Ima onih nekih ljudi koji znaju odjednom dobiti poriv da optrče zemaljsku kuglu, poljube svakog tko im se nađe na putu i napišu pjesmu. Pa ne znaju što bi prije. Pa ne znaju kud bi sa sobom. Pa onda imaju toliko energije da požele eksplodirati. Pa se onda odu negdje istrčati ili neku vreću namlatiti, ili bilokako se već nekako ispucati.
Ja, naravno, ja i samo ja, s druge strane same sebe, nikad nisam imala takve porive. Dapače. Moj nivo energije ronja negdje tamo s onim buljavim bićima iz crnih dubina, ne želim nikog ljubit, ni sa kim pričati, ni pjesme pisati. Ne mogu. Ne znam otkud mi. Pjesma, pobogu... Ujutro se jedva ustajem, jedva oblačim, jedva silazim, na biciklu nekako održavam, na poslu sjednem. Jedva se sa sjeda ustajem, onda mi se obično vrti u glavi i samo želim/moram opet sjesti. Pa se onda nekako dokoturam kući i dočepam kauča.
U boljim danima bude mi bolje. To obično biva ljeti, toplo je, dani su dugi i puno je svjetla.
U gorim danima bude gore. To obično biva zimi, kada od hladnoće običavam poljubičastiti i ukočit se od uvlačenja u samu sebe.
U sve starijim danima čini se da samo je gore, gore i nalazim onda neku grubu razonodu u privikavanju na gore. Čini se da čvrsnem ko' neko staro deblo. Deblo bi se greblo. Jeblo. Snaga reklame. Meblo.
I u nedostatku energije, kao i oni ljudi s viškom, ni ja ne znam što bi sa sobom i sa svojim manjkom. Primjećujem da sve mi je gore što više sjedim, sva se nekako mekanim i mlitavim i metljikavim, pa se onda sa tim minimalnim manjkom kilave energije natjeram da odem trčati. U nadi da ću od toga ojačati, ožilaviti, da će mi se crijeva pokrenuti i da će mi biti bolje.
Čini se suludim, skroz.
Ali na neku čudnu foru, djeluje.
Ne znam kako ni zašto.
Misterija...
Post je objavljen 16.09.2014. u 23:40 sati.