ponedjeljak, 11.10.2010.
Ja bi nazad na svoj planet. I am homesick.
|
Jedino što želim raditi je pisati. A to ne radim, nego odgađam. Analiziram, zaključujem, igram se mentalnim začkuljicama u svojoj glavi, postavljam si stupice. Očajavam, tješim se, za sve okrivim hormone, sve mi je glupo, svi filmovi su već viđeni. Ubija me mediokritetski način života, al još mi je gore kad se nekim kvazi umjetničkim drekom pokušava svratit pažnja na to nama jadnima poso-kuća kuća-poso živinicama. Kao, nije nam jasno, il koji ku***rac.
Izet Fazlinović, Šeherezada, Fight Club, pljuvanje po vlastitoj državi... "u kojoj mi državi živimo..." Ljudi su zli. I glupi. I to ne samo veliki budže političari i tajkuni kriminalci, nego šuše. Šuše pogane zle... Teta koja ne propusti priliku bit pizda, spustit, uvrijedit, lik koji vozi dostavno vozilo i misli da je šumaher, one gnjide što se prestroje u traku za izlazak udesno i onda ne izađu nego pretekavši kolonu "luzera" se uguravaju nazad u lijevu traku. Šuše šuše šuše. Vještina je imat đon obraz i ne sikirat se oko gluposti. Vještina il dar. Neki se rode s tim. A neki ne, pa bolje da navježbaju. Inače...inače kaj? Neam pojma...neka institucija, čir na želucu  Bolje ipak čir na želucu nego na nosu. Eto vidim pozitivnu stranu u svemu. Moja je čaša, brate, puna ko brod. Imam neki mentalni zatvor. Moram se najest nekih mentalnih šljiva. Oću ić na dobar narodnjak. I kolje me žestoko što to ne postoji. Probala sam guglat i jedino izašlo tonu foruma di se "urbana" ekipa izjašnjava "ruralno" kako je sevdah isto što i turbo folk i neki stupidni stih nečiji nešto kao ne reci sevdah da ti je merak jer nije, jer je cajka a ti si seljak..bla. Tak neš. Pucaj si u glavu. Elem...  Ja bi u neku imaginarnu kavanu/pivnicu, di se svi zabavljaju, di svi plešu i svi znaju, nema tetke s Jaruna koja se ugurala u drmeš kolo jer vidi da je veselo, svi skaču pa ide i ona. Nema sintića, ni lika s žutim pramenovima što reve cajku ko da se s dušom rastaje. Frajer s mikrofonom, ako ga ima i ako mu treba, zna šta radi. Ah...  Tužna sam malo jer ta moja dernek maštarija je tako daleko od bilo čeg u stvarnosti.  Al da je samo to. Lako za to... Voljela bi radit nešto smisleno. Voljela bi biti u svijetu di nije sve apsurdno, di ne moraš kupil 1000 spajalica ak ti treba samo jedna, samo zato što je takvo pakovanje. Oglupila sam od zloće i stresa, od savjeta kako razvit otpornost na nju. Izgubila sam quick wit- zbog diplomacije, negovorenja onog što misliš. Što vodi nemišljenju što je još gore. Postala sam svoja suprotnost. Ovo sam bila: Rezervirana, distancirana, u većem društvu šutljiva. Analizirajuć, ko terminator,dok se ne poslože dojmovi, novi ljudi, odnosi između njih, njihove inteligencije, namjere, stupanj iskrenosti i autentičnosti. Nakon jednog il x susreta zid bi pao ili zid bi ostao. Ovi šta su pušteni unutra našli bi djevojčicu crnih dobroćudnih očiju, pomalo tuljanskih, brzopoteznu, benigno ciničnu, koju nerviraju ljudi skloni "ozbiljnim" temama koji se iz istih odbijaju sprdat nego daaaaveee. Ovo sam sad: Ljubazna-oćeš soka, oćeš vode, preslatka beba, kakvo je vrijeme u Splitu? (koga boli kur****ac?!?!); kvazidiplomatična, prešućujem, izbjegavam sukob pod svaku cijenu, pitanja o poslu "ne izbjegnem fintom" nego krenem objašnjavat, zapetljam se , udavim  , inzistiram dat PRAVU informaciju na postavljeno stručno pitanje iako ono dolazi od nekog ko je samo ljubazan ili lupeta; humora se klonim jer ga rijetki kuže (prije me to nije ometalo ), vodim isprazne razgovore, uhvatim se kako neke osobne stvari govorim strancu, dopuštam da ton i način razgovora skoro u potpunosti diktira sugovornikKatastrofa. Stalno govorim katastrofa. To mi je ko da stalno "vičem vuk". Dobra vijest je da ima ove stare još. Ima, ima lalalala...  Primjećena je nedavno da izviruje hi hi. A nedostajeee mii. Ova "ljubaznjača" verzja me totalno zatupila. "Ćao bejbi to sam jaaa..."  |
