Opovrgavanje «Velikog praska»
Ako prihvatimo ove tri zakonitosti, moramo se zapitati:”Je li teorija nastanka svemira u Velikom prasku moguća?”
Zamislimo sada, (da bismo pokušali shvatiti teoriju «Veliki prasak») da, ipak postoji neka konačno najsitnija materijalna čestica koju čovjek svojim osjetilima i tehničkim odnosno tehnološkim dostignućima ne može «vidjeti» ili je do sada nije mogao spoznati. Tada bi morali prihvatiti činjenicu da u današnjem svemiru mora postojati neograničeni ili nezamislivo veliki broj tih konačno najsitnijih čestica jer je ukupna materija svemira također nezamislivo velika i ne može se sastojati od samo jedne konačno najsitnije čestice.
Ukoliko teorija «Velikog praska» tvrdi da je svemir nastao od takve ili slične «pračestice» tada to znači da je prije početka stvaranja svemira postojala samo ta jedna čestica ili je nezamislivo veliki broj (neograničeni broj) tih konačno najsitnijih čestica bio sabijen u jednu «prakuglu» - «praatom». Znanstvenici ovdje upotrebljavaju riječ singularitet.
Ako je svemir nastao iz samo jedne materijalne «pračestice» nužno je objasniti kako se ta jedna materijalna «pračestica» umnožila u bezbroj čestica tijekom 15 do 20 milijarda godina, na koliko se procjenjuje starost svemira. Ako su se tijekom životnog vijeka svemira konačno najsitnije čestice neprekidno stvarale i još se stvaraju, postavljaju se dva pitanja:
- zašto je na početku bila potrebna ona prva «pračestica i iz čega je nastala, kada se jednostavno moglo početi sa stvaranjem takvih čestica i nastaviti sve do danas?
- Kako to da današnji znanstvenici nisu ni na koji način uočili ili zabilježili stvaranje takvih najsitnijih čestica u današnjem vremenu, a moralo bi takvo stvaranje postojati jer je dokazano da se svemir širi, tj. Povećava, dakle ima sve više materije?
Ako je svemir nastao iz «prakugle» (ili “praatoma”) sastavljene od nezamislivo velikog broja «pračestica» koje su se u «velikom prasku» razletjele na sve strane, tada bi se moglo izračunati ili procijeniti kolika je to morala biti velika «prakugla», tj. koliki je prostor zauzimala. U tom slučaju prije svemira bila je «prakugla» i bio je prostor koji je ona zauzimala, a to se onda ne može uzeti kao početak svemira jer je prije njega bilo nešto. Ispada da je prije svemira ovoga u kojemu mi živimo postojao svemir s neograničeno zgusnutom materijom kojoj je trebao neki daleko manji prostor nego što ga zauzima ovaj današnji materijalni svemir.
Bilo da je svemir nastao iz jedne «pračestice» ili iz skupa nezamislivo velikog broja najsitnijih čestica, iz «prakugle» - postavlja se pitanje: Što je uzrokovalo «umnožavanje pračestica» odnosno što je pokrenulo sabijene čestice u «prakugli» da se razlete i počnu stvarati svemir odnosno što je uzrokovalo Veliki prasak?
Da bi se takvi procesi mogli pokrenuti morao je postojati uzrok odnosno morala je postojati sila ili konačno, religijski gledano, morala je postojati Božja volja. Nijedno od toga nije znanstveno dokazivo a ja mislim da nije niti teoretski održivo jer bi bio potreban netko ili nešto izvan svemira da pokrene svemir. Takav netko ili nešto znanosti nisu poznati. Čak i u slučaju da je postojalo nešto ili netko prije početka što je pokrenulo stvaranje, tada ni početak nije početak. Zato je moj zaključak: «Svemir nije mogao nastati u tzv. «Velikom prasku».
Slijedeće što se mora postaviti kao pitanje, to je pitanje brzine širenja «pračestica» ili brzina njihovoga stvaranja a potom njihovog spajanja u subatomske čestice, u atome, u molekule, u svemirska tijela itd. Znanost poznaje brzinu svjetlosti kao najveću do sada poznatu brzinu ili kao konačnu brzinu. Također znanost zna da svjetlost nastaje u atomu i širi se kao val ali i kao čestica (foton). Po tome ispada da svjetlost nije postojala sve dok nisu nastali atomi – nije postojala prije atoma. Koliko vremena je proteklo do nastajanja prvih atoma (vjerojatno vodika)? Je su li u to vrijeme «mraka» postojala druga zračenja? Ako nisu postojala, što je svjedočilo o postojanju energije?
Prvi zaključak nameće nam se da se «širenje» pračestica ili njihovo «umnožavanje» nije moglo događati brže od brzine svjetlosti jer je to najveća moguća brzina. Osim toga, da su se njihovo širenje ili stvaranje događali brže, tada bi materija pobjegla svjetlosti, što je nemoguće jer materija stvara svjetlost. To bi bilo kao da čovjek pobjegne svojoj sjeni.
Drugi zaključak da je širenje pračestica (a kasnije i svemira) bilo sporije od brzine svjetlosti, tada bi svjetlost u jednom trenutku povijesti svemira pobjegla materiji. Drugačije rečeno svjetlost bi zauzimala daleko veći prostor od svemira, što je također nezamislivo jer sama svjetlost ne čini svemir. Do koje udaljenosti bi svjetlost mogla «bježati» ispred materije?
Dakle, ako širenje postoji tada bi se moralo odvijati brzinom svjetlosti. Takva brzina širenja galaktika, pak, nije izmjerena. Brzina udaljavanja galaktika jedne od svih drugih je daleko manja od brzine svjetlosti i povećava se s udaljenošću od promatrača.
