Onokad ne mogu zatvoriti vrata jerbo su nabubrila od vlage i ono kad su maglovita jutra i kad drveće više nije svjetlo nego tamnozeleno i kad su duge sjene, duže nego inače, to sve zajedno donosi neku tugu, jerbo, ljeto je na umoru i taj je osjećaj, da se sve nešto propustilo i da neće nikad više, uvijek, tako, nekako prisutan. Ali ove godine, jok. Ljeto smo izjebali do zadnjeg atoma, nema snage ni volje za okretanjem i žaljenjem, osjećaj je prejedenosti i presitosti, osjećaj je dobar. Baterije pune. To je ono jedino što je u ljetu najbolje i što treba iskoristiti, puniti bakterije. Do kraja. I malo preko, zlunetrebalo.
Dobro je i to što više nemam onaj mrski posao, na kojeg se moram vraćati, i radi kojeg se bakterije nikad nisu napunile, nego uvijek ostale prazan želudac velikih očiju, još bolje je i to što si još neko vrijeme mogu priuštiti da nemam nikakav mrski posao, možda se i uspijem prebaciti sama na sebe, čudno je malo to, što smo nekako naučeni da radimo poslove koje mrzimo, da posao mora biti nešto gadno, i da se jednostavno u poslu ne smije uživati, jerbo je tu nešto griješno, jerbo kad uživaš i ne mučiš se, onda ne može ni biti rezultata, i onda, eto, grižnja zavjesti. I onda te tako nešto materijalno neopipljivo i teško uočljivo toliko priječi. Kao, ne postoji, a ono balvan. Ili je to možda ovisno o tome kakva si osoba. Sve je uvijek ovisno o svemu pomalo.
Jbg, za sada je samo bitno da ostane ovdje zabilježeno da se u ovo doba godine osjećam fantastično i veselo nabrijana za budućnost. Jesen i magle.
I da, bili smo za vikend na planincah. Bio je i potres. Maleni, ali neugodan. I ojačala mi guza od hodanja. I natekle noge, jbg, i to će proć.
I mladunče je iznenadilo svojom socijalnom sviješću za prijatelja kojemu je majka makla. Izgleda da se na njeg dobro djeluje to pretjerano nasilu druženje s gomilom curica.
Zadnji dan osmog mjeseca.
Piše dole, ionako...
Post je objavljen 31.08.2015. u 09:42 sati.