Marketing
ZATIM IMAM VIZIJE SVOJIH PROTEKLIH ŽIVOTA
slika: digital art
Bože sveti!
Vidim ogromnu jamu kao nogometno igralište u kojoj sam igrala igre života koji se okreće u krug i mnoštvo mrtvih tjelesa koja su sva bila moja, a samo nekoliko živih u gledalištu koji su bili samo promatrači, a ne akteri. Zatim gledam svoj sadašnji život i otkud dolazim iz dalekog kozmosa donoseći sa sobom svjetlost znanja sa kojom sam imala priliku sve to popraviti. Uz mene je još nekolicina ljudskih bića sa centralnog sunca.
Vidim da sva bića na Zemlju dolaze iz mnoštva svjetova i galaktika i da su opremljeni najvišim duhovnim znanjem za opstanak u materiji. Svi jedni drugima pokušavaju pomoći, da se osvijesti čovjek i čovječanstvo. Zbog jednog propalog u tamu materije, mnoštvo ih je palo i ostalo neprestano pokušavajući izbaviti jedni druge, ali bez gotovo ikakvog uspjeha. Nesvjesnost većine poništava svjesnost nekolicine. Vidim zemaljska bića kako su visoko i nisko na hijerarhijskoj ljestvici u kozmosu.
Zemlja je stjecište mnogih kozmičkih bića. Na Zemlju je odavno izvršena invazija različitih bića koja se na Zemlji bore za prevlast. Ovaj planet je za njih raj, pakao i čistilište. Na Zemlju se dolazi sa svim znanjem koje je duša pokupila kroz mnoge inkarnacije. Svaka čestica u većoj ili manjoj mjeri zavisi jedna od druge. Slične skupine čestica se privlače. Vidim kako je pozitivna vibracija na Zemlji slaba te se zbog toga vrlo sporo transformiramo i preobražavamo. Djelomično to uspijevaju samo oni koji postaju svjesni sebe, svojih grešaka i koji svjesno požele da se preobraze u bolje, svjesnije i savjesnije ljude-bića te oni koji neprestano i uporno koračaju putem istine i duhovnog znanja.
Vrlo rijetko bića doživljavaju istinsko prosvjetljenje svoje duše ovakvo kao što se to meni dogodilo, a i kada dožive nešto slično, obično završe u mnogim duševnim ustanovama kao bolesnici. Svrha našeg boravka na ovom planetu je donijeti svjetlo kroz pozitivnost stvarajući čistu energiju mislima, riječima i djelima. Misli su nam energetske frekvencije sa kojima stvaramo svoju stvarnost i doprinosimo svojom energijom sustvaranja cjelini. Pozitivne vrline su u mnogim kozmičkim svjetovima normalna stvar. Oni svi znaju, da se mislima kreira. Mnogi od njih uopće ne upotrebljavaju glasovnu komunikaciju, komuniciraju samo mislima (telepatijom), njihovo znanje je na visokom duhovnom nivou punom velikodušne ljubavi.
Videći sve ovo, mislim kako bih sada mogla služiti Bogu na ispravniji način, a onda si potvrđujem, da sam ja svoju šansu prokockala. Ne, nisam više dostojna da u ovom životu ni pogled bacim na njegove planete, a ipak mi ih je milostivo pokazao niti da dodirnem lotosov cvijet koji mi se pokazuje, a kamo li pogledati u oko koje me prati iznutra. To oko mi pokazuje razne, gotovo neprepoznatljive likove, u obliku negativnosti koji su se kroz moj pogrešan način mišljenja materijalizirali i svaki od njih u meni proizvodi negativnu energiju čim ogladni.
Ljutnja proizvodi ljutnju, tuga tugu, nemir stresno stanje i tako unedogled. Ima ih jako puno. Svaki od njih mi postavlja pitanje je li me strah mojih grijeha? Osvještavam, da ja više ne osjećam ništa pa ni strah. Prepustila sam se neka bude što bude. Ne želim više na ništa uticati ni mišlju, ni riječi, ni djelom. Dosta mi je! Gledam u sve te strahove kao da ni ne postoje. Jasno vidim, da su to sve nagomilani strahovi zbog opstanka na životu u raznim životnim okolnostima i da su služili kao neka vrsta obrane raznih mojih laži. Lagala sam samu sebe na mnoge načine. Sad sam vidjela svoju istinu i laž pa laži više nemaju nikakvog utjecaja na mene.
