slika: digital art

Opet vidim Zemlju, ali planet sada vidim kao živo biće koje sam opteretila svojim hodanjem i življenjem na njemu. Iskorištavala sam njegove plodove besplatno i bez ikakve zahvalnosti. Zagađivala sam ga svojim izmetom koji je on pročišćavao. Vidim bistre izvore, potoke, rijeke, jezera, mora i oceane. Prvo ih vidim kristalno čiste, zatim zagađene, a tom zagađenju sam i ja doprinijela. Osjećam se užasno jadno. Moja nesvjesnost, a ni svjesnost mi ovdje nimalo ne pomažu.

Iza toga vidim zrak kao čist element i živo biće. Koristim ga svakodnevno bez ikakve naknade, bez njega ne bih mogla živjeti ni nekoliko minuta, a zagađujem ga svojim isparenjima.

Svojim negativnim mislima stvaram tamne oblake smoga koji ga zagađuju i druga kozmička i zemaljska bića ne mogu zbog toga živjeti, a ti oblaci se teško razgrađuju i utječu pogubno na cijeli sunčev sustav.

Prvi put u životu pokajnički postajem svjesna zraka i svog disanja.

Gledam sada vatru i njeno djelovanje na moj život, svjesna kako bez nje ne bih mogla živjeti i preživjeti te njenu upotrebu koja je dovela do razvoja čovjeka u njegovom idejnom, fizičkom i mentalnom uzdizanju. Iznutra osjećam njenu umjerenu topline i kao da se sažalila nad mojim pogledom, ja unutarnjim pogledom vidim svjetlost koju mi daje u mraku, gledam kako razgrađuje otpatke... i plačem, plačem…

Vidim sve te sile bića koje se bore za svoj opstanak u ovom svijetu kojeg čovjek sebično energetski iskorištava. Podjarmljuje vodu sa branama, zrak sa vjetrenjačama, vatru koristi u raznim tvornicama, a tlo crpi iznutra i izvana i kako to sve čini neobuzdano bez kontrole svog ponašanja, te sile se bune i više ne žele služiti čovjeku. On je za njih postao monstrum, a ne istinsko ljudsko biće svjesno prirode bez koje ne može nigdje opstati.

Sve to gledam kao da sam izravno odgovorna za sve te negativnosti, jer gotovo ništa nisam poduzela na osobnom i globalnom planu, da se ti resursi smisleno koriste. U mom umu pojavljuje se demon. Vidim, da ja hranim tog demona pogrešnim i nesvjesnim načinom mišljenja i ponašanja. Shvaćam okrutnu istinu, da nemam nikakvog opravdanja za počinjeno zlodjelo. Prekršila sam sve prirodne zakone. Sama sebi potvrđujem kako sam i zaslužila da odem u pakao, jer sam ga ja i stvorila i održavala. Osjećam se tako ništavno, najmanja od najmanjeg, najgora od najgoreg.

Bog mi predlaže, da za žrtvu svog spasa uzmem svog muža. Nijemo šutim bez ikakvih misli. Shvaćam, da sam i sama žrtva i ne želim da itko ikada više bude svoja ili nečija žrtva. Ne pada mi na pamet da svog muža žrtvujem za svoja zlodjela. Savršeno mi je jasno, da na to nemam pravo.

Gledam u lik svog supruga i vrlo težak život sa njim. Vidim, da on uopće nije moj, a ja sam ga tako zdušno prisvajala kao svoje vlasništvo. On mi je zapravo dat, da mi život učini lakšim i svrsishodnijim, što je on dobrim dijelom i učinio. Davao je smisao mom životu kad ja nisam bila svjesna nikakvog životnog smisla. Jasno vidim, da je i on Božje dijete kao i ja sama. Konačno Bogu kažem, da ne mogu priložiti žrtvu muža, on je njegovo dijete, a ja ne smijem uzimati njegovu imovinu.

Sada mi je kristalno jasno, da meni ne pripada ništa. Sve što sam mislila da imam, samo mi je dato na upotrebu kako bih mogla bezbrižno živjeti i preživjeti na ovom planetu živeći kao u raju. Ja sam u svojoj pohlepi za još previdjela sve što imam, tražeći nešto drugo i ne prihvaćajući i ne poštujući ono što imam, nesvjesna da sam do sada imala sve što me moglo višestruko zadovoljiti.

