uajizsiksafrejdofsevn?
Što reći o Škotima, nešto se mora reć, jelte.
A niš, stavili su razum ispred/iznad na važnije mjesto od emocija.
Balkanci nikad nisu bili tako pametni.
Ne bi bili Balkanicma da jesu.
Sreća da živim na nerazumnom Balkanu pa ne mogu doć u napast ponositi se svojom nacijom i porijeklom... barem s nečim da se tješim...
hepiaursi
Onomad kad se raspadala juga, činimise da je britanija žvelto podržala taj raspad. Ono što je uslijedilo poslije.... danas svijet bez daha promatra raspad britanije. Pa kom opanci kom obojci. Moram sad malo prosurfati da pogledam koj su to klinac ti obojci. Kaže wiki da Obojci su preteča čarapa. Kaže još i da izraz verovatno dolazi iz doba kada je srpska vojska oskudevala u opremi pa je neko od vojnika dobio opanke a neko obojke.
Čitala sam danas na netu kako djeca u danskim vrtićima su, sva isto, neugledno ali praktično obučena, taman da se svinjski zmažu, a ipak, lako operu, kako padaju i razbijaju se, a nitko oko toga ne diže graju, i kako bebe u kolicima ostavljaju na hladnoći ispred restorana, jer je svjež zrak najbolji za malu djecu, i kako je šiba kod njih zabranjena, a kod nas je, s druge strane, iz raja izašla.
Gledala sam prije neki dan neku reportažu o tome kako europski crveni križ uništava afričku tekstilnu industriju, jer afrikanci nikako ne mogu napraviti cijenu rada konkurentnu onoj, koju drpitelji humanitarne pomoći nakelje na finu robu, koju onda legalno prodaju, e da bi sirotinju učinili još većom sirotinjom, a sebe još bogatijim gadovima.
Odvele su me cure danas u sekond šop, tamo se prodaje roba koju bogati danci (oslobodimebože ostavit dijete u kolicima na ulici, kakvi ljudi!!!) odbacuju sa sebe, a siromašni hrvati kupuju radije nego kupujmo hrvatsko (zajebi ti to hrvatsko s praznim novčanikom), pa je onda tamo bio neki verihepiaor, sve za deset kuna, i bilo je puno tih hrvatica (posebno mi je za oko zapela jedna u sakou i crnoj majici sa velikim ustaškim grbom preko sisa, vjerojatno uspomena s nekog tompsonovog nastupa), i da nije se to zvalo sekond šop, učinilo bi mi se na trenutak da sam u nekom američkom filmu na božićnoj rasprodaji... ali eto, umalo kupila neku ofucanu košulju za deset kuna, rekle su cure da je u mom stilu, pisalo na njoj made in india, to je taj moj stil, dakle, i poslije me je sve nešto svrbilo lice, i u nosu, rekle su cure da se na to sve navikneš i poslije ti je sve super.
Nisam kupila ništa.
Ali, bit će još dana, ići ćemo mi još koji puta na pauzu... i bit će još tih hepiaura, hoće da...
vruća
Ima onih nekih ljudi koji znaju odjednom dobiti poriv da optrče zemaljsku kuglu, poljube svakog tko im se nađe na putu i napišu pjesmu. Pa ne znaju što bi prije. Pa ne znaju kud bi sa sobom. Pa onda imaju toliko energije da požele eksplodirati. Pa se onda odu negdje istrčati ili neku vreću namlatiti, ili bilokako se već nekako ispucati.
Ja, naravno, ja i samo ja, s druge strane same sebe, nikad nisam imala takve porive. Dapače. Moj nivo energije ronja negdje tamo s onim buljavim bićima iz crnih dubina, ne želim nikog ljubit, ni sa kim pričati, ni pjesme pisati. Ne mogu. Ne znam otkud mi. Pjesma, pobogu... Ujutro se jedva ustajem, jedva oblačim, jedva silazim, na biciklu nekako održavam, na poslu sjednem. Jedva se sa sjeda ustajem, onda mi se obično vrti u glavi i samo želim/moram opet sjesti. Pa se onda nekako dokoturam kući i dočepam kauča.
