dreaming of reality

srijeda, 28.11.2007.

Steal yourself

Nikad nisam baš skužio taj izraz... par puta sam naletio na njega u igrama (obićno srednjovjekovne tematike)... zapravo više smisla ima 'steel yourself' u smislu 'opremi se' ili 'pripremi se' ili tako nešto.

No kako bilo da bilo. To sam ja danas napravio sebi, odnosno za sebe. Ukrao sam si par sati.

Još dok sam spavao u glavi mi se stvorio plan, znate ono kada sanjate, pa vas probudi stari/stara/budilica/pas/mačka pa još vidite fragmente sna u očima i želite ga zadržati što dulje, a znate da će izblijedjeti ubrzo i osjećate neku pospanu žalost zbog njega (ja inače obožavam svoje snove... nekad me stvarno iznenađuju, jednom sam pokušao održati naviku da si još onako u polu-snu nakon buđenja izgovorim neke 'key words' koje bi mi trebale pomoći da se sjetim sna... jednom je to bilo "remember the elves" (jer sam sanjao nešto o vilenjacima, odnosno vilenicama... i da, na engleskom je, ne znam šta mi bi) no najčešće se dogodi da samo te riječi uspijem zapamtiti, a od sna preostanu samo neki osjećaji)... e paaa, ja sam ovaj san, koji sam jutros sanjao, imao namjeru i ostvariti, nije bio nikakvo čudo od sna niti išta nerealno, totalno je bilo u mojim mocima da ga ostvarim.... uzet si slobodan dan od škole... prilično glupo od mene sad kad malo bolje razmislim, al ne kajem se zbog toga. Kad ti stvari izlete izvan kontrole i kad popizdiš na njih, najzdravija opcija je uzet pauzu na trenutak i razmislit, sad, taj trenutak je naravno relativne duljine, može biti 5 sekundi, minuta, sat, dan... jedan odmor uzet od svega i napravit ono što ti srce zahtijeva (iako ja te svoje zahtjeve nisam mogao dokraja ispunit, jer su neki "drukčiji"... neću dalje o tome, probajte sami zaključit). Možda je sebićno, ali pokušajte to ovako shvatiti, sve što čovjek može napravit je u jednu ruku sebićno, pa makar to i želja da pomognete drugome, podsvjesno vi pomažete sebi i bolje se osjećate zbog sebe, nije li to isto sebićno? Naravno, kao i većina stvari, to ovisi o perspektivi osobe... ok, stat ću ovdje i nastavit sa pričom, bojim se da sam malo skrenuo sa teme... (pogleda sve što je napisao iznad ovog retka...) a dobro, malo više.

U mom slučaju je to bilo jednostavno... (onaj san o kojem smo pričali... nadam se da niste zaboravili :()

Evo da vam prepričam ukratko današnji dan, odnosno jutro, i neka svoja opažanja.

Upravo sam se bio probudio, ustao se i obavio svoju jutarnju rutinu, samo ovaj puta sam namjerno odugovlačio više nego obično. To je bilo taktično odugovlačenje moglo bi se reći, planirao sam izbjeći današnju nastavu i malo prošetat, zadovoljit svoju znatiželju.

[WARNING]: Concentration level low! Concentration level low!

