirskih tijela teško sustizala «vanjska» svemirska tijela i obrnuto svjetlost «vanjskih» svemirskih tijela putovala bi manjom brzinom od brzine svjetlost i sporije bi stizala do «unutarnjih» svemirskih tijela. Ovo bi vrijedilo samo za tijela na istoj polovici kugle. Ili, kako to znanstvenici mjere, svjetlost unutarnjih nebeskih tijela imala bi veći ili manji crveni pomak odnosno plavi pomak u odnosu na svjetlost vanjskih nebeskih tijela. (pod pojmom ‘unutarnja svemirska tijela’ smatram ona koja su bliža ishodištu a ‘vanjska svemirska tijela’ ona koja su udaljenija od ishodišta – točke iz koje je nastalo Veliki prasak).
U tom slučaju teoretski bi bilo moguće ostvariti brzinu veću od brzine svjetlosti odnosno dobili bi vremensku petlju. Svjetlosti suprotnih smjerova suretale bi se prije nego što krenu sa svojih polazišta. Tako nešto nije zabilježeno niti postavljeno u znanstvenoj teoriji. (osim u znanstvenoj fantastici)
Isto tako, postavlja se pitanje što se događa u samom ishodištu u kojem je brzina širenja nula, tj. gdje nema širenja. Gdje onda širenje počinje? I što se to u središtu širi jer tamo ne može biti galaktika jer su one nastale puno kasnije iza Velikog praska.
Svjetlost svemirskih tijela iz jedne polovice svemirske kugle, također, ne bi mogla dostići svemirska tijela u na suprotnoj polovici ‘svemirske kugle’ jer bi se ta tijela odmicala jedno od drugoga brzinom koja bi ovisila od njihove udaljenosti i od udaljenosti od ishodišta svemira. Svemir ne bi bio vidljiv svakom promatraču u cijelosti. Svaki promatrač imao bio mogućnost samo ograničenog viđenja svemira. Svaki promatrač vidio bi samo dio ukupnog svemira.
Ni takav zaključak znanost nije zabilježila ni kao teoriju a kamoli kao dokazanu stvarnost. Stoga je teorija «Velikog praska» i ovime opovrgnuta.
Ako prihvatimo opću i specijalnu teoriju relativnosti (a one su dokazane i prihvaćene), svako masivno tijelo zakrivljuje svjetlosne zrake koje prolaze u njegovoj blizini. Konačno, mjerenjem te zakrivljenosti pri pomrčini Sunca upravo je i dokazana teorija relativnosti. Zamislimo pokraj koliko masivnih svemirskih tijela (zvijezda, kvazara, crnih jama, galaktika...) mora proći svjetlost na svom putu od jedne galaktike udaljene od nas na primjer milijardu ili nekoliko stotina milijuna svjetlosnih godina, ako znamo da postoje stotine tisuća milijarda poznatih galaktika a u svakoj stotine milijarda zvijezda, sa svim mogućim planetima, više stotina ili čak tisuća crnih jama i drugih masivnih tijela. Kolika je savijenost takve svjetlosti na njenom putu koji traje nekoliko milijardu ili nekoliko stotina milijuna godina i u kom smjeru je savijena. Moglo bi se reći da je nemoguće utvrditi cijeli put kretanja ove svjetlosti, a sigurno je samo to da nam svjetlost tako udaljene galaktike ne govori ništa o njenom sadašnjem položaju čak nam ne govori ni to da ta galaktika sada uopće postoji iako mi tek sada vidimo njenu svjetlost. Možda se u međuvremenu pretvorila u crnu jamu ili ekspandirala u maglicu. Dakle mi ne možemo vidjeti realan svemir.
Moj (i ne samo moj) zaključak zbog svega toga je - svemir nije mogao nastati u Velikom prasku.

