Već četiri jutra zaredom sanjam isti san. Ustvari, san nije isti, radnje i mjesta su uvijek različiti, ali osjećaj je uvijek isti. U svakom snu odlazim. Odlazim čvrsto i temeljito i nekamo i zasigurno i uskoro, odlazim baš sada i samo što nisam, i veliki odlazak je predamnom, i onda se probudim... i treba mi neko vrijeme da se smirim i da shvatim da sam tu gdje jesam i da, uglavnom, ostajem. Ostajem cijeli dan, osim ako ne odem na tržnicu. A to i kad odem, odmah se vratim.
Ali osjećaj bude zato jebeno jak. Treba mi nekih pet minuta da ga promijenim. Da posložim svoje postojanje i ostajanje.
A u stvarnom životu, dvaput tjedno uredno odlazim na satove iz engleskog. Zamišljam onda da idem na posao, ili na put, ili negdje u neku nepoznatu zemlju ili bilošto, samo ne to po što idem. Iako, put nije toliko ni loš, ni strašan, čak, štoviše, dapače. Prvo, u vrapčetu hvatam vlak za centar. To je lako, tik-tak i eto me. Ponekad, u vlaku uhvatim i konduktera, a ponekad ne. Kad ga ne uhvatim, onda mi je prijevoz džabe. Uštedim cijelih devet kuna.
Povratak iz grada je već kreativna radnja kalkuliranja prolaznog vremena tramvaja i autobusa, i njihovih brojeva, 4, 9, 5, 17, pa koj` prvi taj me smrvi. U zadnje vrijeme me najviše vuče devetka koja vozi na remizu, za koju znam otprije kao kultno mjesto gdje su ona konduktera dva, svako jutro razbijala krizu.
Pa onda i ja najradije odem na remizu. Samo što se moja kriza tamo ne razbija, nego povećava. Iz nekog čudnog razloga. Otužno je to mjesto u kasni noćni sat, sa svim tim ljudima i poluodraslom dječurlijom što vraćaju se doma.
I onda ti autobusi.
Hoće ubit u zavojima. I na policajce se ne osvrću, samo skaču preko njih ko` mladi jarci.
Al` stignu brže i od vlaka...
Ipak, moja situacija otužna je.
Pomirila sam se s time da nikad, nikad, nikad više neću naći posao. Stara sam. I ne da mi se radit, da budem iskrena. Ne da mi se borit s mladim ljudima, nametati svoja mišljenja i stavove, i zahtjevat svoja prava, i srati o sebi i svojim mislima, sasvim dovoljno je pisati o tome.
I pomirila sam se s time da nikad neću naći doktora, ni ginekologa, ni zubologa. Otkazat ću ono usrano dopunsko koje ne plaćam, pa će mi stić kazna, i pokušati si osigurati da makar to odlaženje, da barem ono nema povratka. Da bude sigurno.
I onda tako, tonem, pomalo...
Post je objavljen 29.02.2012. u 23:02 sati.