slika: Nenad Grbac

Tko sam ja, pitam se? Sad tek do mene dopire neko blijedo shvaćanje, da je sve Bog i da sve ima život koji služi jedan drugom u cijelom životnom lancu.

Razmišljajući o svemu što mi se dogodilo, osjećam se iscrpljeno i na neki način sretno što mi visak više ne pokazuje negativnosti. Svjesna sam, da je ovo početak preobrazbe mene kao ljudskog bića. Sve što sam u sebi doživjela treba provesti u djelo na fizičkoj razini. Nisam baš sigurna kako ću to postići, ali stvarno ću nastojati i dalje poboljšavati sebe. Nisam li upravo to priželjkivala, dok sam se trudila postati boljim i pozitivnijim čovjekom, a sada kad sam dobila upute, kako to mogu postići? Opet negiram znanje.

Opraštala sam sebi i drugima loše djelovanje, razvijala sam u sebi ono za što sam duboko vjerovala, da je dobro i istinito, izbjegavala sam sukobe bilo koje vrste, svjesno sam slala i prihvaćala emocije ljubavi nastojeći ne povrijediti mislima, riječima i djelima ni sebe ni druge ljude. Bog mi je svjedok, da sam nemoćno živjela u moru negativnosti dugi niz godina i podnosila i što sam mogla probaviti i što nisam. Možda se Bog stvarno smilovao na mene i pomaže mi, da izađem iz tame u svjetlo.

Tek što sam si to potvrdila, Bog mi se javlja i kaže, da sam ja pročišćena osoba i da sada radim sa drugim ljudima kako bih njima pomogla. Dobro, prihvaćam ja igru, ako sam stvarno pročišćena, idem dodirnuti muža. Kroz sve doživljeno sa njim shvaćam, da ga ipak neizmjerno volim. On mi je dugo godina uvijek bio na prvom mjestu pa onda sve drugo. Prilazim mu i ljubim ga nježno u obraz sa najvišom ljubavlju koju sam ikad osjećala u svom napaćenom biću. Samilosno kao što to nikad nisam napravila, sa iznenađenjem spoznajem, da u mom otvrdnulom srcu još uvijek ima samilosti.

Puštam muža i idem na dijagramu provjeriti opet svoje i njegove negativnosti. Ne znam što da kažem. Visak me ne sluša, ostaje na nuli. Igra li se ovo netko sa mnom ili bi ovo moje pročišćenje moglo biti istinito, opet se pitam? Uopće me više nije ni briga je li ovo istina ili igra. Ja sada veselo skačem po kući i dodirujem razne predmete dijeleći sa njima svoje veselje. Moja radost je neizmjerna. Dok me muž začuđeno gleda i viče “… joj, joj..”, ja u sebi pjevušim “Aleluja!”.

Osjećam se kao da sam otkrila formulu za spas planeta Zemlja i njegovih stanovnika. U srcu se zahvaljujem svojim pomagačima i Bogu. Poslije toga u meni se događa rebalans na svim nivoima uma i tijela. Postajem zdrava, sretna i optimistična osoba.

Uz pomoć Boga počinje moje istinsko usklađivanje i prema vanjskim utjecajima.

tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"

slika: digital artist i Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php

- nastavlja se -

slika: digital art

Unutarnji glas mi govori: „Ustani, Anđo, pročišćena si. Jedina si osoba na Zemlji ovako pročišćena. Širi svoju toplinu, ljubav i svjetlost na ostali ljudski rod i dođi u crkvu Majke Božje Trsatske. 28.08.1999. u 12:02h!”… i dok mi Bog to govori, ja vidim svetište, zatim mi Bog kaže: „Upregni svoj Um i sjeti me se.“

Božji lik mi titra u svjetlosti u raznim oblicima, da bi mi se na kraju pokazao u obliku mladog dečka, duge crne kose pa starca sa dugom bijelom bradom i brkovima koji me pita: “Da li bih ja voljela biti njegova žena?”, na to ja kažem da ne znam tko je On, a On odgovara: „Kako ne znaš, rodit ćeš moje dijete.“ Ja na to odgovaram, da ne želim roditi dijete nepoznate osobe i neka mi kaže tko je on? Obzirom, da odgovor od Boga ne dolazi, pomirljivo pitam hoće li još neke žene roditi njegovo dijete, a on kaže ne. Kažem mu da je za odgoj djeteta na Zemlji potreban i otac i majka, a on mi odgovara. „Hoćeš reći, da se Bog ne brine za svoju djecu.“ Ja zbunjeno odgovaram, da izvrće moje riječi. Ne znam kako pomaže Bog kojeg vidim samo kao sliku, meni je potreban opipljiv lik, da bih u Boga na Zemlji povjerovala.