U boljim danima bude mi bolje. To obično biva ljeti, toplo je, dani su dugi i puno je svjetla.
U gorim danima bude gore. To obično biva zimi, kada od hladnoće običavam poljubičastiti i ukočit se od uvlačenja u samu sebe.
U sve starijim danima čini se da samo je gore, gore i nalazim onda neku grubu razonodu u privikavanju na gore. Čini se da čvrsnem ko' neko staro deblo. Deblo bi se greblo. Jeblo. Snaga reklame. Meblo.
I u nedostatku energije, kao i oni ljudi s viškom, ni ja ne znam što bi sa sobom i sa svojim manjkom. Primjećujem da sve mi je gore što više sjedim, sva se nekako mekanim i mlitavim i metljikavim, pa se onda sa tim minimalnim manjkom kilave energije natjeram da odem trčati. U nadi da ću od toga ojačati, ožilaviti, da će mi se crijeva pokrenuti i da će mi biti bolje.
Čini se suludim, skroz.
Ali na neku čudnu foru, djeluje.
Ne znam kako ni zašto.
Misterija...
Gasovi promjena
Objašnjeno nam je kako je sve veći i veći problem doć do gotovine i da nam se zato ukida proslava svetog Kuvertova, i da ćemo sad svu plaju dobivat odjednom, i na račun, na bijelo, nema više na crno...
Kolege uglavnom nesretne. Ne vole promjene, a i ne vole to što će sad sve potrošit odjednom i onda dugo, dugo, čekat, a inače bi sve potrošili u jedan tjedan, pa drugi tjedan besparica, pa opet tjedan parica, pa tjedan besparica... A neki od njih ne vole ni to što ćemo firmu koštat više nego prije, a to ne može izać na dobro.
Osim toga, danas nam, više nego ikad, u firmi bazdi kanalizacija.
Oznake: Doprinosi
12.09.2014. u 10:12 | 2 Komentara | Print | # | ^Kečap
Vrtili smo teve programe danas razljepljeni na kauču i zastali malo na nekom sportskom, tamo je neki neobrijani tenisač pričao u mikrofon nekom amerikancu nešto, mužjak je rekao da to mora da je neki naš, ja sam rekla da je turčin, mužjak je rekao da je možda srbin, ja sam rekla da je precrn i da mora da je turčin, mužjak je onda definitivno odlučio se za našeg, jer da mu đ nije dovoljno tvrdo kao srpski dž, meni je to sve i dalje bilo jednako tvrdo, ali pretamno, a onda se je amerikanac službeno zahvalio.
I tako, sad znamo kako Marin Čilić izgleda.
Oznake: SPORT
11.09.2014. u 19:42 | 3 Komentara | Print | # | ^Mladunče krave je ponekad pečenje
Neke mnoge žene pronadju božanski smisao svojeg postojanja u svojoj djeci i razumijet ih mogu samo one jedinke koje su prošle isto to jedinstveno iskustvo. Za sve druge, one su se samo pretvorile u beskrajno dosadna i nezanimljiva bića...
10.09.2014. u 16:32 | 9 Komentara | Print | # | ^Dan poslije
Moj kolege loleki, voleki i boleki, ne samo što noć probdiju e da bi gledali tekme, nego im je skroz u redu i ispravno kada njihovi nacionalni idoli sportaši plaćaju poreze nekim tamo stranim i nepoznatim zemljama namjesto vlastitima.
Idolopoklonstvo ionako ne poznaje granice...
Oznake: npr
09.09.2014. u 13:04 | 5 Komentara | Print | # | ^Kako preživjeti ubijanje sebe u pojam?
Nikako. Mnogi su probali i svi su umrli. I mi ćemo, svi ćemo. Točak.
Hoću sada kviki.
O onom francuzu što jedini je sažeo ekonomsko europsko stanje u zadnjih dvjesto godina. Ozbiljno, skupljanje podataka, eksel tablice i to. Otkrio je potom da postoji kod nas taj neki status skuo, to je ono kad vladaju bogati, a tu i tamo preživljavaju siromašni. To je statistički tako konačno dokazano, da to nam je najuobičajeno stanje u ekonomiji. Skoro da prirodno naginjemo tome.
