U dnevniku TV Nova (na webu) piše:
„Pluton više nije planet?
Oko 3.000 astronoma i drugih znanstvenika iz cijelog svijeta okupilo se ovoga tjedna u Pragu kako bi odlučilo odgovara li Pluton, otkriven 1930. godine, definiciji planeta. „
U ostatku članka govori se uglavnom o veličini Plutona u odnsou na 14 drugih svemirskih tijela koja su veća od njega i kako će se promjena definicije Plutona odraziti na učenike koji o tome uče iz postojećih udžbenika.
Možda sam ja glup i nedovoljno shvaćam važnost ovog pitanja ali meni to sliči raspravi o tome da li je recimo Psunj planina ili brdo. A toliko mudrih glava (3000) raspravlja o tome!
Ovaj članak me ponukao da ja na svome blogu napišem neka svoja razmišljanja o svemiru, osobito o teoriji nastanka svemira. Znam da je to za mnoge dosadna tema i da se moj blog time neće proslaviti i postati popularan ali ne mogu odoljeti a da to ne napišem. Napisat ću to u nekoliko nastavaka.
Traženje početaka i svršetaka
Želim pisati o tome kako ljudi u svemu traže početak i kraj: u oblicima stvari, u postojanju, u protoku vremena, u pojmovima .... u svemu.
Osnovna nit ideje potekla je od moje spoznaje da su ljudi u prošlosti ali i ovi današnji uložili ogroman umni napor kako bi doznali više o početku svoga postojanja i općenito o početku svega što postoji, cijelog Svemira. A ustvari cijeli Svemir ili ono što je još preko ili iznad njega nema svojega početka a ni kraja. Sve je bezgranično, sve je beskonačno. Sve što postoji nema ni svoj početak ni svoj kraj. Tako ja mislim.
Znanstvenici pokušavaju raznim teorijama dokazivati postanak, dakle početak postojanja, tzv. «velikim praskom». Dakako, ne mogu pouzdano dokazati, mogu samo teorijski nagađati. Oni jesu spoznali mnoge pojave u svemiru od nastajanja zvijezda, preko njihovog preoblikovanja u crvene divove, u bijele patuljke, u nove i supernove do njihovog nestajanja, doznali su za neutronske zvijezde i «crne rupe» i još puno toga. Ali sve to što su ljudi – znanstvenici doznali samo su dijelovi stvaranja koje je neprekidno, bezgranično i beskonačno, vječno.
Sve religije svijeta i svi najpoznatiji mističari, mesije i proroci, također, tragaju za početkom i uvjeravaju nas o konačnom završetku i to na razne načine ali uvijek s istom željom: proniknuti u tajnu početka i svršetka.
Eto, to je ideja o kojoj želim pisati i pokazati da možda treba razmišljati na drugi način. Ne treba se opterećivati pronalaženjem, sagledavanjem i razumijevanjem granica, tj. početaka i svršetaka, nego sve što postoji trebalo bi sagledavati i prihvaćati onakvim kakvo jest: neprekidno, bezgranično, beskonačno - tiječno. Sve što postoji i dostupno je čovjekovom razumijevanju jest djelić u sveopćem stvaranju. Sve je različito, raznoliko, neprestano, neprekidno, neograničeno, beskonačno... Sve je u tijeku, sve je u vremenskom protoku, sve se stalno mijenja, ništa ne miruje... sve je proizvod djelovanja materije i energije u prostoru i vremenu koji nemaju granica.
A ipak, čovjekov um će se upitati i reći: „Negdje i nekako je ipak moralo početi a također će nekako morati i svršiti.“ Zašto?