Prevelika je odgovornost na ženi za odgoj djeteta. Ovdje na Zemlji za djecu se brinu i otac i majka i svejedno ih je teško odgojiti, da budu ispravni ljudi. Odgovor na ovu opasku ne dobivam, vidim samo da se lik starca pretvara u lik Isusa, a zatim u lik dječaka kao da je materijaliziran. Njegova ruka miluje moju glavu i obraz i kaže mi: “Ustani u duhu, Anđela, širi toplinu iz svoje duše, ljubav iz srca i svjetlost iz pogleda, pročišćena si sasvim.”

Mojim umom prolazi spoznaja, da sam upravo komunicirala sa Bogom!

Dok unutarnjim okom gledam Univerzum sa galaktikama, planetima i drugim nebeskim tijelima, pred mojim pogledom iz sredine spuštaju se stepenice po kojima se netko penje. Poslije toga vidim purpurno crvenu svjetlost za koju znam, da je boja Univerzuma i plavu kako se stapaju i izlaze iz mene. Sad vidim, da sam ja ta koja putuje, ali nisam sama, a ne znam tko je sa mnom.

Ispred sebe vidim planet sa morem šume ispresijecane sa bezbroj putova od kojih je jedan ispravan i moj. U sredini tog mora šume vidim maleno jezerce sa čistim, bistrim izvorom iznad kojeg je jedno veliko široko ograđeno stablo. Gledam ljepotu tog planeta pokušavajući zapamtiti ispravan prohodan put. Sad ga gledam iz zraka, a u sebi znam, da ću ga morati proći pješice uklanjajući prepreke i zaobilazeći stranputice. Dok se ja pitam kako ću pronaći taj put kući, shvaćam da se nalazim u sobi i kao da sam se probudila iz dubokog sna, a bila sam sasvim budna. Iako sam u sobi, znam da je viđenje koje mi je dato svjesno i sve što sam vidjela i doživjela istinito.

S ovom doživljenom spoznajom osjećam se nekako drugačije. Postavljam pitanja samoj sebi:

- Što mi se to dogodi?
- Ima li ikakve nade za mene, da ovo shvatim i prihvatim?
- Mogu li u sebi pronaći put koji mi je pokazan?
- Mogu li ga i hoću li ga uopće moći slijediti i živjeti?
- Mogu li se stvarno preobraziti u osobu dostojnu poštovanja i samopoštovanja?
- Mogu li s ovom spoznajom preobraziti svoj život?
- Jesam li ja to stvarno razgovarala sa Bogom?
- Koga i čega se ja to trebam prisjetiti svojim umom?
- Viđenje mi je dato. Ne mogu ga ničim negirati, ono se dogodilo. Smjernice imam, a što mi je cilj?
- Ne vidim uopće kuda me ova spoznaja vodi, postoje li stvarno svjetovi koje sam upravo vidjela?
- Da, sada kad spomenuh cilj, zar sam do sad stvarno lutala besciljno ovom planetom?

Ne znam ni sama što misliti o svemu ovome. Nekako labavo odlučujem, da ću se od danas učiti živjeti na drugačiji način. Ne više onakav kakvim su me učili u ovozemaljskoj školi. Iz ovog viđenja sam naučila više o životu, nego od svih iskustava koja sam do sada živjela.

Idem čisto iz radoznalosti provjeriti kakve su moje negativnosti sada na kojima sam radila već neko vrijeme. Uzimam dijagram i visak. Visak kao da me ne sluša, na svako pitanje vraća se na nulu. Ne znam što misliti. Ostavljam visak i idem pojesti jednu rajčicu. Taman prinosim rajčicu ustima, da je zagrizem, a iz nutrine čujem glas: „Čast mi je da me pojedeš, ti si pročišćena osoba. Sve što dodirneš bit će pročišćeno.“

Zamalo mi je od šoka ispala iz ruke. Gdje sam sad opet pogriješila, mislim se? Negdje sam pročitala, da hranu prvo treba ponuditi Bogu i ja to činim, a unutarnji glas mi govori: „Meni više ništa ne moraš nuditi i sama si Bog. Ti si ja i ja sam ti. Možeš pročistiti cijeli planet i šire.“

Duuuugo držim rajčicu u ruci ne znajući što činiti. Opet sebi postavljam pitanje: što se to događa? Sjetim se komunikacije sa čempresom. Zar opet? Držim rajčicu u ruci i pitam je želi li da je pojedem ili ostavim. Rajčica odgovara, da je ona hrana za ljude, a ja sam čovjek.