zalutah malo u bespućima interneta i izgubih se x_x

Da nastavim... htio sam malo zadovoljit svoju znatiželju, razbit monotoniju, taj režim.. učinit nešto relativno spontano. Kao što rekoh, malo sam odugovlačio sa spremanjem za školu jer mi se ne bi dalo čekati otvaranje Gradske Knjižnice (to mi je bilo prva postaja). Čim sam izišao iz stana usporio sam korak, odlučio sam uzeti sve vrijeme koje mi treba, nije mi se nikuda žurilo. Htio sam vidjeti 'stvari', upiti sve što se događalo oko mene. Stajao sam pred izloge nekih trgovina i gledao u igračke koje sam prerastao sa žudnjom, htio bi se vratiti u ta vremena. Te zlatne dječje godine, godine blažene sebičnosti i izolacije. Kada dijete ima sve što treba (ne kažem da sam ja imao sve, daleko od toga... ali primijetio sam da što stariji postaješ to se više sjećaš dobrih vremena, a loših... ona samo blijede i nestaju... kada sve postane nekako nostalgično... melankolija) i jedino što mu preostaje je zadovoljit znatiželju. Čak sam jednom stao pred mesnicu i buljio... al sam onda skužio di sam i pomislio u sebi "koji mi je...". Moram reči da je knjižnica najbolje mjesto za razmišljanje, barem ujutro odma nakon otvaranja. Kada je jedini zvuk koji čuješ vlastito disanje i povremena šetanje knjižničara/ke dok ide vratiti neku knjigu na njezino mjesto. Skoro pa savršeni spokoj. Zadržao sam se tamo oko sat i pol... pročitao sam po par stranica desetaka knjiga, dok napokon nisam naišao na Sjećanja Jedne Gejše, knjigu koju sam planirao pročitati još od prošle godine, ali nikako ju nisam mogao pronaći, do sada. Podigao sam tu knjigu i zadržao se još par minuta, samo da razmislim gdje da kreneam sada... nisam baš znao neka mjesta koja bi mogao obići, a nemam puno prijatelja pa da nekog pozovem na kavu il nešto (što ionako nikada nisam napravio... to bi bila još jedna spontana stvar koju bi napravio da sam ju napravio). Bilo je tek 9 sati i nešto sitniša, tako da sam imao jos 3-4 sata za utući. Napokon sam odlučio da ću se jednostavno malo prošetati uz Savu ili kroz grad malo... tko zna šta se može dogoditi, ne? I prolazim kroz jednu ulicu.. pokraj jednog haustora.. i sjetim se da unutra ima igraonica negdje. Igro sam Call of Duty 4 sat i pol... no još su mi ostala 2 sata otprilike... a pošto mi do kuće treba 20 minuta.... a nisam imao ideja gdje da idem više (jer sam čudan, lol), nastavio sam šetuckati gradom, razmišljajući o svakojakim glupostima kao što mi priroda nalaže. Baš me zanima šta bi pomislila osoba da me pratila cijelim putem kroz grad, moram priznati da sam prilično neobićno hodao, ne mislim baš 'hodao' hodao, u smislu rada nogu.. nego putevi kojima sam išao, par puta sam prilično neobićno skrenuo (gle, dvaput sam iskoristio "prilično neobićno" u jednoj rečenici... mrzim kad se to dogodi). Do sad sam već prilično ogladnio, jer nisam ništa doručkovao, pa sam skrenuo do Toast Bara (ili kako god da se zvalo mjesto)... najbolji tost koji se može jesti.

E fakat, sad mi se spava, morat ću požurit s ovim, predugo mi treba lol

Ma de, kog ja jebem, pa ionako nisam ništa zanimljivo radio, samo bi valjao glupost poslije gluposti, bolje da prestanem sada dok vas još nisam ubio dosadom... ili je već prekasno? ;(

Ionako sam se izgubio x_x

A ništ, valjda će mi nadoć.

Pozz ljudi, živjeli sretno i zdravo.

Do čitanja.

(ako ste sve ovo pročitali i niste se odlučili ubit iz dosade, zaslužujete aplauz)

28.11.2007. u 14:54 • 69 Komentara • Print • #

subota, 24.11.2007.

blablabla (vrlo dubokoumno)

A eto pošto nisam dugo ništa pisao na ovom svom o tako lijepom (not) blogu odlučio sam, da se iskupim, napravit 2 u 1 post.

Pa eto, da počnem.

PART 1

Jučer sam navečer baš nešto fantazirao, maštao, sanjao (znate već kako je to kad vam misli bez nekakvog cilja lutaju svuda) i poćeo sam nešto razmišljat o svojoj materinjskoj domovini, domovini mojih predaka (ne, ne radi se o Hrvatskoj), o Ukrajini. I razmišljam tako, misli lutaju kaotično kao i obično, i sjetim se da mi je netko jednom rekao da su Kozaci (Kozaci su bili slobodni ljudi koji su čuvali zemlju i granice od napada Turaka i Tatara.) za sebe usvajali drukčija imena (imena životinja recimo) kao ona od bika (što uostalom i moje prezime znači... tvrdoglav i jak... ovo prvo je istina, al drugo ne znam baš), jelena, zmije itd (ta prezimena su danas rijetka, većina su se izgubila tijekom vremena..) nisam baš siguran da li je to istina il se to netko tako samo tješio, al tako mi je ispričano. I malo sam fantazirao o tim kozacima, freedom fighterima, koji su Ukrajinu učinili nezavisnom (sve dok ju SSSR nije pripojio...) i onda mi misli pređoše na jedan događaj, koji se odvijao prije 75 godina... Gladomor. Godine kada je SSSR izgladnjivao, ubijao, pokapao žive... 7 milijuna (MILIJUNA) Ukrajinaca. Otimao hranu seljacima, sve što su imali. Genocid, za koji nitko nikada nije bio okrivljavan i optužen, i za kojeg nikome nikada nije bilo suđeno i presuđeno. Stavio bih vam i slike, ali ne želim vam kvarit dan. Sama pomisao na 7 milijuna ubijenih ljudi (jer oni su svi bili ubijeni...) mi nekako kida srce, rastužuje me... i tjera me na mržnju, mržnju prema Rusima (iako preptostavljam da sam Ruski narod nije kriv... jebeni komunisti). I tako mi misli prelaze sa jednog događaja na drugi. I sjetim se da je 20-tih godina prošlog stoljeća, 100 i nekoliko tisuća kozaka pobjeglo pred SSSR-om iz Ukrajine u ove krajeve... ne znam više šta da vam ispričam.. misli jure dalje, valjda je vrijeme za "drugi" post.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