Imala sam oca, majku, braću, sestre, muža, svoju djecu, užu i širu obitelj, sigurnu okolinu, prilično uređeno društvo, duhovne bogomolje, planet Zemlju, vodu, vatru, zrak, sunčevu energiju.

Od obijesti nisam znala u tome svemu uživati. Shvaćam, da to sve nije ništa, ako čovjek u svom srcu nema ljubavi sa kojom bi svemu tome svjesno, savjesno i smisleno služio.

Bogu kažem, da zbog svojih grijeha više ne zaslužujem ništa i da sebe prilažem za žrtvu. Zbog svega viđenog sama sebe osuđujem na najgoru smrt koju on odabere. Osjećam se užasno prljavo i nedostojna bilo kakvog života. U čekanju presude razmišljam kako čovjek tek pred smrt shvati, da je uzaludno protraćio svoj život i o tome kad će mu se opet pružiti prilika, da popravi grešku.

tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"

slika: digital artist i Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php

- nastavlja se -

slika: digital art

Svi mi u sebi imamo nešto što nam pomaže, vodi nas, bűdi u nama svijest koja omogućuje, da spoznamo što je ispravno, a što neispravno. To „nešto“ nam isto tako daje znanje i mudrost. Uvijek kada ne možemo pronaći rješenje nekog problema, mirno sjednemo i umirimo svoj um koncentrirajući se na moguće rješenje. Vrlo često nam odgovor stiže u obliku intuitivne spoznaje o koraku koji nam je činiti. Tako je bilo i sa mnogim svjetskim znanstvenicima kao što su Sir Isaac Newton ili Nikola Tesla. Mnoga velika znanstvena otkrića nastala su ne tijekom ozbiljnog razmišljanja ili silnog umovanja, već u trenucima opuštenosti. Tada postajemo svjesni djelovanja intuicije. Zato je važno težiti za izvorom tog intuitivnog znanja i mudrosti. Čineći tako otkrivamo istine o sebi i univerzumu. Nekad smo ih svjesni, a nekad ih potpuno zanemarimo kao nemoguće ili „nebuloze uma“.

Ne mogu za sebe reći jesam li težila nekom znanju, ali miru sam težila, jer mi je nemira stvarno bilo dosta. Zašto se baš meni dogodilo to iskustvo povezivanja sa intuicijom, nemam odgovor niti imam odgovor za sve one uvide koji su zatim uslijedili.

Prvo što sam doživjela nakon intuitivnog uvida u svoj život bilo je povezivanje sa Bogom i njegovom energijom, a zatim sa planetom Zemlja. Gledam planet Zemlju kao kuglu užarene lave koja se hladi u ogromnim isparenjima. Iza tog uvida pojavljuju se nebo i Sunce i ta užarena masa se počinje hladiti.

Vidim prvi život u ustajaloj vodi, a zatim razvoj raznih živih organizama na Zemlji do nastanka ljudskog bića. Nikad prije nisam razmišljala o tome kako je nastao prvi čovjek. Ono što vidim nimalo mi se ne sviđa. Zaustavljam pogled na prvom čovjeku koji prestrašeno prati stado ovaca i prvoj ženi goloj, plavoj prestrašenoj djevojci, a zatim gledam njihov prvi prestrašen susret i neko nesuvislo glasanje. Oblijetali su kao pjetlići jedno oko drugog glasajući se nerazumljivo i pokušavajući se dodirnuti. Gledam nekoliko sličnih susreta i razvijanje ljudske zajednice tisućama godina. Samilosno gledam u njihove uspone i padove, ratna previranja, borbu za opstanak. Iza toga gledam Zemlju među drugim nebeskim tijelima gdje planet izgleda malen kao kuglica. Sve to gledam kao iz neke prozirne kupole i kao da je cijeli kozmički sustav u mom vidokrugu.

Iz te veličanstvenosti pogleda, vraćam se na svoje sadašnje postojanje. Pitanje mi postavlja Bog: “Želim li živjeti po starom načinu života ili želim upoznati ovo što mi je pokazano?” Ponizno odgovaram, da nikad više ne želim živjeti starim načinom života u kojem je neznanje o životu uzimalo svoj danak. Zatim se pred mene stavlja viđenje mog života sa svim usponima i padovima. Gledam svoje rođenje, obitelj u kojoj sam se rodila svoj rast i razvoj kroz iskustvena djela, udaju, rođenje djece, njihovo odgajanje i suze mi se nijemo slijevaju niz lice.