Odmahujem glavom i jedem rajčicu odlučna, da više neću pričati ni sa Bogom, ni sa čempresom, ni sa rajčicom. Dosta mi je! Ne razumijem kakvo mi se to ludilo događa, a opet nimalo se ne osjećam ludo. Prije bih rekla, da sam konačno na putu neke mudrosti.


tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"

slika: digital artist i Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php

- nastavlja se -

slika: digital art

Bože sveti!

Vidim ogromnu jamu kao nogometno igralište u kojoj sam igrala igre života koji se okreće u krug i mnoštvo mrtvih tjelesa koja su sva bila moja, a samo nekoliko živih u gledalištu koji su bili samo promatrači, a ne akteri. Zatim gledam svoj sadašnji život i otkud dolazim iz dalekog kozmosa donoseći sa sobom svjetlost znanja sa kojom sam imala priliku sve to popraviti. Uz mene je još nekolicina ljudskih bića sa centralnog sunca.

Vidim da sva bića na Zemlju dolaze iz mnoštva svjetova i galaktika i da su opremljeni najvišim duhovnim znanjem za opstanak u materiji. Svi jedni drugima pokušavaju pomoći, da se osvijesti čovjek i čovječanstvo. Zbog jednog propalog u tamu materije, mnoštvo ih je palo i ostalo neprestano pokušavajući izbaviti jedni druge, ali bez gotovo ikakvog uspjeha. Nesvjesnost većine poništava svjesnost nekolicine. Vidim zemaljska bića kako su visoko i nisko na hijerarhijskoj ljestvici u kozmosu.

Zemlja je stjecište mnogih kozmičkih bića. Na Zemlju je odavno izvršena invazija različitih bića koja se na Zemlji bore za prevlast. Ovaj planet je za njih raj, pakao i čistilište. Na Zemlju se dolazi sa svim znanjem koje je duša pokupila kroz mnoge inkarnacije. Svaka čestica u većoj ili manjoj mjeri zavisi jedna od druge. Slične skupine čestica se privlače. Vidim kako je pozitivna vibracija na Zemlji slaba te se zbog toga vrlo sporo transformiramo i preobražavamo. Djelomično to uspijevaju samo oni koji postaju svjesni sebe, svojih grešaka i koji svjesno požele da se preobraze u bolje, svjesnije i savjesnije ljude-bića te oni koji neprestano i uporno koračaju putem istine i duhovnog znanja.

Vrlo rijetko bića doživljavaju istinsko prosvjetljenje svoje duše ovakvo kao što se to meni dogodilo, a i kada dožive nešto slično, obično završe u mnogim duševnim ustanovama kao bolesnici. Svrha našeg boravka na ovom planetu je donijeti svjetlo kroz pozitivnost stvarajući čistu energiju mislima, riječima i djelima. Misli su nam energetske frekvencije sa kojima stvaramo svoju stvarnost i doprinosimo svojom energijom sustvaranja cjelini. Pozitivne vrline su u mnogim kozmičkim svjetovima normalna stvar. Oni svi znaju, da se mislima kreira. Mnogi od njih uopće ne upotrebljavaju glasovnu komunikaciju, komuniciraju samo mislima (telepatijom), njihovo znanje je na visokom duhovnom nivou punom velikodušne ljubavi.

Videći sve ovo, mislim kako bih sada mogla služiti Bogu na ispravniji način, a onda si potvrđujem, da sam ja svoju šansu prokockala. Ne, nisam više dostojna da u ovom životu ni pogled bacim na njegove planete, a ipak mi ih je milostivo pokazao niti da dodirnem lotosov cvijet koji mi se pokazuje, a kamo li pogledati u oko koje me prati iznutra. To oko mi pokazuje razne, gotovo neprepoznatljive likove, u obliku negativnosti koji su se kroz moj pogrešan način mišljenja materijalizirali i svaki od njih u meni proizvodi negativnu energiju čim ogladni.

