Ode...
Cijeli život je samo jedno, veće ili manje, na groblje putovanje. Nekima lijepo, nekima grdo. Svejedno, jednom kad se na cilj stigne, sve nekako postane svejedno.
Sinoć je umro susjed. Nije da smo ga voljeli. Mislim da ga nitko nije volio. Bio je doktor, šizofrenik i plašio je mlade curice. Kad je bio mlad, to je bilo možda i dražesno i simpatično, ili makar podnošljivo, s obzirom da je bio zgodan momak i vagabund i još doktor k tome, no, kasnije je postajalo groteskno i sve odvratnije, kao i njegovo tijelo i lice koji su se sve više tromboljili i nadimali, i popuštali pod mješavinom alkohola i šizofrenih tableta. Često je vikao i svađao se na sav glas, sam sa svojim glasnim glasovima, a ponekad i sa svojim stvarnim susjedima. Nije imao djece. A žena ga je ostavila. Odselila u drugi dio kuće, sazidala si zaseban ulaz, i onda su tako živjeli svaki u svojem djeličku nikad dovršene kuće. Iz njegovog dijela dopirao je godinama samo miris mokraće i nečega pokvarenoga. Mislim da je nakraju umro nevoljen. Nevoljen makar od svojih susjeda.