buć buć
Već četiri jutra zaredom sanjam isti san. Ustvari, san nije isti, radnje i mjesta su uvijek različiti, ali osjećaj je uvijek isti. U svakom snu odlazim. Odlazim čvrsto i temeljito i nekamo i zasigurno i uskoro, odlazim baš sada i samo što nisam, i veliki odlazak je predamnom, i onda se probudim... i treba mi neko vrijeme da se smirim i da shvatim da sam tu gdje jesam i da, uglavnom, ostajem. Ostajem cijeli dan, osim ako ne odem na tržnicu. A to i kad odem, odmah se vratim.
Ali osjećaj bude zato jebeno jak. Treba mi nekih pet minuta da ga promijenim. Da posložim svoje postojanje i ostajanje.
A u stvarnom životu, dvaput tjedno uredno odlazim na satove iz engleskog. Zamišljam onda da idem na posao, ili na put, ili negdje u neku nepoznatu zemlju ili bilošto, samo ne to po što idem. Iako, put nije toliko ni loš, ni strašan, čak, štoviše, dapače. Prvo, u vrapčetu hvatam vlak za centar. To je lako, tik-tak i eto me. Ponekad, u vlaku uhvatim i konduktera, a ponekad ne. Kad ga ne uhvatim, onda mi je prijevoz džabe. Uštedim cijelih devet kuna.
Povratak iz grada je već kreativna radnja kalkuliranja prolaznog vremena tramvaja i autobusa, i njihovih brojeva, 4, 9, 5, 17, pa koj` prvi taj me smrvi. U zadnje vrijeme me najviše vuče devetka koja vozi na remizu, za koju znam otprije kao kultno mjesto gdje su ona konduktera dva, svako jutro razbijala krizu.
Pa onda i ja najradije odem na remizu. Samo što se moja kriza tamo ne razbija, nego povećava. Iz nekog čudnog razloga. Otužno je to mjesto u kasni noćni sat, sa svim tim ljudima i poluodraslom dječurlijom što vraćaju se doma.
I onda ti autobusi.
Hoće ubit u zavojima. I na policajce se ne osvrću, samo skaču preko njih ko` mladi jarci.
Al` stignu brže i od vlaka...
Ipak, moja situacija otužna je.
Pomirila sam se s time da nikad, nikad, nikad više neću naći posao. Stara sam. I ne da mi se radit, da budem iskrena. Ne da mi se borit s mladim ljudima, nametati svoja mišljenja i stavove, i zahtjevat svoja prava, i srati o sebi i svojim mislima, sasvim dovoljno je pisati o tome.
I pomirila sam se s time da nikad neću naći doktora, ni ginekologa, ni zubologa. Otkazat ću ono usrano dopunsko koje ne plaćam, pa će mi stić kazna, i pokušati si osigurati da makar to odlaženje, da barem ono nema povratka. Da bude sigurno.
I onda tako, tonem, pomalo...
..
A ja sam nekad stvarno vjerovala u, to, neko, ljudsko dobro, dobrotu, dobre namjere... ljude, čak i ljude same... negdje u nekoj podsvijesti, tamo ispod onog mozga što gleda, vidi, misli i slaže svoje, sve te senzacije koje mu dolaze, slaže grdo i crno i sivo, sve nabacuje jedno na drugo.
Ispod svega toga je jednom virila ona rozasta nada, mekana i nježna kao meso mladog teleta što raste u kavezu od papagaja.
Kurac sve to...
napredak
Ono jednom davno-nedavno, relativno je to vrijeme, kad se topio snijeg u Rusiji, onda su tamo na vidjelo izlazili leševi izginulih vojnika, i onda je to bio grd prizor.
Danas, eto, kad se otopio snijeg po Zagrebu, onda su na vidjelo iskočila prekobrojna pseća govanca, što je još jedan u nizu dokaza da smo kao vrsta evoluirali silno, i do te mjere, e da više ne skrivamo leševe, nego samo pseća govanca.
Snijeg je, pa ne vidi se...