Duboko se kajem što sam živjela takvim načinom života u kojem nisam razumjela svoja negativna i pozitivna djelovanja. Za ono što sam mislila, da sam radila dobro, donijelo je i mnogo zla, a zlo koje sam skrivala i od same sebe donijelo je i nečeg dobrog. Ostajem zbunjena spoznajom, da ne znam ispravno razlikovati dobro i zlo. U svom tom nesvjesnom djelovanju kao da ništa nisam učinila dobro. Živjela sam život bez svjesnosti svojih postupaka. Vidim za to i odgovornost i neodgovornost svojih bližnjih koji su zakazali u mom odgoju. Također, vidim kako ni ja nisam poštovala ni njih ni svog supruga u mjeri u kojoj bi moje djelovanje bilo prirodno ispravno.

Gledam rađanje svoje djece i njihov odgoj te da sam i tu zakazala kao što su zakazali i moji odgajatelji prema meni. Služila sam im bez iskrene nježne ljubavi samo kroz dužnost majke, vrlo rijetko sam se spuštala na njihov nivo iskrenosti. Suze koje se slijevaju niz moje lice teško mogu oprati kajanje zbog nedostatka istinske ljubavi prema mojoj djeci. Vidim kako sam bila dobra domaćica i poslušna supruga. Zakazala sam i u svom poslu u firmi. Radila sam samo iz potrebe, da sa zarađenim novcima mogu opstati na životu.

Jedino dobro koje vidim je, da sam dosta savjesno, ali ne sasvim, izvršavala svoju dužnost djeteta, supruge, majke i djelatnice najbolje što sam bila naučena. Životne okolnosti mi nisu išle na ruku. Vidim to sve kao da sam ja samo učenik kroz različita životna iskustva. Na pitanja koja mi Bog postavlja, zašto sam nešto učinila tako, a ne drugačije, iako sam znala da mogu birati, odgovarala sam najiskrenije što sam mogla.

Nekad me nije bilo briga kako ću nešto napraviti, jer sam bila umorna, nekad sam to napravila iz ljutnje, nekad, jer sam se osjećala povrijeđenom i nisam imala koga pitati kako bi nešto bilo najbolje napraviti. Iskreno se kajem za sve propuste koje sam učinila i osjećam neopisiv sram. Osjećam da ničega nisam iz svog života dostojna. Sve što sam imala kroz život, Bog mi je dao sa povjerenjem, a ja sam to većinom nesvjesno zloupotrijebila.

Gledajući u svoj život kojeg sam živjela u strahu i nesigurnosti, bez iskrene ljubavi sa bilo čije strane, boreći se za neko nesuvislo preživljavanje, da zasitim želudac, stvorim krov nad glavom i nabavim odjevne predmete, osjećam se ništavno. Sama sebe želim pretvoriti u to ništa koje nije ni zaslužilo ništa, a najmanje život dostojan ljudskog bića. Užasno sam griješila u svom ponašanju i ophođenju sa drugim ljudima i to mi je bilo sasvim svejedno. Bila sam uvjerena, da sve radim najbolje kako bih opstala u ovom, za mene, surovom svijetu. Nijemo šutim čekajući Božju presudu. Ne nadam se oprostu, jer ja sebi ne bih oprostila. Nije me čak ni briga hoće li mi Bog oprostiti. Mojoj tuzi nema kraja. Mozak mi je stao. Nije me više briga za ništa. Završila sam priču sama sa sobom i svojom nesvjesnosti. Svjesna sam kao nikad do sad, da ne želim čak ni drugu priliku. Samo želim da sve ovo viđenje čim prije završi.

tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"

slika: digital artist i Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php

- nastavlja se -

slika: digital art

Kad bi čovjek znao koliko je bijedan njegov život bez duhovne svjesnosti, sve svoje snage bi upro da dođe do svjesnosti o svojim mislima, riječima i djelima. Pitam se da li ljudsko biće stvarno treba bolna iskustva ili ono može živjeti svoj život zdravo? Prošavši ova nevjerojatna iskustva duhovnog pada i uspona, nemam odgovor na to pitanje. Svako iskustvo ima svoju svrhu u cjelokupnom ljudskom življenju.