Ako se svemir od samog početka širi brzinom svjetlosti, tada se na osnovi procjene njegove starosti, može izračunati koliko je svemir velik (koliki je polumjer kugle svemira računajući od točke ishodišta gdje se na početku nalazila «Pračestica» ili «Prakugla»). To bi bio najveći mogući polumjer svemira. U tom slučaju svemir bi bio konačan u svim smjerovima i imao bi oblik kugle, kojoj je poznat polumjer i središte. Svemir bi imao granice. Ja mislim da je neodrživa tvrdnja, kako ništa u ovom našem materijalnom svemiru nema granica, samo da ih svemir ima.
Sljedeće pitanje je, da li se svemir u svim točkama udaljenosti od svojega ishodišta u svakom trenutku vremena širi jednakom brzinom? Ako bi se širio jednakom brzinom i to brzinom svjetlosti, tada bi već odavno u sredini bio šupalj – materija bi pobjegla iz središta svemira. Svemir bi postao balon. Takva «šupljina» u svemiru nije zabilježena ni od kojeg znanstvenika, niti je postavljena kao teorija.
To znači kako je moguće da se brzina širenja svemira smanjuje kako se smanjuje udaljenost promatranog područja (svemirskog tijela) u odnosu na ishodište svemira (a ishodište mora postojati ako je svemir nastao iz jedne točke u «Velikom prasku») sve do samog ishodišta, u kojemu bi brzina širenja morala biti ništica. Takva različita brzina širenja svemira potvrđuje se mjerenjima. Udaljenije galaktike odmiču brže od onih bližih nama. Sada se postavlja pitanje: “Kako je moguće da svemir u ishodištu miruje?”
Ako je brzina širenja svemira različita s obzirom na udaljenost od ishodišta, onda bi svijetlost «unutarnjih» svemirskih tijela teško sustizala «vanjska» svemirska tijela i obrnuto svjetlost «vanjskih» svemirskih tijela putovala bi manjom brzinom od brzine svjetlost i sporije bi stizala do «unutarnjih» svemirskih tijela. Ovo bi vrijedilo samo za tijela na istoj polovici kugle. Ili, kako to znanstvenici mjere, svjetlost unutarnjih nebeskih tijela imala bi veći ili manji crveni pomak odnosno plavi pomak u odnosu na svjetlost vanjskih nebeskih tijela. (pod pojmom ‘unutarnja svemirska tijela’ smatram ona koja su bliža ishodištu a ‘vanjska svemirska tijela’ ona koja su udaljenija od ishodišta – točke iz koje je nastalo Veliki prasak).
U tom slučaju teoretski bi bilo moguće ostvariti brzinu veću od brzine svjetlosti odnosno dobili bi vremensku petlju. Svjetlosti suprotnih smjerova suretale bi se prije nego što krenu sa svojih polazišta. Tako nešto nije zabilježeno niti postavljeno u znanstvenoj teoriji. (osim u znanstvenoj fantastici)
Isto tako, postavlja se pitanje što se događa u samom ishodištu u kojem je brzina širenja nula, tj. gdje nema širenja. Gdje onda širenje počinje? I što se to u središtu širi jer tamo ne može biti galaktika jer su one nastale puno kasnije iza Velikog praska.
Svjetlost svemirskih tijela iz jedne polovice svemirske kugle, također, ne bi mogla dostići svemirska tijela u na suprotnoj polovici ‘svemirske kugle’ jer bi se ta tijela odmicala jedno od drugoga brzinom koja bi ovisila od njihove udaljenosti i od udaljenosti od ishodišta svemira. Svemir ne bi bio vidljiv svakom promatraču u cijelosti. Svaki promatrač imao bio mogućnost samo ograničenog viđenja svemira. Svaki promatrač vidio bi samo dio ukupnog svemira.
Ni takav zaključak znanost nije zabilježila ni kao teoriju a kamoli kao dokazanu stvarnost. Stoga je teorija «Velikog praska» i ovime opovrgnuta.
Ako prihvatimo opću i specijalnu teoriju relativnosti (a one su dokazane i prihvaćene), svako masivno tijelo zakrivljuje svjetlosne zrake koje prolaze u njegovoj blizini. Konačno, mjerenjem te zakrivljenosti pri pomrčini Sunca upravo je i dokazana teorija relativnosti. Zamislimo pokraj koliko masivnih svemirskih tijela (zvijezda, kvazara, crnih jama, galaktika...) mora proći svjetlost na svom putu od jedne galaktike udaljene od nas na primjer milijardu ili nekoliko stotina milijuna svjetlosnih godina, ako znamo da postoje stotine tisuća milijarda poznatih galaktika a u svakoj stotine milijarda zvijezda, sa svim mogućim planetima, više stotina ili čak tisuća crnih jama i drugih masivnih tijela. Kolika je savijenost takve svjetlosti na njenom putu koji traje nekoliko milijardu ili nekoliko stotina milijuna godina i u kom smjeru je savijena. Moglo bi se reći da je nemoguće utvrditi cijeli put kretanja ove svjetlosti, a sigurno je samo to da nam svjetlost tako udaljene galaktike ne govori ništa o njenom sadašnjem položaju čak nam ne govori ni to da ta galaktika sada uopće postoji iako mi tek sada vidimo njenu svjetlost. Možda se u međuvremenu pretvorila u crnu jamu ili ekspandirala u maglicu. Dakle mi ne možemo vidjeti realan svemir.
Moj (i ne samo moj) zaključak zbog svega toga je - svemir nije mogao nastati u Velikom prasku.
Post je objavljen 24.08.2006. u 22:06 sati.