A ja sam nekad stvarno vjerovala u, to, neko, ljudsko dobro, dobrotu, dobre namjere... ljude, čak i ljude same... negdje u nekoj podsvijesti, tamo ispod onog mozga što gleda, vidi, misli i slaže svoje, sve te senzacije koje mu dolaze, slaže grdo i crno i sivo, sve nabacuje jedno na drugo.
Ispod svega toga je jednom virila ona rozasta nada, mekana i nježna kao meso mladog teleta što raste u kavezu od papagaja.
Kurac sve to...
Post je objavljen 29.02.2012. u 00:05 sati.