Zatvorila sam jedan cijeli krug izmjene godišnjih doba u ovom gradu. Unesrećila sam mužjaka nepristojnim ponavljanjem da mu je grad ružan. Osim kad je magla ili kad friško padne snijeg, jer onda se ništa ne vidi. Ni blato, ni govanca, ni opušci, ni papirići, ni sive fasade, ni naherene tarabe.
I ispričao mi je sinoć jedan gospodin na cesti kako su mu ukrali pasa ispred apoteke. Ličio je pomalo na aleksu...
Apdejt
Susjeda nam mužjaku više nije zanimljiva. Još je uvijek mlada, visoka, crna, zgodna i ima tog svojeg starijeg muškarca, ali, eto, otkrili smo da ima i dijete. Meni je ona svejedno, jednako zanimljiva. Iako, sad mi je zanimljivije to zašto mužjaku više nije. I zašto su svim njegovim prijateljima njihove žene izgubile na napetosti, a dobile a odbojnosti onomad, nakon što su postale majke.
Oni svi kažu da to je zato jer su one sve poludile, i od dragih i razdraganih ženica preko noći, bolje reći preko poroda, postale aždaje.
Više nisu bile onako drage i dobre i nježne i umiljate i poslušne, počele su naređivati, plakati, vrištati i zanovijetati. Prešle su, bez pitanja i dozvole, na neku tamnu stranu odnosa. Tamo gdje prije nisu bile, znači, tamo gdje im nije mjesto.
Men` se ipak čini da je to više radi toga jer su ti mužjaci prestali biti centar svijeta svojim unezverenim ženkicama, i postali neko onemoćalo sredstvo, koje je rijetko kad u stanju zadovoljiti te neke potrebice okolo kupovine, čišćenja, pripomoći, ali da se od svega, ipak najteže nose s time da nisu svojim dragankama ono što su cijeli život bili svojim majkama.
Centar univerzuma.
Pa su se malkoc ufendili i digli nosić i na svoje žene počeli gledati kao na strana bića, i jaz je ondak samo rastao i rastao i pretvorio se u provaliju, na kraju.
Pa je možda to razlog zašto visoka, zgodna žena djeluje nezanimljivo kad je kraj nje dijete.
Dijete može biti jebena konkurencija.
Pogotovo kad je tuđe.
U zemlji apsurda i budalaštine
Ima slučaj onog momka što je završio dva fakulteta u americi, pa radio u plivi, pa u eriksonu, pa više nije radio, pa nije mogao nać si novi posao, pa je onda prosio na Dolcu. Pa su ga ondak redarstvenici, jelte, uhićivali, jelte, zato jer je prosio, a nije pjevao. Za razliku od prosjaka par stepenica niže, koji je pjevao, pa ga nitko nije dirao.
Pa je to, medijima naravno, bilo jako zanimljivo, pa su bombastično objavili da momak s dva fakulteta prosi na Dolcu.
Nakon toga se medijima javilo par poduzetnika koji su odlučili riješit njegov problem i zaposlit ga. I rekoše da momak više ne treba da prosi, da sad ima posao u struci! Riješeno! Eto! I sad još u redakciju dolazi sve još horda poduzetnika koji žele zaposlit momka. Reklo bi se da posla ima ko salate, al ga ne moš nać na birou, nego na stepenicama od Dolca.
Pa ja to ne razumijem...
poslovična ljubaznost
Odavno sam prestala projicirati masovnu osvetu.
Ono, dječje još iz škole, kad bi me netko stariji ćušnuo u prolazu, pa bih onda zamišljala kako ga razbijam svim mogućim varijantama kung fu udaraca, ili kad bi profesori s visoka nešto osorno srali, pa bih onda zamišljala kako sam pametnija i kako znadem više od njih, ili poslije, kad bi netko na cesti trubio, pa bih mu svašta zamislila, pa onda, da me bivši negdje vide i da svisnu od ljubomore i odgrizu si jaja istog trena... prestale su nekako sve te radosti...
Sad me boli briga kad netko trubi, viče, prijeti, sere, nervira se, ženi se, razvodi se, baš me ono... zabole... i ne zamišljam više, ne dotiče me se...