Ništa i nitko nije jednako nečemu ili nekomu drugom

Uzmimo za primjer prirodne nežive stvari na Zemlji:
Nijedan kontinent i nijedan otok nije po svome obliku i veličini jednak nekom drugom kontinentu ili otoku. Nijedna planina, nijedna ravnica, udolina, brežuljak ili depresija nisu jednaki nekom drugom svoje vrste. Sve je raznoliko i drugačije od drugog. Ne postoji niti jedan milimetar morske, jezerske ili riječne obale koja bi po svom obliku ili tlu bila jednaka nekom drugom najsitnijem djeliću bilo koje obale na Zemlji. Nijedan kamen ili kamenčić nisu jednaki, svi su raznoliki i različiti.
Može li se reći za bilo koji kontinent, bilo koji otok, bilo koju planinu, bilo koju ravnicu, bilo koje jezero, more ili ocean da im je početak baš točno ovdje a svršetak točno tamo. Ima li bilo koji od njih svoj početak ili svoj kraj u smislu njihovoga oblika? Naravno da nema. Također, oni se mijenjaju svakog trenutka sada i kroz cijelu prošlost. Ni u jednom najmanjem trenutku vremena nisu bili jednaki nekom prethodnom ili nekom budućem trenutku. Dakle, osim fizičkog, nemaju ni vremenski početak jer, koji od proteklih trenutaka možemo smatrati njihovim početkom, kada su u svakom od njih bili drugačiji, dakle svaki put je to bio početak nečega novoga. Svakog trenutka to je bio neki drugi, drugačiji kontinent, planina, more, jezero, dolina itd.
Ali sve što se događalo, sve što se događa u svakom sadašnjem trenutku i sve što će se još događati u budućnosti samo je stalna i neprekidna promjena i stvaranje koji nisu ničim ograničeni, pa tako ni početkom ili svršetkom i koji su beskonačni jer ni vremenski nisu ograničeni. Stvaranje traje vječno.
Ove zakonitosti se mogu primijeniti i na: atome i molekule, na svemirska tijela i pojave, materiju, energiju, vrijeme, prostor, život i živa bića itd. O tome bih mogao vrlo opširno pisati ali moram skratiti zbog duljine komentara.
(Predmeti stvari, nastambe, strojevi i uređaji, koje stvara čovjek razlikuju se od prirodnih tvorevina. Čovjek upotrebljava pravilne – geometrijske oblike a priroda ne. Ali ni čovjek ne može stvoriti dvije potpuno jednake tvorevine.)

Dvojnosti ili dualiteti

Ako nitko i ništa nema početak i svršetak, tada se moramo zapitati što imaju? Imaju svoje polazište koje sadrži njihov početak i svršetak istovremeno i u istom prostoru. Lijevo i desno (ili gore i dolje) od polazišta odnosno u svim smjerovima prostora i vremena nalaze se dvojnosti ili dualiteti u svemu. Slikovito rečeno polazište je središnja točka prostorno-vremenske kugle. U toj točki je početak i kraj svega, pa i cijelog svemira.
Pokušat ću ovo malo pojasniti. Pođimo od brojevne skale. Postoji ništica, lijevo od nje negativni brojevi a desno pozitivni brojevi. I jedni i drugi idu u bezgraničnost. Slično bi se moglo reći i za realne i imaginarne brojeve. Ništica je polazište.
Postoji crna i bijela boja (ili skala zračenja s raznim valnim dužinama i frekvencijama), od najcrnje boje postoji još crnja a od bijele još bjelja, a između bezbroj nijansi sive boje među kojima je sredina ili polazište dualiteta valne duljine i frekvencije.
Postoji dobro i zlo, dualitet koji negdje u sredini ima polazište.
Gravitacija je izraz djelovanja energije koja ima polazište u središnjoj točki mase i djeluje kao sila u svim smjerovima. Isto je i s jakom nuklearnom silom. Elektromagnetna sila (kao oblik energije) ima dva pola i polazište između njih.
Materija i energija su dva aspekta istog. Energija je vrlo razrijeđena materija i obrnuto materija je zgusnuta energija. Središte između njih je polazište ovoga dualiteta.
Postoje zvijezde oko kojih se okreću planeti, galaktike oko čijeg središta putuju zvijezde sa svojim planetima. Postoje čestice materije i antimaterije, elektroni i protoni, kvarkovi s dvojnim magnetnim nabojima itd., itd.
Mogao bih još puno toga nabrajati ali mislim da će čitatelj shvatiti suštinu.
Ostavljam čitateljima posta da nađu mnoge druge primjere (uključujući i živa bića) u kojima mogu naći ove tri zakonitosti:
1.Ništa i nitko nema početak i svršetak prostora koji zauzima niti početak ni svršetak svoga postojanja u linearnom vremenu.
2.Ne postoje u cijelom svemiru dva planeta, dvije zvijezde (ili bilo koja druga svemirska tijela) a na zemlji ili nabilo kojem drugom svemirskom tijelu dva jednaka predmeta, dvije jednake stvari, dva jednaka pojma, dvije jednake atomske ili subatomske čestice, dva jednaka bića itd. a da su doista potpuno jednaka jedno drugom.
3.Postoje dvojnosti ili dualiteti i svaki od njih imaju polazište u kojem su sadržani njihovi početak i svršetak.

