kajeovo?
ja ga napisala, a on nesto?
Oznake: &
31.08.2015. u 09:58 | 3 Komentara | Print | # | ^pa, pa
Onokad ne mogu zatvoriti vrata jerbo su nabubrila od vlage i ono kad su maglovita jutra i kad drveće više nije svjetlo nego tamnozeleno i kad su duge sjene, duže nego inače, to sve zajedno donosi neku tugu, jerbo, ljeto je na umoru i taj je osjećaj, da se sve nešto propustilo i da neće nikad više, uvijek, tako, nekako prisutan. Ali ove godine, jok. Ljeto smo izjebali do zadnjeg atoma, nema snage ni volje za okretanjem i žaljenjem, osjećaj je prejedenosti i presitosti, osjećaj je dobar. Baterije pune. To je ono jedino što je u ljetu najbolje i što treba iskoristiti, puniti bakterije. Do kraja. I malo preko, zlunetrebalo.
Dobro je i to što više nemam onaj mrski posao, na kojeg se moram vraćati, i radi kojeg se bakterije nikad nisu napunile, nego uvijek ostale prazan želudac velikih očiju, još bolje je i to što si još neko vrijeme mogu priuštiti da nemam nikakav mrski posao, možda se i uspijem prebaciti sama na sebe, čudno je malo to, što smo nekako naučeni da radimo poslove koje mrzimo, da posao mora biti nešto gadno, i da se jednostavno u poslu ne smije uživati, jerbo je tu nešto griješno, jerbo kad uživaš i ne mučiš se, onda ne može ni biti rezultata, i onda, eto, grižnja zavjesti. I onda te tako nešto materijalno neopipljivo i teško uočljivo toliko priječi. Kao, ne postoji, a ono balvan. Ili je to možda ovisno o tome kakva si osoba. Sve je uvijek ovisno o svemu pomalo.
Jbg, za sada je samo bitno da ostane ovdje zabilježeno da se u ovo doba godine osjećam fantastično i veselo nabrijana za budućnost. Jesen i magle.
I da, bili smo za vikend na planincah. Bio je i potres. Maleni, ali neugodan. I ojačala mi guza od hodanja. I natekle noge, jbg, i to će proć.
I mladunče je iznenadilo svojom socijalnom sviješću za prijatelja kojemu je majka makla. Izgleda da se na njeg dobro djeluje to pretjerano nasilu druženje s gomilom curica.
Zadnji dan osmog mjeseca.
Piše dole, ionako...
Oznake: ljeto
31.08.2015. u 09:42 | 0 Komentara | Print | # | ^u boj, u boj
Od tolike promocije porodiljstva i roditeljstva po blogerskim bespućima, čini mi se kao da je uredništvo dobilo ozbiljan naputak da krene u ozbiljnu borbu kontra nestanka hrvatske populacije, no, odavno je poznata stvar da je pad nataliteta obavezna posljedica blagostanja i obrazovanja, pa sad, svi bi htjeli prdnut i stisnut, poznata stvar... jutros mi se, eto, ne da pisati, danas mi se, ono, skroz radi.
Pa, odoh.
Oznake: macht frei
26.08.2015. u 09:30 | 19 Komentara | Print | # | ^umovanje
Ponekad mi se čini da mi je vlastiti um samo malena beba koju treba beskrajno tenditi i hraniti i paziti i maziti, i zaboraviti da će ikada odrasti, i da će ikada s time biti gotovo. To pogotovo kad me budi prije pet ujutro, i onda, svom tjelesnom umoru uprkos, ne želi više spavati. Želi se igrati, želi gledati svijet oko sebe, upaliti kompjutor, i da, želi jesti, budi me i rupa u želucu, i sve to ne bi bilo problem, da ne bi za sobom donijelo preumoran dan, prepun zijevanja i šeprtljavljenja, i one nemogućnosti da se odspava popodne, jer, ne mogu zaspati popodne. A nenaspavan um, nervozan je i čangrizav i kmečav i ubibože.
Jutros sam mu za igranje dala neki teški članak - intervju sa sirijskim izbjeglicom, grafičarem dizajnerom kompjutorskih igrica, koji je zapeo u grčkoj na putu za nemačku, tko zna, možda je članak falša roba dizajnirana da se lakše poistovjetimo sa izbjeglicom koja je urbana, mlada, obrazovana i pritom sposobna zaraditi online, a ne hoda prljava i prašnjava kroz pustinju i ne živi daleko u pretprošlom stoljeću, nego je skroz, jedan od nas, i pokazuje, skroz, da se to može desiti i nama. I kakvi su to maleni detalji, koje čine svijet tako jako različitim, a dovoljno je, samo, uvesti diktaturu i srušiti sve ovo u čemu mi, zdravozagotovo uživamo, zdravstvo, školstvo, sud, policiju, sve to što kod nas kilavo i sramotno klipše, ali, ipak, još uvijek, klipše, dok u dobrom dijelu svijeta, u svijetu izbjeglica, svakako, ne. I nisu to baš tako jako međusobno udaljeni svijetovi.
