Važno je zvati se Ante

Pizda ti materina prirodo, evolucijo i svima onima koji nisu radili svoj posao kad je trebalo pa svijetom lutaju jedinke kao moi koje je očito trebalo vejstat u zametku jer su damaged.
Jer nisu u stanju podnest napor običnog dana i ne tako teškog života.
Jer su po nekim sporednim točkama vrlo evolucijski dominantne, a po svim bitnima potpuno retardirane.
Da sam zebra, izijo bi me lav čim bi ispala iz one stvari.
Da sam bar zebra.

Bogec dragi kak dosadnih ljudi ima. Ima tak dosadnih ljudi koji su u stanju izazvat neki šok, srčani arest, neko unutarnje krvarenje kod drugih osjetljivih pojedinaca kao jaz naprimjer. On priča, ja tipkam, ne gledam ga, nemam čak ni obligatorni "aha, ma da?" svake pol minute, bodilengvidž mi sugerira tolku netoleranciju, skužim kak se držim za glavu i imam onaj umorni klonuli look koji moli: Pustimeumerćupustimekrepaću.......
No ništa. On svoje priča pa ko živ ko mrtav.
Mrtva.
Imam posla ko dreka i sad ovo pišem da to istovarim iz sebe da mi jetra ne otpadne, il nekaj.
Da mi ne moraju neku svinjsku denut. Od odojka...
Malo sam se i počela trest pri kraju govorancije i u utrobi se nekaj krenulo micat?!
I klimam mu i zadnjim snagama još pokušavam zadržati integritet i mislim istovremeno kak se fizički raspadam...jebote ubiće me ovaj..i došlo mi nekak tužno i smiješno...
Ko kad mali kit pliva za brodom misleć da mu je to mater..

Ah..Dudo mimozo....

Ajm trabld reko bi onaj biskit iz elimekbil.
Roditeljska žuta minuta, oživljene traume iz djetinjstva i nedavne traume. Spoznaje kako trauma nije trauma ak joj ne kumuju dragi mamek i tatek.
Teške egzistencijalne financijske misli, pobrojavanje love koje imaš/nemaš. Osjećaj lanca oko vrata i kugle oko nogu. Žal za nekim dalekim izdvojenim institutom di šetaju ružnjikavi ljudi s naočalama i bave se bitnim stvarima za koje baš nikog na svijetu nije briga. Trebla sam otići kao oni neki moji kolege, trebala sam pobjeći.
Znam, ta ruka je dalekodosežna al kilometri ipak stave kakvu takvu distancu.
Emocije, mozak, neki profesori u godinama zainteresirani za moje tijelo i ja zainteresirana za taj um iza plavih rengenskih očiju.
I što Duda radi? Kupi knjigu il dvje.
I mahnito čita obrazujuć se, školujuć se..ako shvatiš kako osjećaji nastaju možda ćeš ih moći nekako uhvatiti kontrolirati, saznati otkud dolaze i popraviti potrgano.
Ven ic rejning ic puring.

Prijatelju prijatelju zašto si mi jebo ženu dok sam bio na terenu....?

Što napraviti kad dugogodišnji prijatelj već dugo pokazuje neke pomalo maligne znakove?
Što napraviti kad prijatelj baš zgodno naiđe na tebe na dnu samljevenu satrvenu ubijenu očajnu u mlaki suza, i onda te ugasi ko opušak. Jer mu je eto baš taj trenutak bio zgodan da ti objavi da si ionako sve sama kriva, da si tvrdoglava i da se UPORNO ne želiš mjenjat?
A ja tulava mislila da mi je prijatelj prijatelj jer mu se baš sviđam takva kakva sam, da bi promjena ubita tu cjelinu koja sam ja, a koju on, jer mi je prijatelj, baš voli?
Ja bi razumila da sam se promjenila pa se prijatelju više ne dopada novonastalo, al prijatelj veli da se ja baš UPORNO ne želim mjenjat i to žifcira. I kaj ja imam gorko plakat 4 sata radi katastrofe i tak upropastit lijep dan.
I onda prijatelj ode u šoping ostavivši uplakanu nemjenjačicu nek cmizdri sama ionako je sve to sama kriva.
Što da se radi s takvim prijateljem?