U dnevniku TV Nova (na webu) piše:
„Pluton više nije planet?
Oko 3.000 astronoma i drugih znanstvenika iz cijelog svijeta okupilo se ovoga tjedna u Pragu kako bi odlučilo odgovara li Pluton, otkriven 1930. godine, definiciji planeta. „
U ostatku članka govori se uglavnom o veličini Plutona u odnsou na 14 drugih svemirskih tijela koja su veća od njega i kako će se promjena definicije Plutona odraziti na učenike koji o tome uče iz postojećih udžbenika.
Možda sam ja glup i nedovoljno shvaćam važnost ovog pitanja ali meni to sliči raspravi o tome da li je recimo Psunj planina ili brdo. A toliko mudrih glava (3000) raspravlja o tome!
Ovaj članak me ponukao da ja na svome blogu napišem neka svoja razmišljanja o svemiru, osobito o teoriji nastanka svemira. Znam da je to za mnoge dosadna tema i da se moj blog time neće proslaviti i postati popularan ali ne mogu odoljeti a da to ne napišem. Napisat ću to u nekoliko nastavaka.

Traženje početaka i svršetaka

Želim pisati o tome kako ljudi u svemu traže početak i kraj: u oblicima stvari, u postojanju, u protoku vremena, u pojmovima .... u svemu.
Osnovna nit ideje potekla je od moje spoznaje da su ljudi u prošlosti ali i ovi današnji uložili ogroman umni napor kako bi doznali više o početku svoga postojanja i općenito o početku svega što postoji, cijelog Svemira. A ustvari cijeli Svemir ili ono što je još preko ili iznad njega nema svojega početka a ni kraja. Sve je bezgranično, sve je beskonačno. Sve što postoji nema ni svoj početak ni svoj kraj. Tako ja mislim.
Znanstvenici pokušavaju raznim teorijama dokazivati postanak, dakle početak postojanja, tzv. «velikim praskom». Dakako, ne mogu pouzdano dokazati, mogu samo teorijski nagađati. Oni jesu spoznali mnoge pojave u svemiru od nastajanja zvijezda, preko njihovog preoblikovanja u crvene divove, u bijele patuljke, u nove i supernove do njihovog nestajanja, doznali su za neutronske zvijezde i «crne rupe» i još puno toga. Ali sve to što su ljudi – znanstvenici doznali samo su dijelovi stvaranja koje je neprekidno, bezgranično i beskonačno, vječno.
Sve religije svijeta i svi najpoznatiji mističari, mesije i proroci, također, tragaju za početkom i uvjeravaju nas o konačnom završetku i to na razne načine ali uvijek s istom željom: proniknuti u tajnu početka i svršetka.
Eto, to je ideja o kojoj želim pisati i pokazati da možda treba razmišljati na drugi način. Ne treba se opterećivati pronalaženjem, sagledavanjem i razumijevanjem granica, tj. početaka i svršetaka, nego sve što postoji trebalo bi sagledavati i prihvaćati onakvim kakvo jest: neprekidno, bezgranično, beskonačno - tiječno. Sve što postoji i dostupno je čovjekovom razumijevanju jest djelić u sveopćem stvaranju. Sve je različito, raznoliko, neprestano, neprekidno, neograničeno, beskonačno... Sve je u tijeku, sve je u vremenskom protoku, sve se stalno mijenja, ništa ne miruje... sve je proizvod djelovanja materije i energije u prostoru i vremenu koji nemaju granica.
A ipak, čovjekov um će se upitati i reći: „Negdje i nekako je ipak moralo početi a također će nekako morati i svršiti.“ Zašto?

f) Na kraju moj zaključak


Postoje optimisti, koji sve u životu gledaju kroz «ružičaste naočale» i pesimisti, koji sve vide crno. Želio bih ne spadati niti među jedne od njih, ali moja želja je jedno a ja sam, takav kakav sam, nešto drugo. Ja mislim, uvjeren sam čak, da nam naša skora budućnost nije nimalo ružičasta, dakle ja sam ipak pesimist. Zašto tako mislim?