Jedino, ono, tu i tamo, kad na molbu za posao dobijem uljudnu odbijenicu gdje mi objašnjavaju da baš sada, ali baš upravo sada im ja ovakva genijalna i pametna ne trebam, ali da će me držati u arhivi za neku tamo budućnost, pa onda zamislim samo da ta je budućnost došla, i da me trebaju, oni mene, ne ja njih, i da im na to njihovo trebanje odvaljujem cijenu radi koje se osjećaju glupo i nemoćno kao upravo ja sada.
Jebala ih arhiva, da ih jebala.
Zakon prirode i društva
Imamo ta patetična žemska okupljanja povodom rođendana. Žemska su jer su na njima samo žene, od milja, još u krasnim dvadesetima, nazvane četir udovce, jer tako smo nekako uvijek otužno izgledale kad bi se skupile. Ponekad nas bude pet, ali ta peta nije udovca, jer ima jebača i dijete i izgradili su si kuću.
I ona je jedina koja se u životu bori, grize i jako nervira na sav glas. I zove se na odvjetnika ako joj netko ogrebe auto na parkiralištu,
Mi ostale uglavnom šutimo i trpimo.
I onda se ta peta sinoć hvalila da kako joj je lijepo raditi u Fini.
I kako je tamo super zajebancija. I ekipa. I kako sutra neće ići raditi jer joj je dijete u maškarama pa se izvukla od posla.
I kako su svi oni iz Fine imali sistematski.
I kako mogu izabrati sistematski u nekoj privatnoj poliklinici koju oni požele. Pa su si izabrali jednu. Pa su joj tamo sve pogledali. Sve, sve, sve. Pizdu, trbuh, cice, glavu, crijeva, želudac, srce, i kako ima pravo na još dva specijalistička pregleda.
Jedna od nas je rekla da takvi pregledi u privatnim poliklinikama koštaju 4 milje kuna.
Njima je to sve platila Fina.
Mi ostale, s praksom kod privatnika izračunale smo da smo zadnji puta bile na besplatnom sistematskom tamo negdje u srednjoj školi. Prije dvadeset i koju.
Privatnici ne plaćaju sistematske. Ne plaćaju putne troškove. I ne vole kad se s posla izostaje. Nikako to ne vole.
Pa smo joj obećale da je nećemo zadaviti slušajući te njene priče.
I učinilo mi se da joj je malo neugodno.
Da ide na sve te jebeno skupe preglede samo zato jer se imala sreće uvaliti u državnu firmu i tamo se dobro zabavljati i uživati u dobrom društvu i s tim istim društvom odlaziti u teretanu koju im isto plaća Fina.
Fina im plaća teretanu.
Putne troškove.
Privatnu polikliniku.
Jednom kad se oni neki Hrvati pobune da su im ukinuli prava i povlastice, i kad oni kao Grci budu skakali po ulici i palili kontejnere, ja neću biti među njima.
I od nas pet, četiri nas sigurno neće biti među njima.
Jer od nas pet, samo je jedna kojoj će ta prava ukinuti. Neki ostali, ta prava nikad nismo ni okusili.
A i sada, dok ona priča o svojim blagodatima, čini mi se da joj je neugodno, kao da joj sve te blagodati ustvari ne pripadaju.... jer čini se da potrebne bi bile nadljudske snage da ona zaradi to sve što je dobila. Trebala bi onda raditi tri puta više od onih koji rade u privatnika, e da bi onda imala tih svojih tri puta više pogodnosti.
Ali, ona radi manje od njih.
I to zna.
I zato joj je neugodno.
I zato će biti poprilično nakaradno ako jednog dana bude palila kontejner.
Fly away
Jutros sam letila balonom ravno na triglav, jalovec, nešto slovensko i visoko. Imala sam dva problema, jedan je što nisam imala niš za obući, što meni nije smetalo, ali nije bilo dobro za novinare, drugi je što me vjetar nekako nanio iznad mora, a iznad mora se s balonom ne smije letiti, pogotovo ne onako nisko. Bilokakobilo, prije velikog uspona sam, ipak morala sletiti da se obučem i ne letim gola iznad snježnih vrhunaca, i da se ne obrukam pred fotoreporterima kad se pobjednički vratim, pa sam našla neku livadicu na koju mi je džipom neki frend, kojeg poznam samo u snu, donio neku oblekicu. Lipu, novu, svidjelo mi se.
