slika: digital art

Opet vidim Zemlju, ali planet sada vidim kao živo biće koje sam opteretila svojim hodanjem i življenjem na njemu. Iskorištavala sam njegove plodove besplatno i bez ikakve zahvalnosti. Zagađivala sam ga svojim izmetom koji je on pročišćavao. Vidim bistre izvore, potoke, rijeke, jezera, mora i oceane. Prvo ih vidim kristalno čiste, zatim zagađene, a tom zagađenju sam i ja doprinijela. Osjećam se užasno jadno. Moja nesvjesnost, a ni svjesnost mi ovdje nimalo ne pomažu.

Iza toga vidim zrak kao čist element i živo biće. Koristim ga svakodnevno bez ikakve naknade, bez njega ne bih mogla živjeti ni nekoliko minuta, a zagađujem ga svojim isparenjima.

Svojim negativnim mislima stvaram tamne oblake smoga koji ga zagađuju i druga kozmička i zemaljska bića ne mogu zbog toga živjeti, a ti oblaci se teško razgrađuju i utječu pogubno na cijeli sunčev sustav.

Prvi put u životu pokajnički postajem svjesna zraka i svog disanja.

Gledam sada vatru i njeno djelovanje na moj život, svjesna kako bez nje ne bih mogla živjeti i preživjeti te njenu upotrebu koja je dovela do razvoja čovjeka u njegovom idejnom, fizičkom i mentalnom uzdizanju. Iznutra osjećam njenu umjerenu topline i kao da se sažalila nad mojim pogledom, ja unutarnjim pogledom vidim svjetlost koju mi daje u mraku, gledam kako razgrađuje otpatke... i plačem, plačem…

Vidim sve te sile bića koje se bore za svoj opstanak u ovom svijetu kojeg čovjek sebično energetski iskorištava. Podjarmljuje vodu sa branama, zrak sa vjetrenjačama, vatru koristi u raznim tvornicama, a tlo crpi iznutra i izvana i kako to sve čini neobuzdano bez kontrole svog ponašanja, te sile se bune i više ne žele služiti čovjeku. On je za njih postao monstrum, a ne istinsko ljudsko biće svjesno prirode bez koje ne može nigdje opstati.

Sve to gledam kao da sam izravno odgovorna za sve te negativnosti, jer gotovo ništa nisam poduzela na osobnom i globalnom planu, da se ti resursi smisleno koriste. U mom umu pojavljuje se demon. Vidim, da ja hranim tog demona pogrešnim i nesvjesnim načinom mišljenja i ponašanja. Shvaćam okrutnu istinu, da nemam nikakvog opravdanja za počinjeno zlodjelo. Prekršila sam sve prirodne zakone. Sama sebi potvrđujem kako sam i zaslužila da odem u pakao, jer sam ga ja i stvorila i održavala. Osjećam se tako ništavno, najmanja od najmanjeg, najgora od najgoreg.

Bog mi predlaže, da za žrtvu svog spasa uzmem svog muža. Nijemo šutim bez ikakvih misli. Shvaćam, da sam i sama žrtva i ne želim da itko ikada više bude svoja ili nečija žrtva. Ne pada mi na pamet da svog muža žrtvujem za svoja zlodjela. Savršeno mi je jasno, da na to nemam pravo.

Gledam u lik svog supruga i vrlo težak život sa njim. Vidim, da on uopće nije moj, a ja sam ga tako zdušno prisvajala kao svoje vlasništvo. On mi je zapravo dat, da mi život učini lakšim i svrsishodnijim, što je on dobrim dijelom i učinio. Davao je smisao mom životu kad ja nisam bila svjesna nikakvog životnog smisla. Jasno vidim, da je i on Božje dijete kao i ja sama. Konačno Bogu kažem, da ne mogu priložiti žrtvu muža, on je njegovo dijete, a ja ne smijem uzimati njegovu imovinu.

Sada mi je kristalno jasno, da meni ne pripada ništa. Sve što sam mislila da imam, samo mi je dato na upotrebu kako bih mogla bezbrižno živjeti i preživjeti na ovom planetu živeći kao u raju. Ja sam u svojoj pohlepi za još previdjela sve što imam, tražeći nešto drugo i ne prihvaćajući i ne poštujući ono što imam, nesvjesna da sam do sada imala sve što me moglo višestruko zadovoljiti.

Imala sam oca, majku, braću, sestre, muža, svoju djecu, užu i širu obitelj, sigurnu okolinu, prilično uređeno društvo, duhovne bogomolje, planet Zemlju, vodu, vatru, zrak, sunčevu energiju.

Od obijesti nisam znala u tome svemu uživati. Shvaćam, da to sve nije ništa, ako čovjek u svom srcu nema ljubavi sa kojom bi svemu tome svjesno, savjesno i smisleno služio.

Bogu kažem, da zbog svojih grijeha više ne zaslužujem ništa i da sebe prilažem za žrtvu. Zbog svega viđenog sama sebe osuđujem na najgoru smrt koju on odabere. Osjećam se užasno prljavo i nedostojna bilo kakvog života. U čekanju presude razmišljam kako čovjek tek pred smrt shvati, da je uzaludno protraćio svoj život i o tome kad će mu se opet pružiti prilika, da popravi grešku.

tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"

slika: digital artist i Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php

- nastavlja se -