Nova moguća (moja) teorija
a) energija – materija - energija
Današnja svemirska materija sadrži atome, dijelove materije koji su poznati znanstvenicima, a koji su sastavljeni od subatomskih čestica od kojih su neke poznate znanstvenicima ali se pretpostavlja da ih ima još mnogo koje čovjek nije do danas spoznao (čak se smatra da mnoge neće moći nikada spoznati). Znanstvenici žele spoznati najsitniju – nedjeljivu česticu materije ali još ne mogu dokazati njeno postojanje odnosno dokazati koja je to čestica.
Prema dosadašnjim spoznajama o sastavu materije već se može zaključiti da se materija u konačnosti sastoji od nemjerljivo sitnih čestica koje svojom nemjerljivom masom i svojstvima prestaju biti materija a postaju energija. Otuda tvrdnja u knjizi Lov na najmanju česticu:
«Energija je na neki način «bezoblični temeljni oblik» pratvari. Materija bi, prema tome, bila zgusnuta, opipljiva energija. Obrnuto, energija nije ništa drugo nego vrlo razrijeđena tvar.»
«Materija je jedno neobično svojstvo: pojavljuje se u nebrojenim oblicima. Materija, mogli bismo reći, ima svojstvo pokazivanja svojstava. Materija se pojavljuje u bezbroj oblika. Predmeti mogu nalikovati jedan drugome, ali u beskonačnosti vidljivog tvarnog svijeta nećemo naći dva posve jednaka. Svijet materije svijet je množina.»
Isto tako postoji u cijelom svemiru sustav dvojnosti - dualiteta. Sve što postoji (materija, pojmovi, vrijeme, prostor) ima svoju mjerljivu suprotnost kao što postoje pozitivni i negativni brojevi na brojevnoj skali. Postoji mjerljiva prošlost i budućnost. Postoji prostor u jednom ili drugom smjeru: lijevo-desno, naprijed-natrag, gore-dolje. Postoje boje (svjetlost) na skali frekvencija i valnih dužina neograničeno u oba smjera iako ljudi uočavaju i objašnjavaju samo jedan dio toga frekventnog područja. Postoji dvojnost i u životnim oblicima na Zemlji: mužjak-ženka, parovi DNA lanca, dobro-loše, lijepo-ružno itd.
Tako i u okvirima makro svemira postoje sunca i planeti, postoje galaktike i tzv.crne rupe, postoje u atomu elektroni i jezgra, u jezgri atoma postoje protoni i neutroni, elektromagnetska sila ima dva pola, raznoimeni se međusobno privlače a istoimeni odbijaju, gravitacijska sila djeluje između dva tijela s masama itd.
I na kraju znanstvena tvrdnja da su materija i energija dva oblika istog, također, dokazuje postojanje dvojnosti.
Na kraju opet dolazim do znanstvene tvrdnje:
«Energija je na neki način ‘bezoblični temeljni oblik’ pratvari. Materija bi, prema tome, bila zgusnuta, opipljiva energija. Obrnuto, energija nije ništa drugo nego vrlo razrijeđena tvar.»
Ako je znanost u pravu, tada je teorija «Velikog praska» nepotrebna. Zašto bi se prelazak energije u materiju morao početi događati u «Velikom prasku»? Zar se taj postupak ne bi mogao događati stalno i neprekidno – vječno? Ja sam uvjeren da se to i događa u svakom trenutku vremena i u svakom djeliću svemirskog prostora na mikro svemirskoj razini, tj. u području najsitnijih subatomskih čestica svakog atoma – iz stanja bezlične energije nastaju najmanje moguće materijalne čestice. Isto tako sve materijalne cjeline putem zračenja isijavaju čistu energiju. Materija se vraća u stanje bezlične energije. Dakle svemir se stalno i neprekidno – vječno stvara, vječno se stvarao i vječno će se stvarati. Svemir je sveprisutno vječno stvaranje.
No, naše ljudske umne sposobnosti su koncentrirane na promatranje i spoznavanje materije jer ona ima svojstvo promjena svojih svojstava i tako postaje nama «uočljiva». Nasuprot njoj energija nema takva svojstva, ona je za nas bezlična i «neuočljiva». Može li se vidjeti duh osim njegova djela? Zrak ne vidimo ali znamo da postoji jer njiše grane drveća ili pravi valove na moru? Gravitaciju ne vidimo ali «vidimo» njeno djelovanje jer bi bez nje bili odbačeni u svemir. Isto je i s ostale tri osnovne sile u svemiru: elektromagnetska, jaka i slaba nuklearna sila – ne vidimo ih ali promatramo njihovo djelovanje.
Materijalni svemir svijet je svijet materije u kojem obliku se takav svemir nama pokazuje a njegova suprotnost jest svemir čiste bezlične energije koji postoji istovremeno s postojanjem materijalnog svemira. Materija i energija su dvije suprotnosti jedne dvojnosti. Granica između njih isto je što i ništica na brojevnoj skali ili što je granica između prošlosti i budućnosti. Slikovito zamislimo materiju kao prošlost koju poznajemo i energiju kao budućnost koju ne možemo «vidjeti» i ne znamo što donosi, što ne znači da ne postoji. Granica između njih je sadašnjost – trenutak koji se neprestano mijenja prostorno i vremenski.
b) prostor – vrijeme - brzina
Granicu između materije i energije ne možemo smatrati početkom (a ni svršetkom) svemira jer granica između njih pojavljuje se i postoji u cjelokupnom vremenu i na sveukupnom neograničenom svemirskom prostoru istovremeno i vječno. To između njih ja bih nazvao ishodištem stvaranja. Tako je svemir samo sveprisutno vječno stvaranje neograničeno mnogo oblika međusobnog djelovanja materije i energije. Svaki oblik njihovog međudjelovanja je unikat. Cijeli materijalni svemir je unikatan.