Samô prosvjetljenje ne događa se u trenu. Kad se dogode prvi uvidi u nepoznato i nespoznato, stekne se tek neka blijeda slika mogućeg života o rajskom stanju svijesti. Dug je put transformacije iz tame u svjetlo.

Prijevod na duhovne ravni je čudesno usklađenje sa prirodom u samom sebi. Dolazeći kući iz vrta, razmišljam o prethodnom iskustvu u kojem mi se obratio biljni svijet. Je li čovjeku uopće moguće komunicirati sa biljnim svijetom? Iako sam netom doživjela to iskustvo, svjesna sam da mi je bolje držati jezik za zubima. Pitam se zbog čega se to baš meni dogodilo? Ne znam što dalje slijedi po tom pitanju. Zatim se pitam postoji li itko sa kim bih mogla o tome pričati. Do sada nisam od nikoga čula za takva iskustva. Skrušeno se molim Bogu.

„Bože mili, pomozi mi da shvatim što mi se to događa“.

Čim sam došla iz vrta kući odmah sam išla leći. Nisam se osjećala sposobnom bilo što raditi. Šok koji sam doživjela bio je prevelik za mene.

Kad sam legla u meni se pojavio osjećaj, da će se nešto značajno sa mnom dogoditi. Što bi to moglo biti?, pitam se. Možda ću opet primiti ili odaslati neku poruku? Nekoliko puta do sada u viziji mi je dolazilo naređenje da šaljem mir, zdravlje, ispravnost i ljubav u neke dijelove svijeta bolesnima, slabima, ovisnicima o alkoholu, drogi, cigaretama ili zaraćenim stranama u svijetu. Nisam znala zbog čega se to od mene traži. Nekad bih poslušala poruku, a nekad i ne bih. Jednostavno mi nije bilo stalo što se događa izvan mog doma.

Dosta mi je bilo i mojih osobnih problema. U meni nije bilo ni mira, ni zdravlja, ni ljubavi, čak naprotiv, više je vladao nemir, bolest i nedostatak ljubavi.

Kad sam legla, odmah sam prirodno utonula u neko stanje između sna i jave. Budna sam, a kao da nisam. Istog trenutka na meni je počeo rad. Ne znam tko radi sa mnom. Iskreno se nadam, da ću to moći riječima opisati.

Slijedi uputa, da budem mirna te mi se govori da je sve u redu: „Mirna si, opusti se. Desnu šaku okreni prema gore, lijevu prema dolje, zategni sve mišiće od stopala, potkoljenice, natkoljenice, staržnjicu, leđa, prsa, ruke, vrat, lice i tjeme.”

Shvaćam da tjeme ne mogu stegnuti. “Propusti energije” slijedi uputa.

U međuvremenu se osjećam kao da me neka nevidljiva sila prikovala za krevet i da se ne mogu pomaknuti. Budna sam sa pritiskom iznutra na predjelu lica i čela. Slijedi uputa, da se povežem sa ljudima koji su sa mnom u trokutu. Bila sam zbunjena, kakvom trokutu?, a onda sam se sjetila: to su bili bioenergetičar i kiropraktičar. Kada sam počela raditi radiesteziju, sa viskom sam provjeravala svoje i njihove negativne i pozitivne energije u postocima ne znajući pri tom zašto to uopće radim. Na taj način sam stvorila nekakvo trojno djelovanje i njihove su energije zapravo bile te koje su me podigle na njihovu razinu duhovnosti. Ja sam nesvjesna što radim, koristila njihovu energiju. Krala sam im energiju, a nisam to znala. Njima nisam ništa o tome govorila, dok nisam doživjela ovo iskustvo.

