umovanje
Ponekad mi se čini da mi je vlastiti um samo malena beba koju treba beskrajno tenditi i hraniti i paziti i maziti, i zaboraviti da će ikada odrasti, i da će ikada s time biti gotovo. To pogotovo kad me budi prije pet ujutro, i onda, svom tjelesnom umoru uprkos, ne želi više spavati. Želi se igrati, želi gledati svijet oko sebe, upaliti kompjutor, i da, želi jesti, budi me i rupa u želucu, i sve to ne bi bilo problem, da ne bi za sobom donijelo preumoran dan, prepun zijevanja i šeprtljavljenja, i one nemogućnosti da se odspava popodne, jer, ne mogu zaspati popodne. A nenaspavan um, nervozan je i čangrizav i kmečav i ubibože.
Jutros sam mu za igranje dala neki teški članak - intervju sa sirijskim izbjeglicom, grafičarem dizajnerom kompjutorskih igrica, koji je zapeo u grčkoj na putu za nemačku, tko zna, možda je članak falša roba dizajnirana da se lakše poistovjetimo sa izbjeglicom koja je urbana, mlada, obrazovana i pritom sposobna zaraditi online, a ne hoda prljava i prašnjava kroz pustinju i ne živi daleko u pretprošlom stoljeću, nego je skroz, jedan od nas, i pokazuje, skroz, da se to može desiti i nama. I kakvi su to maleni detalji, koje čine svijet tako jako različitim, a dovoljno je, samo, uvesti diktaturu i srušiti sve ovo u čemu mi, zdravozagotovo uživamo, zdravstvo, školstvo, sud, policiju, sve to što kod nas kilavo i sramotno klipše, ali, ipak, još uvijek, klipše, dok u dobrom dijelu svijeta, u svijetu izbjeglica, svakako, ne. I nisu to baš tako jako međusobno udaljeni svijetovi.
U zapadnu civilizaciju, možda, još možemo imati povjerenja, samo zato jer je ona svoj sistem gradila stoljećima, možemo se nadati da ga je pritom utkala u dnk svim svojim staronovosjediocima, u nas, možda i ne, u nas je sistem pljačke i prevare i usenasepodase, također, građen stoljećima, sreća naša da je zapad dovoljno blizu, i da se držimo čvrsto za njega čak i kad gravitacija povuče dole, ali, opet, jutros sam uspjela uspavati um zastrašivanjima... Što znači da sam se nakraju i konačno probudila mutna i siva i turobna, isto kao i vrijeme, i opet me guše sva ta moranja koja sam si nabila u glavu i nažvrljala u rokovnik, nagomilali se isto kao i crni oblaci, trebala bih ih poslati u tripičke, malo...
Oznake: klade valja
25.08.2015. u 09:21 | 6 Komentara | Print | # | ^