No, tu i tamo dogodi se anomalija. Anomalija je ono vrijeme kada radnici i intelektualci rođeni bez nekog nasljedstva mogu od svojeg rada sami sebi stvoriti, ajmo reć, neki temelj bogatstva. Ili drugim riječima, mogu ić na posao, imat plaću i od te plaće si priuštiti stan i auto, pa i kuću. To je ono vrijeme u kojem su živjeli naši roditelji, bake i djedovi, svi oni od kojih mi, neki sretnici, možemo naslijediti kuću, stan, i ne moramo baš skroz strepiti od života u kontejnerima. No, mi, nesretnici u najproduktivnijem dobu svojeg života, više ne živimo u tom vremenu anomalije, mi od svog rada ne možemo ništa sebi takvoga priuštiti. Riječ je o većini, naravno.
E sad. Paradoks te anomalije leži u tome što je ona proizvod masovnog klanja i uništavanja, tj, posljedica drugog svjetskog rata, koji je opustošio, kako zemlju, tako i ljudski rod, i otvorio velika vrata velikim radovima, izgradnjama i poslovima koji su vapili za ljudima, kojih pak nije bilo previše, jer...
Paradoks te anomalije je i u tome, što nam svo to vrijeme blagostanja za kojim neki nostalgičari još uvijek, s pravom plaču, nisu priuštili ni tito, ni komunisti, ni nesvrstani, ni rusi, ni amerikanci, priuštio nam je najveći zločinac prošlog stoljeća, onaj koji je uopće pokrenuo svo to uništavanje. Koje je u konačnici stvorilo široko polje za novo stvaranje.
Iz nekog razloga, ružno je i neprikladno i sve to tako uopće pomisliti, s druge strane, logično je.
S treće strane, sad imamo i matematički nepobitne dokaze da tako jedna ružna stvar kao što je svjetski rat može za posljedicu imati anomaliju u obliku blagostanja.
Onaj isti dobri francuz, koji nema tako bolesni um e da bi se oslanjao na rat, e, on je, u najboljoj namjeri s pozitivnim mislima, izračunao jedan minorni postotak kojeg bi bolesno bogati ljudi trebali pokloniti zajednici u obliku poreza, e da se mi nesretnici koji više ne živimo u dobu anomalije, ne bismo vratili u vremena teške gladi i siromaštva, prema kojima sad polagano ali sigurno klizimo.
U ovom trenutku, naša ružičasta budućnost ovisi možda o dobroj volji bogataša da se odreknu mrvica svojih sa stola, ili ovisi o tome hoćemo li imati sreće preživjeti još jedan rat. Sve drugo vodi nas u sivu budućnost, čini se...
U skraćenoj verziji, ili još jedno masovno klanje, ili će ona deva konačno se provući kroz uši.
Jupije!
Oznake: yo penso positivo
04.09.2014. u 23:34 | 3 Komentara | Print | # | ^opet to prazno mjesto za taj neki glupavi naslov
Postoje te neke stvari za koje se svi zubima držimo u životu i koje nas, možda i one nas, zauzvrat, zubima drže na životu, pa neki tako trče za novcima, neki za ljepotom, neki za slavom, neki za roditeljstvom i svakome se to njihovo čini bedemom u kojem su zaštićeni, svojom drugom kožom, svojim smislom, ciljem, vrhuncem, samim sobom, kupaonom i predsobljem.
Moj je otac običavao govoriti da sve su te materijalne stvari u životu bezveze, i da najveće je blago ono, koje skupljamo i čuvamo u svojoj glavi, jer novci, kuće, auti, ljepota, sve se to može izgubit, ali ono u glavi, to nitko ne može oduzeti...
A onda je doživio moždani udar.
Čini se da život nalazi baš neko posebno zlurado veselje u tome da nas stalno podsjeća kako ništa nije naše, ništa nije vječno, i svem trudu uprkos, prije ili kasnije, zubi će nam otpast i više se nećemo imati za što držat.