Dok sam se mentalno povezivala sa njima, moje ruke su same vršile radnje nekakvog uvezivanja. Uvezivala sam se tako, da sam se sa njima spojila kanalima iza vrata i na trtici. U sebi sam mislila da je valjda to ta transmisija. Dok sam ruke držala, u mislima mi dolazi, da se povežem sa njihovim najpozitivnijim energijama. Obzirom kako nisam znala njihove najpozitivnije energije, samo sam mislila na ljubav. Dok se to događalo, cijelo vrijeme sam mentalno dobivala postotke kolika je njihova bioenergija, a tako sam vidjela i da moja energija raste te se izjednačava sa njihovom. Uopće nisam razumjela što se to događa. Želim otvoriti oči, a glas iznutra me umiruje blagim riječima: „Opusti se, zatvori oči“. Odjednom sam imala uvid u podatke u mom mozgu. Dobivala sam podatke, da mi se smanjuje nivo intelekta i koliko u postotku. U jednom trenutku sam osjetila žaljenje, a nisam mogla ništa učiniti, da to zaustavim. Dobila sam informaciju, da mi se nivo intelekta smanjuje na 25%, a to mi se nije sviđalo. Cijelo vrijeme sam dobivala poruke što se događa u mojim međuprostorima svijesti, a njih je bilo osam, devet ne mogu se točno sjetiti

Zatim sam imala jak pritisak na mozak, gotovo do nesvijesti, odvijao se između čela i zatiljka. Pritisak je bio intenzivniji na čelu. To je trajalo minutu, dvije. U tom periodu oči su mi se nekontrolirano micale i stiskale. Imala sam osjećaj kao da se odvrće neka spirala koja je naglo pukla. Zatim se sve smirilo. Dobila sam poruku unutarnjeg glasa, da je transmisija izvršena: „Možeš otvoriti oči“, slijedilo je uputa, ali ja ih ne otvaram. Uživam u datom trenutku, dok mi se daje na uvid nivo mog intelekta. On je sada u postotku 130 i izravnan je sa sviješću biljaka i životinja.

Čudno mi je da biljke i životinje imaju veći nivo intelekta od čovjeka. Dok to gledam unutarnjim okom, vidim da imam izravnu vezu sa Stvoriteljem. Nakon toga dobivam poruku, da primam sve znanje. Ta poruka stiže tri puta. Zatim se prenosi Božja poruka: „Narode, držite se reda i kozmičkog zakona. Svevišnja božanska osoba dolazi na zemlju 28.8.1999.” To je izgovoreno 25 puta. Meni stiže poziv, da taj dan također budem u crkvi Majke Božje Trsatske i u koje vrijeme. Zatim se čita molitva “Vjerujem u jednog Boga svedržitelja tvorca neba i Zemlje koji će doći sa slavom da sudi živima i mrtvima čijem carstvu neće biti kraja.“ Ta molitva ponovljena je 10 puta. Poslije toga slijedi ime Boga Krsna tri puta: „Narode, držite se reda i zakona. Sve što tražim od vas je međusobna ljubav, ispravno djelovanje, miroljubivost i život u istini.“, 15 puta. „Vjerujte u Boga“, 15 puta.

Odjednom vidim sebe ispred trona na kojem sjedi Svevišnja božanska osoba. Njegov tron blješti u zlatnoj boji, a njegova je ljepota riječima neopisiva. Blago me sa smiješkom gleda. Ja u sebi mislim, da je Bog žena. Klečim pred njom, a sa svake moje strane nalaze se moji pomagači, kiropraktičar i bioenergetičar. Bog mi dodjeljuje nekakvo priznanje i kaže mi, da Zemlju predaje meni na upravljanje. Ja osjećam kako sam ja ta Zemlja koju mi daje na upravljanje. Istodobno vidim planet Zemlju koji ulazi među druge nebeske civilizacije kao preporođen. Počinju čudesna vremena za planet i njegove stanovnike.

Gledam i ne znam što da mislim. Da li da vjerujem u ovo doživljeno i viđeno ili ne? Bilo kako bilo za mene više ništa nije bilo isto. Moj život dobio je jedan novi smisao? Ne, ne mogu da ne vjerujem. Prvi put u mom životu u meni je zaiskrila duhovna vjera i povjerenje, da iza svega postoji nadnaravno biće pa ma kako se ono zvalo. Svi smo mi njegovi djelići. Svatko od nas će prije ili kasnije doživjeti svoj uvid u spoznaju o tomu tko je on na ovoj zemaljskoj ravni.


tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"

slika: digital artist i Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php

- nastavlja se -