PART 2

Ejoo ljudi evo mene opet! Dugo me nije bilo! (haha)

Drugi dio će bit jedna priča, pjesmica, poruka il šta god da je. Ovo je bila još jedna tema za školsku zadaću... Idemo li baš pravim putem.. vjerujem da se to svi pitaju prije ili kasnije, u presudnim trenucima svoga života, kada igrom slučaja imamo puno vremena za naše misli. Ovo je samo moje jedno mišljenje. Ironično ili ne, dio "ovoga" sam kopirao iz jedne pjesme od Skyclada (osnivača folk metala (nema veze sa balkanskim folkom, samo da se razumijemo)) naravno da sam to preveo i malo preuredio, ali ako znate za pjesmu, onda će vam biti poznate riječi.

Da ne odugovlačim.

Idemo li baš pravim putem?

Nije utrka, a opet se svi utrkujemo do tamo. Poput svete kornjače i bezbožnog zeca. Utrka do vrha koji zapravo ne postoji.

Vidio sam starog, debelog lihvara, svila i krzno njegova odjeća, smijući se drugima dok posrću, gazeći preko njih kao da su crvi, sve dok i sam nije pao. Nitko nije stao.

Vidjeh jednog vojničinu kako maršira do vrha, mlateći druge na svom putu. Loša mu je ta taktička odluka jer za svaki korak tjedan mu treba.

Moj novac je na svetom čovjeku koji čuje vapaje posrnulog djeteta, okrene se i podigne ga. Odmah privuče ljude k sebi, isto kao što i vatra privlači moljce, i zasjaše poput milijun svijeća kličući "Slava Spasitelju!"

Uto vidjeh sebe u ogledalu kako stojim na mjestu poput kipa, gledajući druge kako se kreću i posrću. Želim im pomoći, a ne mogu se pokrenuti. Pogledah dolje, u svoje noge, zapeo sam u muljovitu pjesku. Započeh kopati rukama, prstima, noktima, propadajući, nikad ne dostižući metu.

Ne znam da li ste shvatili što je to što sam htio reći. Možda svi krećemo na istoj stazi, ali već prvi korak nas u drugi svijet odvodi. Gospa Sudbina je tako odredila kad nam je svakom udijelila jedinstven put i ostavila nas same na našoj ruti da putujemo smjerom koji si odaberemo. Svaki put je baš onaj pravi put za nas, jer ne postoji krivi put.

Samo krivi smjer.

I to čudo će biti objavljeno u školskom tisku (kao da to netko čita). Jao sramoteee!

Eto, to je bilo to za danas.

Do čitanja!

24.11.2007. u 11:10 • 9 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 12.11.2007.

light bulb

i tako ja doživjeh jedno prosvjetljenje danas.. recimo. Pričao nešt sa frendovima, razmišljao, surfao po netu i čitao neke nasumićne članke, znate već kako je to. I onda me udarilo... rekoh samo "WTF!" i stvorio si sliku u glavi, dobro, više slika...

znate već kako je to kad vam se upali žaruljica, možete raditi i nešto što nema nikakve povezanosti s ničim a eto je... vaša podsvijest stvara te veze, iako ih mi većinu vremena ne vidimo. Sad pričam ko neki guuru... nvm, da nastavim.

šta sam tim htio reć... pa.. da mi se upalila žarulja, samo to. Iako sam ovo već neko vrijeme znao, tek mi je sad onako, udarilo u glavu što b' se reklo... valjd bi bio red da već kažem šta me spopalo... pa~... WTF jednostavno... napokon sam pronašao tu grešku koju već godinama tvrdoglavo ponavljam, i zato rekoh WTF, a to cu i ponovit. WTF!

