slika: digital art

Svi mi u sebi imamo nešto što nam pomaže, vodi nas, bűdi u nama svijest koja omogućuje, da spoznamo što je ispravno, a što neispravno. To „nešto“ nam isto tako daje znanje i mudrost. Uvijek kada ne možemo pronaći rješenje nekog problema, mirno sjednemo i umirimo svoj um koncentrirajući se na moguće rješenje. Vrlo često nam odgovor stiže u obliku intuitivne spoznaje o koraku koji nam je činiti. Tako je bilo i sa mnogim svjetskim znanstvenicima kao što su Sir Isaac Newton ili Nikola Tesla. Mnoga velika znanstvena otkrića nastala su ne tijekom ozbiljnog razmišljanja ili silnog umovanja, već u trenucima opuštenosti. Tada postajemo svjesni djelovanja intuicije. Zato je važno težiti za izvorom tog intuitivnog znanja i mudrosti. Čineći tako otkrivamo istine o sebi i univerzumu. Nekad smo ih svjesni, a nekad ih potpuno zanemarimo kao nemoguće ili „nebuloze uma“.

Ne mogu za sebe reći jesam li težila nekom znanju, ali miru sam težila, jer mi je nemira stvarno bilo dosta. Zašto se baš meni dogodilo to iskustvo povezivanja sa intuicijom, nemam odgovor niti imam odgovor za sve one uvide koji su zatim uslijedili.

Prvo što sam doživjela nakon intuitivnog uvida u svoj život bilo je povezivanje sa Bogom i njegovom energijom, a zatim sa planetom Zemlja. Gledam planet Zemlju kao kuglu užarene lave koja se hladi u ogromnim isparenjima. Iza tog uvida pojavljuju se nebo i Sunce i ta užarena masa se počinje hladiti.

Vidim prvi život u ustajaloj vodi, a zatim razvoj raznih živih organizama na Zemlji do nastanka ljudskog bića. Nikad prije nisam razmišljala o tome kako je nastao prvi čovjek. Ono što vidim nimalo mi se ne sviđa. Zaustavljam pogled na prvom čovjeku koji prestrašeno prati stado ovaca i prvoj ženi goloj, plavoj prestrašenoj djevojci, a zatim gledam njihov prvi prestrašen susret i neko nesuvislo glasanje. Oblijetali su kao pjetlići jedno oko drugog glasajući se nerazumljivo i pokušavajući se dodirnuti. Gledam nekoliko sličnih susreta i razvijanje ljudske zajednice tisućama godina. Samilosno gledam u njihove uspone i padove, ratna previranja, borbu za opstanak. Iza toga gledam Zemlju među drugim nebeskim tijelima gdje planet izgleda malen kao kuglica. Sve to gledam kao iz neke prozirne kupole i kao da je cijeli kozmički sustav u mom vidokrugu.

Iz te veličanstvenosti pogleda, vraćam se na svoje sadašnje postojanje. Pitanje mi postavlja Bog: “Želim li živjeti po starom načinu života ili želim upoznati ovo što mi je pokazano?” Ponizno odgovaram, da nikad više ne želim živjeti starim načinom života u kojem je neznanje o životu uzimalo svoj danak. Zatim se pred mene stavlja viđenje mog života sa svim usponima i padovima. Gledam svoje rođenje, obitelj u kojoj sam se rodila svoj rast i razvoj kroz iskustvena djela, udaju, rođenje djece, njihovo odgajanje i suze mi se nijemo slijevaju niz lice.

Duboko se kajem što sam živjela takvim načinom života u kojem nisam razumjela svoja negativna i pozitivna djelovanja. Za ono što sam mislila, da sam radila dobro, donijelo je i mnogo zla, a zlo koje sam skrivala i od same sebe donijelo je i nečeg dobrog. Ostajem zbunjena spoznajom, da ne znam ispravno razlikovati dobro i zlo. U svom tom nesvjesnom djelovanju kao da ništa nisam učinila dobro. Živjela sam život bez svjesnosti svojih postupaka. Vidim za to i odgovornost i neodgovornost svojih bližnjih koji su zakazali u mom odgoju. Također, vidim kako ni ja nisam poštovala ni njih ni svog supruga u mjeri u kojoj bi moje djelovanje bilo prirodno ispravno.

Gledam rađanje svoje djece i njihov odgoj te da sam i tu zakazala kao što su zakazali i moji odgajatelji prema meni. Služila sam im bez iskrene nježne ljubavi samo kroz dužnost majke, vrlo rijetko sam se spuštala na njihov nivo iskrenosti. Suze koje se slijevaju niz moje lice teško mogu oprati kajanje zbog nedostatka istinske ljubavi prema mojoj djeci. Vidim kako sam bila dobra domaćica i poslušna supruga. Zakazala sam i u svom poslu u firmi. Radila sam samo iz potrebe, da sa zarađenim novcima mogu opstati na životu.

Jedino dobro koje vidim je, da sam dosta savjesno, ali ne sasvim, izvršavala svoju dužnost djeteta, supruge, majke i djelatnice najbolje što sam bila naučena. Životne okolnosti mi nisu išle na ruku. Vidim to sve kao da sam ja samo učenik kroz različita životna iskustva. Na pitanja koja mi Bog postavlja, zašto sam nešto učinila tako, a ne drugačije, iako sam znala da mogu birati, odgovarala sam najiskrenije što sam mogla.

Nekad me nije bilo briga kako ću nešto napraviti, jer sam bila umorna, nekad sam to napravila iz ljutnje, nekad, jer sam se osjećala povrijeđenom i nisam imala koga pitati kako bi nešto bilo najbolje napraviti. Iskreno se kajem za sve propuste koje sam učinila i osjećam neopisiv sram. Osjećam da ničega nisam iz svog života dostojna. Sve što sam imala kroz život, Bog mi je dao sa povjerenjem, a ja sam to većinom nesvjesno zloupotrijebila.

Gledajući u svoj život kojeg sam živjela u strahu i nesigurnosti, bez iskrene ljubavi sa bilo čije strane, boreći se za neko nesuvislo preživljavanje, da zasitim želudac, stvorim krov nad glavom i nabavim odjevne predmete, osjećam se ništavno. Sama sebe želim pretvoriti u to ništa koje nije ni zaslužilo ništa, a najmanje život dostojan ljudskog bića. Užasno sam griješila u svom ponašanju i ophođenju sa drugim ljudima i to mi je bilo sasvim svejedno. Bila sam uvjerena, da sve radim najbolje kako bih opstala u ovom, za mene, surovom svijetu. Nijemo šutim čekajući Božju presudu. Ne nadam se oprostu, jer ja sebi ne bih oprostila. Nije me čak ni briga hoće li mi Bog oprostiti. Mojoj tuzi nema kraja. Mozak mi je stao. Nije me više briga za ništa. Završila sam priču sama sa sobom i svojom nesvjesnosti. Svjesna sam kao nikad do sad, da ne želim čak ni drugu priliku. Samo želim da sve ovo viđenje čim prije završi.

tekst je iz moje najnovije knjige "IZ TAME U SVJETLO"

slika: digital artist i Nenad Grbac

ISBN kod NSK RH 978-953-354-268-3

http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php

- nastavlja se -