opet to prazno mjesto za taj neki glupavi naslov
Postoje te neke stvari za koje se svi zubima držimo u životu i koje nas, možda i one nas, zauzvrat, zubima drže na životu, pa neki tako trče za novcima, neki za ljepotom, neki za slavom, neki za roditeljstvom i svakome se to njihovo čini bedemom u kojem su zaštićeni, svojom drugom kožom, svojim smislom, ciljem, vrhuncem, samim sobom, kupaonom i predsobljem.
Moj je otac običavao govoriti da sve su te materijalne stvari u životu bezveze, i da najveće je blago ono, koje skupljamo i čuvamo u svojoj glavi, jer novci, kuće, auti, ljepota, sve se to može izgubit, ali ono u glavi, to nitko ne može oduzeti...
A onda je doživio moždani udar.
Čini se da život nalazi baš neko posebno zlurado veselje u tome da nas stalno podsjeća kako ništa nije naše, ništa nije vječno, i svem trudu uprkos, prije ili kasnije, zubi će nam otpast i više se nećemo imati za što držat.
Pa se ti misli pozitivno...