Pa se ti misli pozitivno...
gledaj me kroz oči
Najljepša i najpoželjnija i najvaravija stvar, ali svejedno, najljepša i najpoželjnija stvar u partnerstvu je ona napočetku, kad gledamo sebe partnerovim zaljubljenim očima i onda smo si tako lijepi, veliki, dragi, krasni, nezamjenjivi, duhoviti, poželjni, naprosto da bi se mogli sami u sebe zaljubiti kroz te nečije zamagljene oči.
Onda prođe neko vrijeme, nastavimo se gledati partnerovim očima, nekako sise sve manje sviđamo u tome što vidimo, nije više onako rozasto lelujavo ugodno.
I onda prođe još neko vrijeme, vidimo sve neke stvari koje sve manje želimo, i onda nije neko čudo što ljudi vole nalaziti nove partnere i nanovo i nanovo uživati onu njihovu zamagljenost napočetku...
A možda ima i onih nekih koji se ne boje vidjeti sebe kroz nezamagljeno partnerovo oko.
Možda....
nisu u šumi!!! :P
Nekretnina na hrvatskom se zove nepokretnost na srpskom
To možda pomaže srbima da se čim manje zadužuju, nekako mi nikako ne zvuči privlačnim potrošit silne novce na tu nepokretnost, a i jednom kad ju stekneš i kad se pohvališ da imaš nepokretnost, to ne zvuči kao nešto što bi si itko poželio.
Ili još gore, kad svjesno odlučiš da ćeš sljedećih trideset godina otplaćivati dug na nepokretnost. Namjerno.
Milumajku to svejedno nije omelo da se baci u nabavljanje nepokretnosti u susjednoj zemlji, jer to je njoj rodna gruda i rado bi tamo imala svoje nepokretno mjesto. Iako jedno već ima, ali to je staro i olinjalo, a i tamo se porez ne plaća na prvu nepokretnost.
I opet zavrzlame na vidiku....
Odlučila sam više ne biti dole, nego otić gore. I tamo ostat, zauvijek, ili što duže, po mogućnosti. Iako, primjetila sam, starijim ženama ne priliči biti gore, sva ta koža s njih želi onda jako otić dole, i nije neki prizor. Prežive ga samo najsamouvjerenije.
I nije neka svijetla budućnost.
Opet ja.
Mužjak pije puno zelenog čaja, i onda kad je gore, ne visi jako, jer je jako hidratiziran.
Kažu da zeleni čaj nije baš najbolji za prostatu.
Mužjak mora stoga na kontrolu.
Ozbiljnu kontrolu.
Mene je, koža koja visi, prvi puta zgrozila na zaslonu fotoaparata. Tamo sam prvi puta vidjela to neko poznato, a odjednom naborano i umorno sivo lice. Bila je i zima i sve je bilo sivo i tužno. Nos crven. I nije neki prizor. Stara alkoholičarka škilji da vidi što je to uslikala. Kao neki ćirak u staklenu kuglu budućnosti.
Bili smo ovaj vikend, u subotu točnije, malo vani, šetnjica i to. Cijelo ljeto je prošlo a da nijednom nisam prošetala sebese ljetnim blatogradom, jedinim godišnjim dobom kad mi je lijep i privlačan, i eto. Prolazili smo onda pored svih tih terasa i kafića, tamo su sjedele napirlitane, dozlaoga napirlitane curke, žene, buduće kraljice, glumile da imaju nešto jako važno, najvažnije na svijetu jedna drugoj reći, a krajičkom oka vrebale tko ih vreba, da li ih vreba, i da li dobro sjede, i tko zna jesu li se dobro obukle i da li su privlačnije od te njihove prije s kojom glume izlazak u rangu sastanka na vrhu kojim riješavaju goruća pitanja ekonomske krize, izmorio me sam taj pogled na cijelu tu prozirnu maskaradu, kako li im se samo, pobogu, da sve to?