1. Čovjek, od kada postoji na Zemlji kao razumno biće, svojim je aktivnostima oduvijek remetio prirodni poredak stvari na Zemlji. (Valjda je to zato što je on jedino razumno biće) Na taj način mijenjao je životne uvjete i to više na štetu nego u korist života.
U današnjem dobu čovjek je svojim umnim i fizičkim sposobnostima dosegnuo vrlo visoki stupanj razvijenosti tehnike i tehnologije ali je biološki, a osobito duhovno, ostao na davnašnjoj razini. Zbog toga ja mislim da čovjek neće uspjeti kontrolirati opasnosti, koje sa sobom nosi ovakva tehnika i tehnologija. Te opasnosti vrlo ozbiljno prijete baš čovječanstvu, ali i svekolikom životu na Zemlji.

2. Čovjek je postao previše zahtjevan i pohlepan, nerazuman u trošenju energije i sirovina. Prikladnih oblika energije je sve manje, a naša jadna Zemlja već je sva prekopana i izbušena i skoro da više nema što čovjeku dati. A čovjekov apetit je sve veći. Može se reći da su zalihe energije i sirovina pri kraju i što će biti kada ih više ne bude a broj ljudi se poveća i njihov apetit postane još veći?

3. Razlike između bogatih i siromašnih ljudi i naroda sve su veće. Takve razlike izazivaju sve žešće i sve češće sukobe među ljudima, među narodima i među državama. Vlastodršci udružuju države u saveze i unije da bi se mogli oduprijeti nadolazećoj opasnosti od tih razlika, ali ta udruživanja vjerojatno su samo početne pozicije za veliki globalni svjetski sukob nesagledivih razmjera i posljedica.

4. Svojim aktivnostima čovjek je već sada ugrozio svoj prirodni okoliš ( ozonske rupe, globalno zagrijavanje, promjene u klimi, zatrovanost vode, zemlje i zraka, uništavanje biljaka i životinja itd.) i posljedice toga će vrlo skoro biti strašne.
Jednom sam pročitao kako je neki učenjak smislio «Zakon tratinčica», koji kaže otprilike ovo:»Ako bi po cijeloj površini Zemlje rasle samo tratinčice, tada bi one, kada procvjetaju, svojom bijelom bojom odbijale sunčevu svijetlost i Zemlja bi se ohladila. Zbog hladnoće bi tratinčice prestale cvjetati i Zemlja više ne bi bila bijela nego tamna i počelo bi njeno pojačano zagrijavanje jer tamna boja privlači svijetlost. Tada bi se tratinčice zagrijale ponovo procvjetale i ......»
Takvi zakoni vrijede u prirodi. Priroda će uništiti sve ono što nju uništava kako bi osigurala uvjete za neprekidni život na Zemlji. Ako su ljudi ti koji uništavaju prirodu, ona će uništiti njih, prije ili kasnije.

5. U kojem obliku ili u kojim oblicima će katastrofa za čovječanstvo doći ja ne znam jer nisam prorok. Ne znam ni kada će se ona dogoditi ili događati ali mislim i osjećam da je opasnost blizu, mislim na 21. stoljeće. Današnja demokracija omogućuje svakom čovjeku djelovanje i ponašanje blisko ponašanju u anarhiji. Pitam se, je li ukupno čovječanstvo, svi ljudi na Zemlji, spremno živjeti sukladno prirodnim zakonima ili će svojim nerazumnim postupcima uništiti prirodu, Zemlju i sve živo na njoj? Svakodnevni život pokazuje da ljudi nisu ni spremni, ni sposobni za razumni napredak.

