Nikad nisam baš skužio taj izraz... par puta sam naletio na njega u igrama (obićno srednjovjekovne tematike)... zapravo više smisla ima 'steel yourself' u smislu 'opremi se' ili 'pripremi se' ili tako nešto.
No kako bilo da bilo. To sam ja danas napravio sebi, odnosno za sebe. Ukrao sam si par sati.
Još dok sam spavao u glavi mi se stvorio plan, znate ono kada sanjate, pa vas probudi stari/stara/budilica/pas/mačka pa još vidite fragmente sna u očima i želite ga zadržati što dulje, a znate da će izblijedjeti ubrzo i osjećate neku pospanu žalost zbog njega (ja inače obožavam svoje snove... nekad me stvarno iznenađuju, jednom sam pokušao održati naviku da si još onako u polu-snu nakon buđenja izgovorim neke 'key words' koje bi mi trebale pomoći da se sjetim sna... jednom je to bilo "remember the elves" (jer sam sanjao nešto o vilenjacima, odnosno vilenicama... i da, na engleskom je, ne znam šta mi bi) no najčešće se dogodi da samo te riječi uspijem zapamtiti, a od sna preostanu samo neki osjećaji)... e paaa, ja sam ovaj san, koji sam jutros sanjao, imao namjeru i ostvariti, nije bio nikakvo čudo od sna niti išta nerealno, totalno je bilo u mojim mocima da ga ostvarim.... uzet si slobodan dan od škole... prilično glupo od mene sad kad malo bolje razmislim, al ne kajem se zbog toga. Kad ti stvari izlete izvan kontrole i kad popizdiš na njih, najzdravija opcija je uzet pauzu na trenutak i razmislit, sad, taj trenutak je naravno relativne duljine, može biti 5 sekundi, minuta, sat, dan... jedan odmor uzet od svega i napravit ono što ti srce zahtijeva (iako ja te svoje zahtjeve nisam mogao dokraja ispunit, jer su neki "drukčiji"... neću dalje o tome, probajte sami zaključit). Možda je sebićno, ali pokušajte to ovako shvatiti, sve što čovjek može napravit je u jednu ruku sebićno, pa makar to i želja da pomognete drugome, podsvjesno vi pomažete sebi i bolje se osjećate zbog sebe, nije li to isto sebićno? Naravno, kao i većina stvari, to ovisi o perspektivi osobe... ok, stat ću ovdje i nastavit sa pričom, bojim se da sam malo skrenuo sa teme... (pogleda sve što je napisao iznad ovog retka...) a dobro, malo više.
U mom slučaju je to bilo jednostavno... (onaj san o kojem smo pričali... nadam se da niste zaboravili :()
Evo da vam prepričam ukratko današnji dan, odnosno jutro, i neka svoja opažanja.
Upravo sam se bio probudio, ustao se i obavio svoju jutarnju rutinu, samo ovaj puta sam namjerno odugovlačio više nego obično. To je bilo taktično odugovlačenje moglo bi se reći, planirao sam izbjeći današnju nastavu i malo prošetat, zadovoljit svoju znatiželju.
[WARNING]: Concentration level low! Concentration level low!
zalutah malo u bespućima interneta i izgubih se x_x
Da nastavim... htio sam malo zadovoljit svoju znatiželju, razbit monotoniju, taj režim.. učinit nešto relativno spontano. Kao što rekoh, malo sam odugovlačio sa spremanjem za školu jer mi se ne bi dalo čekati otvaranje Gradske Knjižnice (to mi je bilo prva postaja). Čim sam izišao iz stana usporio sam korak, odlučio sam uzeti sve vrijeme koje mi treba, nije mi se nikuda žurilo. Htio sam vidjeti 'stvari', upiti sve što se događalo oko mene. Stajao sam pred izloge nekih trgovina i gledao u igračke koje sam prerastao sa žudnjom, htio bi se vratiti u ta vremena. Te zlatne dječje godine, godine blažene sebičnosti i izolacije. Kada dijete ima sve što treba (ne kažem da sam ja imao sve, daleko od toga... ali primijetio sam da što stariji postaješ to se više sjećaš dobrih vremena, a loših... ona samo blijede i nestaju... kada sve postane nekako nostalgično... melankolija) i jedino što mu preostaje je zadovoljit znatiželju. Čak sam jednom stao pred mesnicu i buljio... al sam onda skužio di sam i pomislio u sebi "koji mi je...". Moram reči da je knjižnica najbolje mjesto za razmišljanje, barem ujutro odma nakon otvaranja. Kada je jedini zvuk koji čuješ vlastito disanje i povremena šetanje knjižničara/ke dok ide vratiti neku knjigu na njezino mjesto. Skoro pa savršeni spokoj. Zadržao sam se tamo oko sat i pol... pročitao sam po par stranica desetaka knjiga, dok napokon nisam naišao na Sjećanja Jedne Gejše, knjigu koju sam planirao pročitati još od prošle godine, ali nikako ju nisam mogao pronaći, do sada. Podigao sam tu knjigu i zadržao se još par minuta, samo da razmislim gdje da kreneam sada... nisam baš znao neka mjesta koja bi mogao obići, a nemam puno prijatelja pa da nekog pozovem na kavu il nešto (što ionako nikada nisam napravio... to bi bila još jedna spontana stvar koju bi napravio da sam ju napravio). Bilo je tek 9 sati i nešto sitniša, tako da sam imao jos 3-4 sata za utući. Napokon sam odlučio da ću se jednostavno malo prošetati uz Savu ili kroz grad malo... tko zna šta se može dogoditi, ne? I prolazim kroz jednu ulicu.. pokraj jednog haustora.. i sjetim se da unutra ima igraonica negdje. Igro sam Call of Duty 4 sat i pol... no još su mi ostala 2 sata otprilike... a pošto mi do kuće treba 20 minuta.... a nisam imao ideja gdje da idem više (jer sam čudan, lol), nastavio sam šetuckati gradom, razmišljajući o svakojakim glupostima kao što mi priroda nalaže. Baš me zanima šta bi pomislila osoba da me pratila cijelim putem kroz grad, moram priznati da sam prilično neobićno hodao, ne mislim baš 'hodao' hodao, u smislu rada nogu.. nego putevi kojima sam išao, par puta sam prilično neobićno skrenuo (gle, dvaput sam iskoristio "prilično neobićno" u jednoj rečenici... mrzim kad se to dogodi). Do sad sam već prilično ogladnio, jer nisam ništa doručkovao, pa sam skrenuo do Toast Bara (ili kako god da se zvalo mjesto)... najbolji tost koji se može jesti.
E fakat, sad mi se spava, morat ću požurit s ovim, predugo mi treba lol
Ma de, kog ja jebem, pa ionako nisam ništa zanimljivo radio, samo bi valjao glupost poslije gluposti, bolje da prestanem sada dok vas još nisam ubio dosadom... ili je već prekasno? ;(
Ionako sam se izgubio x_x
A ništ, valjda će mi nadoć.
Pozz ljudi, živjeli sretno i zdravo.
Do čitanja.
(ako ste sve ovo pročitali i niste se odlučili ubit iz dosade, zaslužujete aplauz)
Post je objavljen 28.11.2007. u 14:54 sati.