Hebeš, da više ne razbijate mozak time reći ću što jednostavnije... ak ti se nešt ne sviđa, il ak nešt planiraš već duuuugo duuuuuuuugo vremena napravit... reci - WTF (iliti KOJA TPM/KOJI KURAC!) i učini to jebote! Eto, moje malo prosvjetljenje, nadam se da ste skužili šta sam htio reć. Oklijevanje je kurac od ovce! (wha...)

Već dugo imam neke emo (neam ništ protiv vas... likova... al daj prereži pliz, i idi uzduž, nemoj poprijeko) epizode koje me prođu nakon dobrog sna, al su mi više dopizdile... i našao sam jednostavan načina da ih se riješim, uzet flamethrower, spalit korijen, posut zemlju solju.. i možda zasadit mrkvu preko tog korova il šta ja znam, neko zdravo voće. Malo tupava metafora al štaš.

Usput, molio bih onak nešt od vas rijetkih čitatelja... ak mi možete podarit malo svoje mudrosti da napokon počnem iskorijenjivat to sranje šta je već. Muči me samo što ne znam kada i kak učit.. mislim... znam učit, al ak znate kakve trikove, bilo šta što možda koristite, zamolio bih vas da ostavite u komentaru. I usput, komentirajte pjesmu :D

I jedna mala zamolba za vas 'ej super blog, navrati na moj' čitatelje/komentatore... otpili.

12.11.2007. u 22:42 • 38 Komentara • Print • #

nedjelja, 11.11.2007.

Izvadci iz psećeg/mačjeg dnevnika

Evo nešto, tek tako da imam novi post i da vi imate nešto za pročitat. Na engleskom je, jer se meni ne da prevodit...

Uživajte!

xD

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Excerpts from a Dog's Daily Diary:

* 8:00am: Dog food! My favorite thing!
* 9:30am: A car ride! My favorite thing!
* 9:40am: walk in the park! My favorite thing!
* 10:30am: Got rubbed and petted! My favorite thing!
* 12:00pm: Lunch! My favorite thing!
* 1:00pm: Played in the yard! My favorite thing!
* 3:00pm: Wagged my tail! My favorite thing!
* 5:00pm: Milk bones! My favorite thing!
* 7:00pm: Got to play ball! My favorite thing!
* 8:00pm: Wow! Watched TV with my master! My favorite thing!
* 11:00pm: Sleeping on the bed! My favorite thing!

Excerpts from a Cat's Daily Diary:

Day 683 of my captivity: My captors continue to taunt me with bizarre dangling objects. They dine lavishly on fresh meat, while the other inmates and myself are fed hash or some sort of dry nuggets. Although I make my contempt for the rations perfectly clear, I nevertheless must eat something in order to keep up my strength. The only thing that keeps me going is my dream of escape.. In an attempt to disgust them, I once again vomit on the floor.

Today I decapitated a mouse and dropped its headless body at their feet. I had hoped this would strike fear into their hearts, since it clearly demonstrates what I am capable of. However, they merely made condescending comments about what a "good little hunter" I am.

The audacity! There was some sort of assembly of their accomplices tonight. I was placed in solitary confinement for the duration of the event. However, I could hear the noises and smell the food. I overheard that my confinement was due to the power of "allergies." I must learn what this means, and how to use it to my advantage.

Today I was almost successful in an attempt to assassinate one of my tormentors by weaving around his feet as he was walking. I must try this again tomorrow -- but at the top of the stairs.

I am convinced that the other prisoners here are flunkies and snitches. The dog receives special privileges. He is regularly released --and seems to be more than willing to return. He is obviously retarded! (lmao) The bird has got to be an informant. I observe him communicating with the guards regularly. I am certain that he reports my every move. The captors have arranged protective custody for him in an elevated cell, so he is safe....... for now...

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

~bored~

11.11.2007. u 14:34 • 3 Komentara • Print • #

četvrtak, 01.11.2007.

What planet are you from?

Neki tamo quiz, komentirajte šta ste vi (dobili).

What planet are you from?
created with QuizFarm.com

You scored as Pluto

You are Pluto, quiet, dark, and mysterious. You might be friendly and outgoing, but deep inside you are a dark creature. You are also probably an amazing person.

Pluto

65%

Saturn

63%

Neptune

58%

Mars

52%

Earth

50%

Jupiter

42%

Venus

25%

Mercury

23%

Uranus

22%

._.

01.11.2007. u 21:17 • 25 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>