Pa sam odletila. Pejzaži su bili fantastični. Nadmašili sve reklame od Milka čokolade.
Probudila sam se relativno rano. Ranije nego inače. To jer je vani sunce. Sunčan dan ne da spavati kad su u sobi veliki prozori.
I našla sam na internetu još jedan oglas za posao. Osoba za kontakt osoba je, s kojom sam jednom radila, mjesec-dva, koliko je ona već uspjela preživjet u onoj firmi prepunoj mobinga. Eto, da bar jednom imam žniru, ako niš drugo, a ono za pitati kako stojimo s mobingom u toj nekoj, novoj firmi.
Smišna sam si. Tražim posao, ali sve nešto... kao da mogu birati.
neki žive, neki sanjaju
Sanjala sam jutros čudan san. Svako jutro sanjam čudan san, ako ne i više njih. Jutros sam se odlučila za kupovinu cipela. I to nekih čizmica na štiklama. I to negdje u nekom gradu. Izgledalo je na prodavaonicu cipela u Trstu prije dvadeset godina. Ono vrijeme, kad se nije moglo prdnut, a da prodavačica kraj tebe ne poskoči od razdraganosti. Pa me je ta jedna prodavačica opsluživala čizmicama. Prve su bile prevelike iako sam imala frotirske čarape. Ljubičaste, to je jako važno jer boja utječe na veličinu. Pa sam se na drugim čizmicama jako ljuljala kad sam pokušala ustat. Kao kolumbovo jaje. Pa sam onda potajice i u strahu od visinske neuravnoteženosti, odustala od štikli s isprikom da se ne mogu odlučiti, jer moj broj nema moje boje. Pa je onda neka žemska prekoputa ulice počela vikati na moju prodavačicu, pa se ova iznervirala i spustila rolete.
Onda sam otišla nekamo. Doma mužjaku, valjda. Po nekoj širokoj prašnjavoj kaubojskoj ulici, a sa strane su bile razvučene neke crveno bijele tende ispod kojih su se izležavali debeli meksikanci i njihove žene. Nešto su mi dovikivali. A ja sam onda primjetila da hodam u fuksija frotirskim čarapama i lakiranim crnim štiklicama, i da to možda baš i ne ide jedno s drugim. A ni zeleni sportski ruksak nije tu puno pomagao.
Svejedno, sunce je bilo na zalasku, po zraku se vuklo toplo i mazno ljeto, a moj korak bio je siguran.
I ondak, kad se probudim... učini mi se da taj pravi život baš zna biti tako nekako siv i dosadan...
šnjof, šnjof
Dobili smo novu susjedu u stanu prekoputa. Nedugo nakon što je susjeda iz istog, rekla da odlazi i sad traži podstanare za svoj prazan stan. I par dana kasnije došao je netko. Čuli smo da ulazi, izlazi, tušira se, povlači vodu, čuli smo da netko je došao, netko tu sad živi i aktivno koristi kupaonu. A onda, mužjak ju je jednom vidio na stepenicama, kako izlazi nedugo nakon postarijeg gospodina. Rekao je da je visoka crna i zgodna i da to nešto s tim starijim gospodinom, da je njemu to izgledalo napeto i da joj to nije tata. A ja sam čula jednom u jedan ujutro, da joj je zvonio parlafon.
Osim parlafona i tuširanja, nikad nismo čuli ništa drugo...
Ode...
Cijeli život je samo jedno, veće ili manje, na groblje putovanje. Nekima lijepo, nekima grdo. Svejedno, jednom kad se na cilj stigne, sve nekako postane svejedno.