U zapadnu civilizaciju, možda, još možemo imati povjerenja, samo zato jer je ona svoj sistem gradila stoljećima, možemo se nadati da ga je pritom utkala u dnk svim svojim staronovosjediocima, u nas, možda i ne, u nas je sistem pljačke i prevare i usenasepodase, također, građen stoljećima, sreća naša da je zapad dovoljno blizu, i da se držimo čvrsto za njega čak i kad gravitacija povuče dole, ali, opet, jutros sam uspjela uspavati um zastrašivanjima... Što znači da sam se nakraju i konačno probudila mutna i siva i turobna, isto kao i vrijeme, i opet me guše sva ta moranja koja sam si nabila u glavu i nažvrljala u rokovnik, nagomilali se isto kao i crni oblaci, trebala bih ih poslati u tripičke, malo...
Oznake: klade valja
25.08.2015. u 09:21 | 6 Komentara | Print | # | ^nema naslova
Ponedjeljak je. Mužjaku prvi radni nakon popriličnog godišnjeg. Dakle, radni ponedjeljak. U tu svrhu sam sanjala da opet radim u staroj firmi, gdje samo nižem neke pregoleme greške za greškom, i da te greške firma više ne može pokriti, nego samo plovi u propast. I taj neki osjećaj krivnje. Ustvari sam jedva dočekala ovaj ponedjeljak, to zato da mužjak ode na posao i da ostanem sama i da počnem raditi, svašta nešta. Mladunče je još uvijek na moru i još uvijek nije donijelo onaj osjećaj rutine svakodnevice, ustajanja, ručka i popodneva. Nisam tip od rutine. Ustvari, još uvijek nemam pojma kakav sam tip. Sve to ovisi o tome koji su dani u mjesecu. I o tome kako se uspješno mogu naviknuti na mučnu rutinu i pritom uopće ne razumijeti da mi nije dobro. Sinoć sam zaružila s detektivkom helen miren, mnogo volim helen miren kad glumi detektivku, čini mi se to vrhuncem feminizma, kad neka tako samouvjerena gospoja vlada muškim teritorijem, onako, pomalo filmsko vještački, ali opet. Ljetos sam farbala zid od nekog kafića. Sjedili su tamo i neki moleri na kafi, zapela im je kafa od prizora gospoje koja im uzima posao, samo tako. Zid je ispao dobar, moleri ne bi nikad uspjeli tako dobro to učiniti, ali to je zato jer oni nisu slikari, nego samo moleri. Iz onog mladenačkog druženja s ekipom koja je studirala umjetničke izričaje po venecijama, zapamtila sam njihove najgore strahove, a to je, jednom, kad završiš akademiju, pa da spadneš na to da farbaš zidove. Gore od toga nije moglo postojati. Veći promašaj, sramota i poniženje. Ne uspjeti kao slikar sa svojim izričajem, nego spasti na taj primitivni zanat, gdje te priglupi ljudi s novcima tretiraju kao molera. S druge strane, prijateljica koja ne slika po zidovima, nego prava ulja na pravom platnu, poslala mi je prepiske s naručiteljicom nekih njenih slika, gdje je akcenat postavljen u naručiteljičinoj sitničavoj ideji kako se naručene slike moraju jako dobro složiti s već kupljenom sofom. Nijanse boje i to. Ak se nijanse ne poklope, onda slike neće biti kupljene. Nakraju, i sva se ta umjetnost svodi na umješnost umjetnika da se nametne. Dali je, navodno, u tu svrhu pišao sam sebi u bradu, svidjelo mu se to kod jaraca, oni se tako označavaju i smrdljivo vladaju teritorijem, a vladanje teritorijem je, nakraju, jedino čemu težimo. Na našem teritoriju trenutno vlada kaos, to jer mužjak farba drvenariju uljenim bojama, koja se dugo suši, pa su prozori otvoreni, i sve je od njih odmaknuto, i tako ćemo par dana. Ja ne farbam drvenariju. To zato jer ne bih mogla izdržati a da na njoj ne promijenim boju. Neki poremećaj, vjerojatno.
Jutros sam se probudila nevjerojatno rano, sve u namjeri da radim svašta nešta, nakraju sam samo, tako, skroz zbrkana. Počela sam prijavljivat neke fotke, prebacila se na fejs, pa na vocap, pa se sjetila da nisam platila mobitel, uzela token od zabe i sjetila se da bi mogla malo pisati blog. Čini se da sam uzbuđena. Još uvijek nisam stigla pročitati enefov berlin, osim par zadnjih postova, počela sam, ali me odnijelo nešto drugo, o svojim doživljajima trotjednog života na konstantnom putu pisat ću jednom, možda, sinoć sam sanjala da sam na starom poslu, ali to je super, jer sam sve dane prije sanjala da smo na putu i da sam se probudila u nekoj nepoznatoj sobi u nekom dvorcu, i obično bi mi trebalo par dobrih minuta gledanja po sobi, dok bih shvatila da roba što visi na zidu nisu arkade, i da nismo negdje gdje ne znam gdje je wc, nego da smo doma, na svojem, kakti, teritoriju...
Idem sad, dan je tek počeo, a još si ga nisam dovoljno zakomplicirala...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
24.08.2015. u 08:40 | 2 Komentara | Print | # | ^