e) Prirodne nepogode, klima, ratovi, treći opći rat, posljedice

Posljednjih godina mnogo se pisalo i govorilo o mogućim katastrofalnim događajima u smislu nadolazećih prirodnih nepogoda, promjena u klimi, potresima, sušama, poplavama, orkanskim vjetrovima, pa i o mogućem najstrašnijem trećem svjetskom ratu a sve to vezujući za kraj drugog i početak trećeg tisućljeća. Do sada je takvih događaja i bilo ali nijedan nije bio takve opsežnosti da bi se moglo reći da je bio katastrofalan za cijelu Zemlju, kako su mnogi najavljivali. Sve nevolje događale su se na nekim lokalnim područjima. Ipak, bilo ih je s vrlo teškim posljedicama.
Bilo je razornih potresa koji su odnijeli tisuće života. Bilo je orkanskih vjetrova zbog kojih su iseljeni milijuni ljudi iz svojih domova i koji su također odnijeli ljudske živote. Velike poplave harale su u cijelom svijetu također uništavajući sve pred sobom i odnoseći ljudske živote. Suše i gladi ima sve više osobito u Etiopiji, Indiji i još mnogim zemljama Afrike i Azije.
Voda je postala predmetom zabrinutosti svih ljudi. Vode na Zemlji sve su zagađenije a pitke i zdrave vode sve je manje. Slušam i gledam na televiziji kako se priprema jedan gospodarski projekt kojim bi se punile boce s vodom iz rijeke Krke i Cetine i ta voda prodavala u inozemstvu. Kasnije bi istu tu vodu aerizirali i prodavali kao mineralnu, odnosno kao soda vodu. Predviđaju da će to biti milijunski posao i da će donositi ogromnu zaradu.
Voda je jedan od osnovnih elemenata života na Zemlji, bez nje bi život bio nemoguć. Zbog toga nestašica vode jest katastrofični događaj.
Ukupno, globalno zagrijavanje Zemlje utječe na klimu na Zemlji i na meteorološke promjene, koje su posljednjih godina takve da često čujemo ljude kako govore:»Sve se je promijenilo i ništa više nije kako je bilo.»
Od posljednjeg svjetskog rata ratovalo se neprekidno u cijelom svijetu ali samo u lokalnim ratovima. Svjetskog rata nije bilo. Ipak, stotine tisuća pa i milijuni ljudi ginuli su u tim ratovima. Sjetimo se samo: Vijetnama, Koreje, Laosa, Kube, Pakistana, Čečenije, Iraka, Libanona, Izraela, Palestine, Balkana, Etiopije i Eritreje, itd., itd.
Pojavilo se u ovom posljednjem vremenu nešto što je grozno kao rat a nije rat. To je terorizam koji je obuhvatio već cijeli svijet. U akcijama terorista stradavaju nevini ljudi, žene i djeca koji su se u nekom vremenu na nekom mjestu našli slučajno i ni za što nisu krivi. Eksplozivne naprave, auto bombe, masovna trovanja u podzemnoj željeznici, otmice aviona i kakve sve ne aktivnosti poduzimaju teroristi, vodeći svoj privatni rat ili rat neke političke organizacije ili sekte.
Vrijede li, možda, baš za ovo doba riječi Isusove koji je rekao:»Kad čujete za ratove, blizu i daleko, ne uznemirujte se , to još nije znak svršetka. Jer će narodi i kraljevstva objavljivati rat jedni drugima a u mnogim zemljama bit će potresa i gladi. Oni su samo najava ranih razdoblja muka koje dolaze.»
Vrijede li ove riječi i za sva druga vremena i za sva doba? Vrijede li ove Isusove riječi za svaki trenutak vremena? Jesu li one univerzalne?
Znače li one da ustvari svako novo doba donosi veće nevolje od onoga ispred njega i da se ne može nikada očekivati nešto bolje, nego samo gore i teže što slijedi i da uvijek slijedi samo lošije od prethodnoga?