Sinoć je umro susjed. Nije da smo ga voljeli. Mislim da ga nitko nije volio. Bio je doktor, šizofrenik i plašio je mlade curice. Kad je bio mlad, to je bilo možda i dražesno i simpatično, ili makar podnošljivo, s obzirom da je bio zgodan momak i vagabund i još doktor k tome, no, kasnije je postajalo groteskno i sve odvratnije, kao i njegovo tijelo i lice koji su se sve više tromboljili i nadimali, i popuštali pod mješavinom alkohola i šizofrenih tableta. Često je vikao i svađao se na sav glas, sam sa svojim glasnim glasovima, a ponekad i sa svojim stvarnim susjedima. Nije imao djece. A žena ga je ostavila. Odselila u drugi dio kuće, sazidala si zaseban ulaz, i onda su tako živjeli svaki u svojem djeličku nikad dovršene kuće. Iz njegovog dijela dopirao je godinama samo miris mokraće i nečega pokvarenoga. Mislim da je nakraju umro nevoljen. Nevoljen makar od svojih susjeda.
Život bez snova
Nemam ni snova ni želja ni ideja ni vizija. Obična sam kućanica, loše kuham, ne volim djecu, ali ipak, smrdim po kuhinji.
Idem se oprat.
sarajvo
Ima, daklem, ravnih tih 28 godina od one čuvene sarajvske olimpijade, kada nam se sa televizija servirala neopisiva ljubaznost domaćina, bratstvo, jedinstvo, ljubav, sloga, sve ono čemu su se sportaši posjetioci čudili, divili, hvalili... možda su bili oduševljeni jer nisu bogznašto očekivali, možda... jer sarajvo nije bilo na dobrom glasu otkad je uzrokovalo prvi rat, možda jer je tamo previše vjera i nacionalnosti, da bi tu moglo biti neke ljubavi i skladnog suživota, možda, tko će ga znat.
Možda sve to onda nije bila samo televizijsko marketinška spačka, možda je stvarno bilo tako. Bratstvo, jedinstvo, ljubav, sloga.
Tko će ga znat?
Osobno, išla sam jednom tamo na skijanje sa školom, rani pubertet i bijelo dugme, lipe cvatu u autobusu, stalno i stalno i opet, i jednom, par godina kasnije sam dobila isto to skijanje kao glavnu nagradu u glasu istre, pa sam se opet išla skijati, i spuštati bobom, i da nije bilo olimpijade u sarajvu, ne bih se nikad spuštala bobom. Nije to ni bio pravi bob, to se zvalo vučko, neko smiješno vozilo od parterskih spužvi, ali išlo je po onoj pravoj bob stazi, samo ne onako brzo da poginemo. I dok smo se spuštali, bila je noć, a sarajvo je veselo bljeskalo svojim svjetlima tamo dolje, u dolini. I taj puta se poklopila i premijera doma za vješanje, pa smo ga išli gledat u sarajvsko kino, lipo kino je to bilo, i prodavačice su bile ljubazne, i smišno im je bilo da smo vrečicu zvali kesa, i zaključile su da bi kesa baš moglo biti neko zgodno ime za nekoga.
Taj puta se slušalo bijelo dugme, ćiribiribela i bajaga, prodavnica tajni. Samo na tom izletu, poslije ne. Poslije je to samo bilo prisjećanje na taj izlet. Poslije je došao rat i ostale su samo uspomene na ono neko sretno djetinjstvo u onoj nekoj prezrenoj zemlji.
I pokušaji da sve ove ružne slike nove ne zasjene ono nešto što je bilo.
I pokušaji da se sve to nešto lijepo što je bilo, ne nadigne previše nad onim ružnim što je isto bilo.
I onda, opet, pokušaji da se shvati zašto su ljudi od svega što su mogli sačuvati iz one prezrene zemlje, odlučili se samo za ono najgore, a uništili ono jedino što je bilo dobro.
šmrklji vladaju
Ulovila me prehlada. Valjda jest prehlada. Nos mi je začepljen, sinusi bole toliko da nesvjesno stišćem zube, pa me dakle, bole i zubi, grlo je natečeno, boli uho, uhogrlonos, sve upaljeno, to bi bila ta jeremijina povijest bolesti u cjelini.
Da, i imam temperaturu. Danas se rekordno popela na 38, a večeras, znadem da će to premašiti, tako to ona inače radi.
