dreaming of reality

utorak, 26.02.2008.

Near Life Experience

Ponekad ne možeš ne pomislit "Šta bi bilo da sam 'to to i to' napravio?". Pogreške iz prošlosti nas prate kroz život dokle god živimo, njene posljedice se vide u našem karakteru i našim postupcima. Najveći je problem kada iz toga ništa ne naučimo i nastavimo ići po starome. A to je ono što meni najviše problema zadaje.

Htio sam sad spomenut onu tako pametnu poslovicu, ali sam zaboravio kako ide...

Nešto slično ovom nesumnjivo:

Remember the past, plan for the future. And live for today.

Ponekad mislim da se i predobro sjećam svoje prošlosti. Često osjećam grižnju savjesti zbog stvari koje sam učinio prije mnogo godina, npr. (sad mi palo na pamet) kad sam imao negdje oko 8 godina svojoj sestričnoj, koja je dvije godine mlađa, sam zabranio da jede pizzu jer nije oprala ruke sa sapunom pa se ona onda rasplakal ko da je svijet svršio sa svojim jadnim postojanjem. I mene dan danas zna uhvatit neka vrsta grižnje savjesti zbog toga. Moš mislit.

Ne tvrdim da imam jak karakter i da me sve dira u srce. Zapravo je prilično suprotno tome. Sviđa mi se pomisao da ima ljubavi negdje u meni, da sam sposoban imati takve osjećaje. Ali sve više mislim da je to u biti više ideja koju imam. Ideja o ljubavi, a ne sami osjećaj.


Iluzija, tvrdim ja. Cijeli svijet jedna velika iluzija.

Ovako ja razmišljam.

srijeda, 06.02.2008.

I am thinking aloud! Is thinking allowed? Why is nobody thinking?

Već me neko vrijeme kopka ova tema i nikako da ju uspijem cijelu obujmit u mislima, jer se zbilja ima puno pisati o tome. Sad se vi vjerojatno pitate o čemu... čitajte dalje :)

Radosti! O radosti! Srećo! O Srećo!

Mislim da je to tema, al nikad se ne zna samnom (imam naviku onak... subject shiftinga... lol).

Pa eto da vas ne zbunjuje ta "emo" (oh što mrzim tu riječ!) tema, neću duljit pa idem odmah teška srca pisati!

...

...

Mrzim početke (nema veze s temom al može poslužit), nikad ne znam kako započeti nešto, to je jedna od stvari koje sam shvatio kod sebe, al nisam ja tema pa o tome ne bi smio dulje pisati. K vragu.

Valjda sam mislio reći kako sam shvatio još jednu stvar. Ne o sebi, to nikako, već općenito, ugledao sam nešto što pomaže pokretati ovaj ogromni svijet. Malo je čudno o tome pisati, tako svakodnevnoj stvari, nešto čemu većina ljudi ne
obraća toliku pozornost... kakvu sigurno zaslužuje. Ali opet, ne bih znao, jer obični ljudi o tome rijetko pričaju. Bože što mrzim ovo društvo zbog toga, ovaj mentalitet. Ovaj svijet. Prokleti bili! Mjesto gdje čovjeka ne uče govoriti o onome što osjeća i onome što ga čini sretnim. Ne, to rezerviraju za psihijatre i znanstvenike. Gledajte! Neki to smatraju defektom ljudskog mozga! Opet lutam i meljem gluposti, al nema veze. Mislim, dakle jesam! Ha-ha!

Ne znam kako točno prići ovoj temi. Mislio sam da će krenuti samo od sebe jednom kad počnem. Prevario sam se.
Možda bi najbolje bilo da pokušam objasnit preko nekog događaja iz vlastitog života... Vjerojatno već znate da se prije par mjeseci opet osnovalo 'moje društvo', KPD Ukrajina. Možda nisam napisao da smo već počeli (i imali osrednji nastup) ali sam siguran da sam pisao o tome. To je mjesto plesa i zabave moglo bi se reći. Barem iz moje perspektive, a to je ono jedino što se računa na kraju bojim se. Pogle, opet lutam. A zapravo i ne lutam, o tome sam htio pisati pa onda o tome i pišem.

Sreća i radost spojeni i raspoznatljivi po smijehu. Skužio sam da volim kad se drugi smiju, bilo nečem što sam ja učinio ili jednostavno.. pa, nečemu. Ima neke harmonije u smijehu. Zbog nje se isplati živjeti. Zbog tih par trenutaka u danu, tjednu, mjesecu.. kad si jednostavno sretan.

Danced and danced in circles they did. And one foot landed wrong and a pair of them fell. The laughter that came diminished the pain. And happiness seized their moment and day.

Ne znam na šta ciljam dok pišem. Riječi uglavnom dolaze bez mnogo razmišljanja. Dolaze iz osjećaja pretpostavljam. Zato su mi postevi tako... raznoliki. Volim sreću. Volim sretne ljude. Počesto im zavidim, ali to ne može potrajati dugo. Pogotovo obožavam kad se netko tko se ne smije često, iz tko zna kojeg razloga, nasmije.

Možda ponekad ispadnem licemjer sam u svojim očima. I boli me kad shvatim šta sam učinio ili šta činim još uvijek. Ali nekada se ne može pobjeći toj rutini. Najlakši put... bijeg iz realnosti... na kraju ostane samo bol.
I eto dok pišem ovo bacim oko na MSN i vidim jedan PM (Personal Message) pa citiram (oprosti ako nisam smio.. pitanje da li me više uopće i posjećuješ)

"Zasto onda uopće biti sretan kad uvijek postoji netko tko ti sreću može uništit jednom riječju...?"

Zato što će biti i drugih trenutaka sreće.
A i uvijek se možeš nadati osveti haha.

Ma daj ajde, ne piše mi se više. Čini se da sam ovu temu obradio samo na trenutak, a ostalo je sve okolišanje. Ali nema veze, neka to bude kao i sreća, traje trenutak a prati cijeli život. :)

Pozz ljudi! Nadam se da vam nisam dosadan.

<	veljača, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29

Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (1)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (5)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?