d) Nauka, tehnika i tehnologija i čovjekov utjecaj na okoliš

Razvitak tehnologije i znanja ubrzava se geometrijskom progresijom. Začuđujuća je brzina kojom se postižu nova i nova tehnička dostignuća i nova tehnološka rješenja u svim područjima čovjekova života. Ono što je danas tehnički ili tehnološki savršeno sutra je već zastarjelo. Ako se stvari budu događale ovom brzinom i dalje ili ako se budu još više ubrzavale, možemo očekivati da će promjene biti vidljive iz sata u sat ili čak iz minute u minutu.
Osobito brz napredak vidi se u elektronici i kompjuterizaciji a upravo pomoću kompjutera ostvaruju se još brže sva druga tehnička i tehnološka rješenja. Pomoću interneta ukupno znanje svih ljudi na Zemlji se zbraja i postaje svakome pristupačno, što opet omogućuje nepojmljive mogućnosti novih znanja i inovacija. To su upravo zastrašujuće mogućnosti, osobito ako ih koriste zli ljudi.
U posljednje vrijeme čovječanstvo posebno zabrinjava ukupna potrošnja energije na Zemlji i utjecaj čovjeka na prirodni okoliš, na njegovo zagađivanje i uništavanje. I jedno i drugo su posljedica čovjekovih čudesa od tehnike i tehnologije i njegovoga ponašanja.
Već vrlo dugo nitko nije pronašao novi oblik energije koji bi čovjek mogao koristiti za svoje narasle potrebe. Neki od oblika energije (na primjer: sunčeva energija) izbjegavaju se upotrijebiti zbog skupoće eksploatiranja, ali više zbog narušavanja sustava kapitalističkoga bogaćenja pojedinaca. Naftaši bi ostali bez čiste zarade, također i svi oni koji su uz nju vezani. Nuklearnu energiju čovječanstvo izbjegava koristiti u velikoj mjeri jer nije dovoljno ovladalo zaštitom od opasnosti koje ta energija sa sobom nosi.
Tako su nafta i kinetička energija vode, te električna energija ostale dominantni oblici energije danas.
Druga veća opasnost, zbog koje su ljudi zabrinuti, jest zagađivanje i uništavanje prirodnog okoliša. Šume nestaju, čovjek ih siječe, životinjske vrste izumiru, vode i zemlja su sve više zatrovani otpadnim i otrovnim tvarima, ozonski omotač je sve tanji a u njemu ima sve više rupa, klimatske prilike se neprekidno mijenjaju, zrak je nečist itd. Sve su to posljedice čovjekova djelovanja. Nažalost moramo ustvrditi, kako brzo napreduje razvitak tehnike i tehnologije tako brzo dolazi i do sve većega uništavanja prirodnog okoliša čovjeka. Sve što čini, čovjeku se vraća kao bumerang i čovjek postaje sve ranjiviji, ne zdraviji, biološki sve slabiji. Ono što on čini prirodi priroda mu višestruko vraća.
Slušao sam nedavno na televiziji tvrdnju kako Internet ustvari pridonosi zaštiti čovjekova okoliša. Netko je izračunao koliko će biti potrebno manje papira a time i manje posječenih stabala jer ako imamo Internet ne trebamo knjige, pisma, časopise i sl. Također se kaže da milijuni ljudi neće morati ići u kupovinu svojim automobilima koji troše gorivo i zagađuju zrak ispušnim plinovima, nego će kupovinu obaviti putem Interneta a puno manji broj dostavnih automobila će lako i s manje štete dostaviti im kupljene artikle. Nabrojene su još neke takve smiješne tvrdnje. Nitko se ne pita koliko energije će trebati utrošiti za izradu svih tih silnih milijuna i milijarda kompjutera i kamo ćemo s njima kada zastare ili postanu neupotrebljivi a osobito ako ih budemo morali mijenjati svaku godinu ili u još kraćem vremenu zbog brzog tehnološkog napretka, kada se novi i novi suvremeniji tipovi budu množili ovom današnjom ili još većom budućom brzinom.
Ako ne upotrijebimo drvo za proizvodnju papira, upotrijebit ćemo neke druge sirovine za proizvodnju kompjutera, disketa i diskova. Ništa se suštinski nije promijenilo u količini utrošene energije ili u zaštiti prirodnoga okoliša. Možda će biti sve još gore.
Kada se radi o kompjuterima ja mislim da čovjeku od njih prijeti jedna daleko veća opasnost nego što je zagađivanje prirodnog okoliša. Kompjuteri će jednoga dana postati čovjekovi okovi, čovjek će nepovratno izgubiti svoju slobodu, izgubit će sebe, čovjek će biti biološki mrtav. Kompjuter će misliti i raditi umjesto čovjeka i na kraju će postati čovjekov gospodar a čovjek će biti njegov rob. Od takve budućnosti ga može spasiti samo nekakvo veliko katastrofično uništenje koje bi ga spriječilo da dalje ovako žuri i koje bi uništilo sve što je on stvorio. Time će nažalost biti uništeno i mnogo ljudi, životinja i biljaka.

