Marketing
SPOZNAJA O PROČIŠĆENJU
slika: digital art
Unutarnji glas mi govori: „Ustani, Anđo, pročišćena si. Jedina si osoba na Zemlji ovako pročišćena. Širi svoju toplinu, ljubav i svjetlost na ostali ljudski rod i dođi u crkvu Majke Božje Trsatske. 28.08.1999. u 12:02h!”… i dok mi Bog to govori, ja vidim svetište, zatim mi Bog kaže: „Upregni svoj Um i sjeti me se.“
Božji lik mi titra u svjetlosti u raznim oblicima, da bi mi se na kraju pokazao u obliku mladog dečka, duge crne kose pa starca sa dugom bijelom bradom i brkovima koji me pita: “Da li bih ja voljela biti njegova žena?”, na to ja kažem da ne znam tko je On, a On odgovara: „Kako ne znaš, rodit ćeš moje dijete.“ Ja na to odgovaram, da ne želim roditi dijete nepoznate osobe i neka mi kaže tko je on? Obzirom, da odgovor od Boga ne dolazi, pomirljivo pitam hoće li još neke žene roditi njegovo dijete, a on kaže ne. Kažem mu da je za odgoj djeteta na Zemlji potreban i otac i majka, a on mi odgovara. „Hoćeš reći, da se Bog ne brine za svoju djecu.“ Ja zbunjeno odgovaram, da izvrće moje riječi. Ne znam kako pomaže Bog kojeg vidim samo kao sliku, meni je potreban opipljiv lik, da bih u Boga na Zemlji povjerovala.
Prevelika je odgovornost na ženi za odgoj djeteta. Ovdje na Zemlji za djecu se brinu i otac i majka i svejedno ih je teško odgojiti, da budu ispravni ljudi. Odgovor na ovu opasku ne dobivam, vidim samo da se lik starca pretvara u lik Isusa, a zatim u lik dječaka kao da je materijaliziran. Njegova ruka miluje moju glavu i obraz i kaže mi: “Ustani u duhu, Anđela, širi toplinu iz svoje duše, ljubav iz srca i svjetlost iz pogleda, pročišćena si sasvim.”
Mojim umom prolazi spoznaja, da sam upravo komunicirala sa Bogom!
Dok unutarnjim okom gledam Univerzum sa galaktikama, planetima i drugim nebeskim tijelima, pred mojim pogledom iz sredine spuštaju se stepenice po kojima se netko penje. Poslije toga vidim purpurno crvenu svjetlost za koju znam, da je boja Univerzuma i plavu kako se stapaju i izlaze iz mene. Sad vidim, da sam ja ta koja putuje, ali nisam sama, a ne znam tko je sa mnom.
Ispred sebe vidim planet sa morem šume ispresijecane sa bezbroj putova od kojih je jedan ispravan i moj. U sredini tog mora šume vidim maleno jezerce sa čistim, bistrim izvorom iznad kojeg je jedno veliko široko ograđeno stablo. Gledam ljepotu tog planeta pokušavajući zapamtiti ispravan prohodan put. Sad ga gledam iz zraka, a u sebi znam, da ću ga morati proći pješice uklanjajući prepreke i zaobilazeći stranputice. Dok se ja pitam kako ću pronaći taj put kući, shvaćam da se nalazim u sobi i kao da sam se probudila iz dubokog sna, a bila sam sasvim budna. Iako sam u sobi, znam da je viđenje koje mi je dato svjesno i sve što sam vidjela i doživjela istinito.
S ovom doživljenom spoznajom osjećam se nekako drugačije. Postavljam pitanja samoj sebi:
- Što mi se to dogodi?
- Ima li ikakve nade za mene, da ovo shvatim i prihvatim?
- Mogu li u sebi pronaći put koji mi je pokazan?
- Mogu li ga i hoću li ga uopće moći slijediti i živjeti?
- Mogu li se stvarno preobraziti u osobu dostojnu poštovanja i samopoštovanja?
- Mogu li s ovom spoznajom preobraziti svoj život?
- Jesam li ja to stvarno razgovarala sa Bogom?
- Koga i čega se ja to trebam prisjetiti svojim umom?
- Viđenje mi je dato. Ne mogu ga ničim negirati, ono se dogodilo. Smjernice imam, a što mi je cilj?
- Ne vidim uopće kuda me ova spoznaja vodi, postoje li stvarno svjetovi koje sam upravo vidjela?
- Da, sada kad spomenuh cilj, zar sam do sad stvarno lutala besciljno ovom planetom?
Ne znam ni sama što misliti o svemu ovome. Nekako labavo odlučujem, da ću se od danas učiti živjeti na drugačiji način. Ne više onakav kakvim su me učili u ovozemaljskoj školi. Iz ovog viđenja sam naučila više o životu, nego od svih iskustava koja sam do sada živjela.
Idem čisto iz radoznalosti provjeriti kakve su moje negativnosti sada na kojima sam radila već neko vrijeme. Uzimam dijagram i visak. Visak kao da me ne sluša, na svako pitanje vraća se na nulu. Ne znam što misliti. Ostavljam visak i idem pojesti jednu rajčicu. Taman prinosim rajčicu ustima, da je zagrizem, a iz nutrine čujem glas: „Čast mi je da me pojedeš, ti si pročišćena osoba. Sve što dodirneš bit će pročišćeno.“
Zamalo mi je od šoka ispala iz ruke. Gdje sam sad opet pogriješila, mislim se? Negdje sam pročitala, da hranu prvo treba ponuditi Bogu i ja to činim, a unutarnji glas mi govori: „Meni više ništa ne moraš nuditi i sama si Bog. Ti si ja i ja sam ti. Možeš pročistiti cijeli planet i šire.“
Duuuugo držim rajčicu u ruci ne znajući što činiti. Opet sebi postavljam pitanje: što se to događa? Sjetim se komunikacije sa čempresom. Zar opet? Držim rajčicu u ruci i pitam je želi li da je pojedem ili ostavim. Rajčica odgovara, da je ona hrana za ljude, a ja sam čovjek.
Odmahujem glavom i jedem rajčicu odlučna, da više neću pričati ni sa Bogom, ni sa čempresom, ni sa rajčicom. Dosta mi je! Ne razumijem kakvo mi se to ludilo događa, a opet nimalo se ne osjećam ludo. Prije bih rekla, da sam konačno na putu neke mudrosti.
tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"
slika: digital artist i Nenad Grbac
ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php
- nastavlja se -
Post je objavljen 19.05.2021. u 13:44 sati.