“Materijalno, materijalno!” odjekuje u mojim mislima kao eho. Ovo je svijet materije od koje smo svi sazdani, ali ovo je i svijet eteričnih nevidljivih bića naših predaka i misaonih formi koje smo svjesno i nesvjesno stvorili, sve je to svijet duha koji je u svemu tome skriven duboko u srcu materije u kojoj spoznaje sam sebe, nerazgradiv, sveobuhvatan i čudesan. Nije me više strah ni smrti, kažem mojim negativnostima stvorenim negativnim misaonim formama i tim odricanjem od straha, ja ih razgrađujem te vidim, da nestaju u magli od koje su i bili formirani i da se ta magla razilazi pa u mojim vidikom puca istina.
Istina! Istina je, da ja nemam ništa, nisam čak ni sama svoja i ne vladam svojim mislima, osjećajima, djelima i ne vladam svojim životom. On je u rukama Boga svemogućeg, duha koji vlada i vodi iskustva ne samo mog života. Ja sam samo jedan atom kao čestica zemaljskog praha. Čudesno spoznajem, da je u toj tako malenoj čestici sve ono što se nalazi i u velikoj. Pred očima mi svijetli istina, da sam svoj dosadašnji život protraćila u ispraznostima, neznanju i nesvjesnosti o tome.
Nisam ni služila sebi, već Bogu svemogućem. On me je upotrebljavao po svom nahođenju i sada mi daje slobodu. Pitam se što ću ja sada sa tom slobodom? Sama ništa ne znam. Osjećam se sasvim prazna, bez misli i emocija. Shvaćam, da u srcu nemam ljubavi koja je pokretačka snaga i počinjem plakati. Plačem gorkim suzama nepravedno optuženog pravednika. Osjećam se prevareno, iskorišteno, potlačeno i jadno. Kako da oprostim Bogu što me tako lagao i iskoristio i još on meni kao oprašta i daje mi slobodu? Dok mi suze cure niz lice jedna za drugom, stavljam svoje ruke na predio srca i tako ležim pomirena sa svojom ljudskom sudbinom, svijetom u sebi i izvan sebe.
Dok ja tako nijemo gledam u bjelinu zida, vidim nekakav lik na njemu koji od suza ne raspoznajem i koji me pita: „Znaš li kako bi se mogla pročistiti?“ Ne odgovaram ništa. Sve mi to izgleda apstraktno. Ne znam što bih mogla reći. Riječi su presušile. Lik mi kaže neka pitam vodu, zemlju, zrak i eter. Mislima uzvraćam, da ne želim svojim blatom zagađivati ništa od toga i vidim eter kao najčišći element te pomišljam, da bi me on mogao pročistiti, imam takav osjećaj, a onda se obraćam nevidljivom Bogu, dok je lik sa zida nestao. Nisam ga uspjela dobro ni vidjeti: „Ne, nitko me ne može pročistiti, osim Tvoje milosti. Ti to možeš svojim dodirom, ali tko sam ja ništavna, da se udostojim stati pred Tebe?“
Dolazi mi misao: „Pitaj vatru“ i ja sad shvaćam, da među prirodnim elementima malo prije nije spomenuta vatra. Nevoljko pitam vatru za pročišćenje, a ona mi odgovara da će me pročistiti. Spalit će moju prljavštinu koju će predati zraku, da je pretvori u kišu, kiša će pasti na tlo, drveće i biljke i oni će svojom sintezom razgraditi moju prljavštinu, a ja neka tako pročišćena širim toplinu u srcu, u duši svjetlost pa neka se svjetlost preko mene širi planetom poput mjesečeve i sunčane svjetlosti.
Osjećam kako u moje srce ulazi neka divna topline, a svjetlost se u slapovima širi pred mojim zatvorenim očima. Razmišljam sjetno tko je to koga pročišćavao, Bog mene ili ja njega. Shvaćam, da je moje tijelo bilo samo njegov instrument za spoznaju. Tko sam onda ja u toj cijeloj priči?
tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"
slika: digital artist i Nenad Grbac
ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php
- nastavlja se -
Post je objavljen 09.05.2021. u 14:06 sati.