Gibanje točke po pravcu, ako točka prevaljuje jednaki put u jednakim jedinicama vremena, to zovemo ravnomjernim gibanjem ili konstantnom brzinom.
Zamislimo crtu koja spaja Sunce s nekim od planeta. Svaki planet se oko Sunca giba po krivulji koju zovemo elipsa. Gibanje planeta po elipsi nije ravnomjerno (nema jednaku brzinu kretanja). Ali zamišljena crta koja spaja Sunce i planet prevaljuje uvijek jednaku površinu u jednakim vremenskim jedinicama. Dakle, površina koju zatvara crta 'Sunce – planet' ravnomjerno se povećava, tj. povećava se ravnomjernom brzinom.
Sada na kraju (što je najteže) zapitajmo se da li se, sukladno prednjim dvjema znanstveno dokazanim gibanjima, svemirski prostor povećava ravnomjernom brzinom? Ako je polazište prelaska energije u materiju u svakoj točki i u svakom djeliću vremena, tada to možemo zamisliti i kao prostor iz kojega se sveukupni svemirski prostor povećava brzinom koja je proporcionalna brzini stvaranja materije i umanjena za brzinu isijavanja energije zračenjem iz materije. Budući da su dosadašnja mjerenja znanstvenika utvrdila da se naš materijalni svemir širi, dakle ta brzina širenja je u proporcionalnom odnosu s brzinom povećanja svemirskog prostora. Zakonitost po kojoj se ovo događa znanost još nije objasnila.
Ja sam sklon vjerovanju da se svemirski prostor povećava konstatntnom brzinom. Ovo moje vjerovanje mogu objasniti ako zamislim svemirski prostor kao kuglu. Polumjer kugle, dok je svemirski prostor malen je veći od razlike dužine ovoga polumjera i slijedećeg polumjera koji će povećati svemirski prostor za isti volumen. Ta razlika će biti znatno manja od prethodne i znatno veća od sljedeće razlike polumjera ali prostor će se povećavati konstantnom brzinom – jednakim volumenom u svakoj jednakoj jedinici vremena.
U svakom gibanju nekom brzinom postoji vrijeme. Izvan vremena gibanje ne može postojati. A budući da u cijelom materijalnom svemiru ništa ne miruje nego se sve giba, tada je i vrijeme u svemiru sveprisutno i vječno. Također, gibanja se ne mogu ostvarivati izvan prostora pa je tako i prostor u našem materijalnom svemiru sveprisutan i neograničen. Ovi zaključci se ne protive teoriji o zakrivljenosti prostorvremena.
Svemir nije samo materija ili samo energija ili samo prostor ili samo vrijeme. On je sve to zajedno istovremeno i prikazuje nam se kroz vječno stvaranje. Svemirsko stvaranje nema svojega početka ali ni svršetka i ne može imati. Početak i svršetak mogu imati samo pojedini ciklusi (pojedine cjeline) u ukupnom stvaranju.
Ako jednoga dana naše sunce «umre» ili se rasprši kao crveni div ili ga proguta «crna rupa» to neće biti kraj stvaranja nego samo početak sljedećeg ciklusa novog stvaranja. Kada čovjek umre, završio je njegov životni ciklus, ali materija i energija koje su činile njegov život, nastavit će postojati i činit će neki novi oblik života ili će nastaviti postojati u nekom drugom obliku tvari ili energije.
Svemu ovome moram još dodati činjenicu da svemir, koji mi vidimo nije realan svemir. Zašto? Znanstevnici promatraju svemir pomoću svjetla ili pomoću uređaja koji bilježe neku drugu vrstu zračenja. No, svjetlo i sva druga zračenja kreću se jednakom brzinom – brzinom svjetlosti. Dakle mi svako svemirsko tijelo ili nakupinu materije vidimo sa zakašnjenjem – vidimo ga u njegovoj prošlosti. Što je od nas udaljenije, to mi danas gledamo njegovu stariju prošlost i obrnuto. Sunčevoj svjetlosti treba 8 minuta da dođe do Zemlje. Dakle mi uvijek vidimo Sunce na mjestu i u trenutku u kojem je bilo prije 8 minuta a ne u kojem je sada kada ga promatramo. To vrijedi i za najudaljenije galaktike (kvazare) udaljene od nas nekoliko stotina milijuna svjetlosnih godina. Mi njih vidimo onakvima i na onom mjestu u svemiru kada i gdje su bili prije nekoliko stotina milijuna godina a ne gdje su danas. Možda te galaktike danas više ni ne postoje, možda su postale crne jame ili su ekspandirale u maglice ili se s njima dogodilo nešto treće nama nepoznato. Dakle, činjenica je da svemir koji mi danas promatramo nije onakav kakav stvarno jest nego je onakav kakav je bio kada je svjetlost (zračenje) krenulo k nama s pojedinog svemirskog tijela. Zbog različitih udaljenosti mi promatramo i različite prošlosti svemirskih tijela. Dakle, vidimo potpuno iskrivljeni svemir.
Ovo je moje drugačije poimanje našeg materijalnog svemira za razliku od teorije Velikog praska i teorije Božjeg stvaranja. Ja sam uvjeren da se naš materijalni svemir neprekidno oduvijek vječno stvarao u svakom djeliću svemirskog prostora i tako će se nastaviti i u budućnosti. Njegov početak i svršetak se nalaze u polazištu dvojnosti energija – materija i vrijeme – prostor. Vjerovati u drugačije početke i svršetke bilo bi isto kao i pitati što je milju sjevernije od sjevernog pola.