Ljutnja proizvodi ljutnju, tuga tugu, nemir stresno stanje i tako unedogled. Ima ih jako puno. Svaki od njih mi postavlja pitanje je li me strah mojih grijeha? Osvještavam, da ja više ne osjećam ništa pa ni strah. Prepustila sam se neka bude što bude. Ne želim više na ništa uticati ni mišlju, ni riječi, ni djelom. Dosta mi je! Gledam u sve te strahove kao da ni ne postoje. Jasno vidim, da su to sve nagomilani strahovi zbog opstanka na životu u raznim životnim okolnostima i da su služili kao neka vrsta obrane raznih mojih laži. Lagala sam samu sebe na mnoge načine. Sad sam vidjela svoju istinu i laž pa laži više nemaju nikakvog utjecaja na mene.

“Materijalno, materijalno!” odjekuje u mojim mislima kao eho. Ovo je svijet materije od koje smo svi sazdani, ali ovo je i svijet eteričnih nevidljivih bića naših predaka i misaonih formi koje smo svjesno i nesvjesno stvorili, sve je to svijet duha koji je u svemu tome skriven duboko u srcu materije u kojoj spoznaje sam sebe, nerazgradiv, sveobuhvatan i čudesan. Nije me više strah ni smrti, kažem mojim negativnostima stvorenim negativnim misaonim formama i tim odricanjem od straha, ja ih razgrađujem te vidim, da nestaju u magli od koje su i bili formirani i da se ta magla razilazi pa u mojim vidikom puca istina.

Istina! Istina je, da ja nemam ništa, nisam čak ni sama svoja i ne vladam svojim mislima, osjećajima, djelima i ne vladam svojim životom. On je u rukama Boga svemogućeg, duha koji vlada i vodi iskustva ne samo mog života. Ja sam samo jedan atom kao čestica zemaljskog praha. Čudesno spoznajem, da je u toj tako malenoj čestici sve ono što se nalazi i u velikoj. Pred očima mi svijetli istina, da sam svoj dosadašnji život protraćila u ispraznostima, neznanju i nesvjesnosti o tome.

Nisam ni služila sebi, već Bogu svemogućem. On me je upotrebljavao po svom nahođenju i sada mi daje slobodu. Pitam se što ću ja sada sa tom slobodom? Sama ništa ne znam. Osjećam se sasvim prazna, bez misli i emocija. Shvaćam, da u srcu nemam ljubavi koja je pokretačka snaga i počinjem plakati. Plačem gorkim suzama nepravedno optuženog pravednika. Osjećam se prevareno, iskorišteno, potlačeno i jadno. Kako da oprostim Bogu što me tako lagao i iskoristio i još on meni kao oprašta i daje mi slobodu? Dok mi suze cure niz lice jedna za drugom, stavljam svoje ruke na predio srca i tako ležim pomirena sa svojom ljudskom sudbinom, svijetom u sebi i izvan sebe.

Dok ja tako nijemo gledam u bjelinu zida, vidim nekakav lik na njemu koji od suza ne raspoznajem i koji me pita: „Znaš li kako bi se mogla pročistiti?“ Ne odgovaram ništa. Sve mi to izgleda apstraktno. Ne znam što bih mogla reći. Riječi su presušile. Lik mi kaže neka pitam vodu, zemlju, zrak i eter. Mislima uzvraćam, da ne želim svojim blatom zagađivati ništa od toga i vidim eter kao najčišći element te pomišljam, da bi me on mogao pročistiti, imam takav osjećaj, a onda se obraćam nevidljivom Bogu, dok je lik sa zida nestao. Nisam ga uspjela dobro ni vidjeti: „Ne, nitko me ne može pročistiti, osim Tvoje milosti. Ti to možeš svojim dodirom, ali tko sam ja ništavna, da se udostojim stati pred Tebe?“

Dolazi mi misao: „Pitaj vatru“ i ja sad shvaćam, da među prirodnim elementima malo prije nije spomenuta vatra. Nevoljko pitam vatru za pročišćenje, a ona mi odgovara da će me pročistiti. Spalit će moju prljavštinu koju će predati zraku, da je pretvori u kišu, kiša će pasti na tlo, drveće i biljke i oni će svojom sintezom razgraditi moju prljavštinu, a ja neka tako pročišćena širim toplinu u srcu, u duši svjetlost pa neka se svjetlost preko mene širi planetom poput mjesečeve i sunčane svjetlosti.

Osjećam kako u moje srce ulazi neka divna topline, a svjetlost se u slapovima širi pred mojim zatvorenim očima. Razmišljam sjetno tko je to koga pročišćavao, Bog mene ili ja njega. Shvaćam, da je moje tijelo bilo samo njegov instrument za spoznaju. Tko sam onda ja u toj cijeloj priči?

tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"

slika: digital artist i Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php

- nastavlja se -