A ustvari, nikad mi to nije išlo, to pirlitanje, ne bih znala to izvesti, a da se pritom ne osjećam strahovito glupo i unaprijed osuđenom na propast. Vjerojatno nedostatka ljepote radi. Ili samo nedostatka samouvjerenosti radi. Ma ne, jebate, ta gluma, to zbilja vrijeđa... Izlasci su mi bili patnja svoje vrste. Sve dok nisam otkrila alkohol. Onda su konačno postali prava zabava svoje vrste. Zgražanje nad žemskom koja pije umjesto da se pirlita i silno pazi na svoj ugled, držanje i dostojanstvo, samo je još više pojačavalo zabavu.
Kažu da tinejđeri koji bježe u alkohol su, ustvari, depresivni tinejđeri, kod kojih depresivnost nije nikada prepoznata, pa čak ni onda kad odjednom postaju druželjubivi veseljaci.
S bocom u ruci.
Sreća da više ne moram izlazit. Sreća da imam gdje provoditi večeri. Sreća da ne moram glumit nekoga tko se silno zabavlja, ili pozorno sluša tu neku priču koja se priča samo zato da bi se odglumilo kako minjak i brižljivo našminkano lice, nisu sve što se ovdje nudi. Nego i ta pamet, naravno.
Napor taj život.
Odlučila sam otić gore.
Imam puno posla.
Oznake: up up up
01.09.2014. u 20:45 | 7 Komentara | Print | # | ^kad netko u nogometu sebi zabije gol to je luzer
Na poslu, sam, cure već pola sata žestoko ogovaraju cure koje ogovaraju druge cure i ne mogu se one pritom načuditi kako te cure mogu toliko ogovarati i zabijati nos u tuđe živote. Čak se i šefica spustila među nas, obične šljakere, da nam doda svoje iskustvo sa svim svojim susjedima i rodbinom, naravno. Čini se da sve neki/neke grozni/grozne ljudi/žene žive oko njih/nas.
Mene i dalje pere malodušnost, ravnodušnost, crnilo, besmisao, vjerojatno, kad bih mogla sad čitati neke svoje nepisane pubertetske dnevnike, vidjela bih da me i onda pralo to isto. Ili nikad nisam izašla iz puberteta, ili je to samo od štitnjače, jednom se mužjak silno zgražao zato što jedan mladić u Indiji živi poluslijep jer nema faking 25 dolara za naočale, koje bi mu omogućile da vidi bolje taj usrani svijet oko sebe. Faking 25 dolara za bolju vizuru. Ponekad mislim da je i naša medicina u kurcu jer vjerojatno je i za mene postojao lijek, vjerojatno su mi mogli dati dijagnozu još kad sam s četrnajst počela ćelavit, umjesto da preporuče šampone protiv opadanja kose. Tolike godine studiranja, e da bi se jednog dana mogao preporučit šampon. Zar je toliko teško napravit test hormona i izliječit malodušnost, polućelavost, neplodnost, i opet, najgore od svega, malodušnost ravnu onoj od morske bolesti, (a toliko sam malodušna da me ni morska bolest ne može dohvatit, jer nema čime učinit me gorom) i dobit jedinku od koje se ima neke koristi? Vjerojatno isto teško kao što je teško omogućiti siromašnom Indijcu da bolje vidi, pa da se i od njega ima neke koristi.
Svi smo u kurcu, kakogod.
Ove žene ne prestaju... nemam svoju sobicu da ih ne čujem, nemam ideju gdje da odem, nemam neku viziju, pokušavala sam slikati preko vikenda, nemam više ni talenta, uspjela sam oprati pod i očistit nešto malo, ajde dobro, barem nešto.
Ustvari se samo želim uvuć u krevet i spavati u miru i tišini. To će mi teško donijeti neke dobre promjene u životu, ali nemam ni vizije kamo želim u životu.
Osim u krevet. A te jebene želje se tako često vole ostvarivati kada idu u krivom smjeru.
A i to pravo i krivo je isto samo stvar osobnog doživljaja, ne postoji, ustvari. Ni osobni doživljaj isto ne postoji. Ništa ne postoji.
Samo ove lajave žene oko mene...
Oznake: njah
01.09.2014. u 10:13 | 6 Komentara | Print | # | ^