c)materijalna dobra, bogatstvo i siromaštvo, moć i vrednovanje ljudi

Ispričao mi susjed priču o svome djedu. Ide pješice cestom u vrijeme dok je još bio mlad. Sustižu ga konjska zaprežna kola. Čovjek iz kola pita ga: «Čiji si ti, mali?» Moj susjed mu kaže svoje prezime ali čovjek nezainteresirano okreće glavu i nastavlja put. Onda se ovaj moj susjed dosjetio da mu je djed svuda poznat i kaže: «Ja sam Šokin unuk.» Na to čovjek u kolima reče:»Što odmah nisi rekao. Hajde, uskači!» I poveze ga u svojim kolima.
Nekada su ljudi bili poznati po svojoj dobroti , po svojim vrlinama i poštenju. Takve su ljude pamtili, cijenili i pričali o njima. Znali su ih po imenu i prezimenu. Sjetno se toga prisjetiti jer toga više nema.
Ljudi, o kojima se danas priča jesu imućnici, jesu moćnici ili su popularni iz filma, šou biznisa ili sporta. Sve što čovjeka danas čini poznatim vezano je uz materijalna dobra, osobito uz novac. Onaj koji je bogat ima moć i često ima i vlast. Sve što čovjek čini u životu podvrgnuto je pribavljanju novca a time i materijalnih dobara i svega drugog što se novcem može kupiti. A može se kupiti sve. Glumac na filmu, pjevač na pozornici, sportaš na terenu, profesor u školi, radnik u tvornici, činovnik u upravi, pogrebnik i svećenik; svi oni rade svoj posao s osnovnim ciljem: da si pribave što više novca.
U toj utrci za novcem često zaboravljaju na moralne vrijednosti svoga zvanja. Glumci i redatelji stvaraju filmove koji donose novce i nije im važno jesu li njihovi filmovi umjetnički vrijedni i kako će duhovno utjecati na gledatelje. Dobro prodavani filmovi su pak oni koji prikazuju nasilje, kriminal, ratove, seks, zlobu i pakost.
Pjevači a osobito pjevačice na pozornici i na albumima trude se svim silama ekstremno se obući (ili svući), ekstremno se ponašati, što rekla moja punica «Što grđe to bolje». Ako to ne čine sami, onda unajmljuju druge koji ne umiju pjevati ali se umiju ekstremno ponašati i hoće se ekstremno obući: polugoli skakati, divljati, mrdati, uvijati se itd. Važno je da se postigne dobra prodaja nosača zvuka, video zapisa, koncerata itd. i tako dobiju veliki novci.
Sportska borilišta su postala tvornice za proizvodnju novca a sportaši pretvoreni u vrlo bogato plaćene robove. Njima se trguje kao svakom drugom robom, osobito s nogometašima jer su oni najpopularniji. Sport više nije nadmetanje u sposobnostima i spretnostima između nas i vas, između jednih i drugih, nego je to tvornica zabave koja nosi zlatna jaja. Milijuni ljudi idu na utakmice ili gledaju prijenose na TV a da pri tomu nisu navijači nijednoga od takmaca. Često su to strani nepoznati timovi.
Doktori u bolnici ili ambulanti liječe ljude. Obavljaju jedan od najhumanitarnijih poslova, ali za novac. Međutim, često im novac dobiven od zdravstvenoga fonda nije dostatan, pa oni pokušavaju dodatno pribaviti još novca za sebe i to tako da otvaraju privatne ordinacije i svoje usluge naplaćuju po slobodnoj cijeni ( a zdravlje nema cijene) ili da primaju mito ili da prikazuju fiktivne troškove ili da pacijente stavljaju na čekanje za krevet ili operaciju kako bi ih rođaci pacijenta «posjetili kod kuće» itd.
Profesori će rado «pomoći» učeniku ili studentu instrukcijama, progledati kroz prste na ispitu, organizirati privatne škole, samo ako to donosi novac.
Radnika u tvornici zanima jedino koliko će novca dobiti za svoj rad, da to po mogućnosti bude što više. Činovnike u upravi krasi privrženost šefovima jer tako mogu napredovati na poslu a s napredovanjem dolazi i veća plaća. Ako u radu sa strankama mogu dobiti još nekakve «poklone» makar oni bili i novčani, tim bolje.
Pogrebnici naplaćuju svoje usluge sukladno nevolji koja je čovjeka zadesila. Bez obzira koliko to stajalo on mora platiti. Pa, neće valjda pokojnika ostaviti nesahranjenoga. Tako ponekad kovčeg za pokojnika treba platiti koliko dva trokrilna ormara a pokrivač kao dvije kompletne posteljine.