Imam MaxFlu i kapi za nos koje ne smijem zajedno konzumirati, rekla tako apotekarka, no dok se u sitni noćni sat borim za san i za zrak, kroz sve to začepljeno i natečeno i upaljeno, jebeš onda teta ljekarku. I to što ona kaže. I to što mi od svih tih konzumacija samo srce malo jače zalupa. Ali zato mogu disat. Neko vrijeme.
I boli me glava.
I onda me to sve brine i frustrira.
A lijepo je počelo, i znam da je počelo još prije nego je počelo. Prvo sam bila jako živčana. Išli su mi na živce glupi fejspuk ljudi i njihovi glupi komentari, pa su mi onda kapu punili mužjak i mladunče jer se satima oblače i pripremaju za običan izlazak iz kuće, pa su mi onda išli na živce svi ljudi u planinarskom domu, jer su, naravno, izuzetno glupavi i tupavi a misle da nisu, pa su iz svoje samouvjerenosti još i glasni i napadniji i božemsačuvaj, uf, fuj. I onda sam stalno mislila kamo da negdje pobjegnem od svih tih ljudi i uvučem se u neku mišju rupu i tamo ostanem do daljnjega.
E, ali zato, sad kad me sve boli i razbija, ništa mi više ne ide na živce.
Samo sam jadna.
Jadno je to biti bolesna/stan. I ovisan. Sna isto.
Sjećam se kad sam prije šest godina doselila u Rijeku i počela raditi posao kod šefice koja me nije baš voljela naj naj na, onda je isto bilo ovo doba godine, i isto je zahladilo i isto je pao snijeg, a ja sam živjela u unajmljenom stanu koji je imao jednu termoakomulacionu pećicu u kuhinji, (koja se punila u jedno doba dana, a praznila u drugo) neku patetičnu grijalicu puhalicu u kupani, a u spavaćoj sam se pokušavala ugrijati svojim uljnim radijatorom. Hodnik, dnevni i još jedna soba nisu se grijali, nikad. Prozori isto nisu dihtali. A bura zna proći i kroz one koi dihtaju, pa kako me ne bi tamo škakljala po nosu, dok samo onako tresući se pokušavala zaspati ispod brda popluna i deka.
I onda sam se tako isto razbolila. Temperatura, nos, grlo.
A taman doselila, a taman počela raditi. I nikoga da mi kuha čajeve, juhice i guli pomorandže onako kako to samo mame znaju raditi.
Onda obična prehlada nije bila samo obična prehlada, bila je i silna frustracija.
Ipak, da ne bih ispala pale totalno sam na svijetu, frendica mi je onda donijela dvije kile naranči i došla malo da me utješi, što je još malkoc obogatilo onaj osjećaj nemoći i frustracije. Mislila sam u sebi kako ona misli da sam jadna i sirota i da sam se razboljela od stresa. Što i jesam. I da misli kako sam slaba i neotporna na stres pa onda reagiram takvim glupostima. Slinama i temperaturama.
Danas isto tako knjavim u krevetu i srmzavam se ispod brda popluna i deka, i proklinjem suhi zrak centralnog grijanja, koji tako fino rašpa tamo gdje bi inače trebala biti neka sluznica, i mislim si zašto je život takav da u njemu samo majke znaju oguliti pomorandžu. I kako je to neizostavno osjećati se jadnim i bespomoćnim, onda kad si jadan i bespomoćan.
Pa je došlo mladunče iz škole i ponudilo se da skuha mi čaj. Uopće ne znam kad je to stiglo naučiti, jer sjećam se da je taj neki zadnji pokušaj učenja bilo jedno sasma pristojno trapavilo i stalna prijetnja opečenim prstima, ali mislim da mi je to danas bio jedan od najdražih neskuhanih čajeva ikad.
To zato jer kad sam bolesna, onda mi ništa i nitko ne ide na živce, i tako me lako raznježit. Jer sam jadna.
I sad kad pomislim, iako sam jadna, i sve me nekako rastura i boli, ma baš sam ustvari, ono ... prava guzica.
Guzičetina.