Svećenici su jedina grupacija koja smanjuje svoju novčanu dobit, ako to promatramo kroz dulju povijest svijeta. U srednjem vijeku svećenici su vrlo bogato živjeli i uzimali su koliko su htjeli za svoje duhovne usluge. Što su ljudi manje vjerovali, manje su im i davali. (u nas trenutno vrijedi izuzetak od toga, ljudi daju više nego što vjeruju). U vrijeme socijalizma naši su svećenici uzimali darove, koliko tko dade za: krštenje, vjenčanje ispraćaj pokojnika, posvetu kuće itd. Danas su i kod nas svećenici došli u priliku da određuju svoje cijene, da imaju svoju tarifu. Ali neka. Ako ih ljudi trebaju neka ih i plate. Šteta je velikoga nauka, škola i fakulteta, bogoslovija i novca uloženih u njih, da bi se proizveli prevaranti, visoko obrazovani prodavatelji duhovne magle, koju običan puk, nažalost, treba. Treba ih i vlast jer oni od ljudi prave dobre poslušnike, one koji se za neposluh boje kazne Božje..
Moglo bi se reći svi, ama baš svi ljudi grozničavo nastoje steći što više novca. Mnogi to žele postići na brzinu. Pri tomu se služe mutnim poslovima, prijevarom i lažima. Takve danas zovemo uspješnim poduzetnicima, tajkunima.
Prema današnjim, neispravnim mjerilima vrijednosti dobar čovjek je bogat čovjek , siromašan čovjek je loš čovjek. Bogatstvo pojedincima donosi moć i popularnost. Postoji čak i narodna poslovica o tomu, koja kaže: «Novac buši gdje burgija neće». Ili reklama za kreditnu karticu, koja kaže:»Sa Cards karticom sva su vam vrata otvorena».
Netko mi je nedavno govorio o promicanju vojnika u dočasnike, dočasnika u časnike, a časnike u generale. Za tu svrhu se upotrijebi najviše odličja za razliku od promicanja u drugim sferama života. ( Zar je ubijanje i razaranje toliko važno za jednu državu?) Ta vojna promicanja , međutim, manje se dodjeljuju zbog osobitih zasluga ili junaštva a više zbog toga što viši čin nosi veću plaću i veću mirovinu. Novac i ovdje igra najvažniju ulogu.
U trošenju novca ljudi su postali nerazumni. Nakon što su ga stekli na problematičan način ili su ga stekli vlastitim teškim i napornim radom, oni taj isti novac doslovce razbacuju. Grade kućerine ili kupuju stanove takve veličine koje su mnogo veće od njihovih potreba i broja članova obitelji, kuću za dva reda cigle veću od susjedove, posebne sobe za svaku namjenu, za boravak u svakoj od njih u određenom dijelu dana, toliko kreveta i ormara da u krevetima nema tko spavati a ormari zjape prazni do slijedećeg novca kojim će kupiti garderobu da bi ih napunili bez obzira što će neke od tih odjevnih predmeta nositi jedanput ili nijedanput u životu. Razumije se samo po sebi da njihova kuća ili stan moraju biti sagrađeni i uljepšani iznutra i izvana najkvalitetnijim i najskupljim materijalima.
Uz kuću ide skupocjeni auto, auto koji može voziti 200 , 300 km/h iako imamo ceste s maksimalno dopuštenom brzinom od 130 km/h a najčešće je to brzina od samo 50, 60 km/h. Dobar i skup automobil mora imati dobru, lijepu i opremljenu garažu po mogućnosti s ugrađenim grijanjem. Autom se vozi u kafić ili trgovinu udaljene nekoliko stotina metara. Benzina nikada dosta, registracija servisi, popravci ... i opet treba puno novca. Ništa se ne može bez njega. Nitko si bez njega.
Svojevremeno mi jedan dečko kaže da ne može naći djevojku jer nema auto. Cure ne žele hodati s dečkima bez auta. Ja sam mu na to nešto grubo rekao ali sam se poslije pokajao jer je on bio u pravu. Čuo sam da djevojke doista vrednuju momke po njihovoj imućnosti, imaju li «dobar auto, dosta novca, da često i slobodno «izlaze», da imaju «dobru gajbu» itd. Osobito vole ako imaju gdje doći na tulume na kojima se može izraziti «sloboda» u uživanju alkohola, droge i seksa.
Kada je u pitanju hrana imamo na Zemlji apsurdnu situaciju. Na jednoj strani imamo bogati dio svijeta (bogati zapad) koji se razbacuje kvalitetnom, skupom i raritetnom hranom (teško životinjama koje to plaćaju svojim životima), dok na drugoj strani mase siromašnih gladuju i umiru od gladi ( siromašni jug) i na trećoj strani srednji sloj koji trpa u sebe nekvalitetnu hranu, koja za posljedicu ima razne «civilizacijske» bolesti. Ljudi srednjeg sloja smatraju da se ne vidi što jedu ali se vidi ako imaju lijepu kuću i dobar auto. Zbog želje za prestižem oni postaju nerazumni.
Novac je važan, njime se može kupiti sve. Osim kuće, auta, odjeće i hrane mogu se kupiti razni drugi užitci: ulaznice za sportske ili kulturno-zabavne priredbe, kockanje, seks sa prostitutkom, gledanje porno filmova i štošta drugo.