28.11.2005., ponedjeljak
Tamograd
Noćas je sve tako mutno.
I te oči... ne volim svoje oči kad su takve. Prozirne. I bez žara. Ljute me. A i ja njih, očito, čim mi daju na znanje da se sakrit sama od svog pogleda ne mogu.
Čitam svašta ovih dana. Dirne me tu i tamo ponešto. Pa se prepoznam. I zaboravim. Da sam pročitala. I da sam bila. Ja. U jednom. Trenutku. Ja.
Negdje. Sve mi lebdi tamo negdje. Tamo.
Kako da dođem... Tamo?
Život su sve male stvari koje ja zaboravljam zadnjih dana. Pružam ruku i dotakla bih. Svašta. Bih. Da bih! Baš svašta.
Ni mirisi me ne opijaju kao nekad. Vanilija budi samo sjećanja. Pa me vraća. U krug. Krug. Ugh.
Bojim se da od tolikog preispitivanja kruha nema.
[ Izađemo li ikad iz vlastitih utvara? ]
A htjela bih samo srušiti okvir. I kad mislim da sam uspjela, zgrabi me neki novi.
Svašta baš.
I te oči... ne volim svoje oči kad su takve. Prozirne. I bez žara. Ljute me. A i ja njih, očito, čim mi daju na znanje da se sakrit sama od svog pogleda ne mogu.
Čitam svašta ovih dana. Dirne me tu i tamo ponešto. Pa se prepoznam. I zaboravim. Da sam pročitala. I da sam bila. Ja. U jednom. Trenutku. Ja.
Negdje. Sve mi lebdi tamo negdje. Tamo.
Kako da dođem... Tamo?
Život su sve male stvari koje ja zaboravljam zadnjih dana. Pružam ruku i dotakla bih. Svašta. Bih. Da bih! Baš svašta.
Ni mirisi me ne opijaju kao nekad. Vanilija budi samo sjećanja. Pa me vraća. U krug. Krug. Ugh.
Bojim se da od tolikog preispitivanja kruha nema.
[ Izađemo li ikad iz vlastitih utvara? ]
A htjela bih samo srušiti okvir. I kad mislim da sam uspjela, zgrabi me neki novi.
Svašta baš.
22.11.2005., utorak
Proljetno čišćenje
Danas sam baš sretna.
Ne znam ni sama kako pretočiti taj filing u tekst, al' htjedoh to podijeliti sa svijetom.
Povikati iz sveg glasa!
Hladno je, a ja volim hladno.
Zagrijala sam se dobrim crnim vinom. Ja, dakako, jel'te...
Svijet miriše na svježinu. A ja sam baš. Baš. Baš. :)
Bez vidljiva razloga danas sam procvala. Zimsko proljeće.
Ne znam ni sama kako pretočiti taj filing u tekst, al' htjedoh to podijeliti sa svijetom.
Povikati iz sveg glasa!
Hladno je, a ja volim hladno.
Zagrijala sam se dobrim crnim vinom. Ja, dakako, jel'te...
Svijet miriše na svježinu. A ja sam baš. Baš. Baš. :)
Bez vidljiva razloga danas sam procvala. Zimsko proljeće.
21.11.2005., ponedjeljak
Kad mi daju riječ
Listan maloprije neke blogove na koje rijetko svraćam. Ima zanimljivih. Stvarno.
Šteta što se zatvorimo u neki svoj krug (kao i u stvarnom životu, uostalom) i ta komotnost nas tjera da se takvi začahurimo i ne tražimo dalje. Kruha preko pogače il' kako već ono ide.
Jedan tekst MonoperajAnke me zercu naveo na mozganje. Privatni i javni govor. Iskrenost. Dvoličnost. Što govorimo, a što ne?
Naravno da se svi zauzimamo za iskren pristup i istinu i samo istinu. Načelno. Ko i ja, dakako.
Al' hrpa je situacija u kojima bježin u frazetine da bih prešutjela što mi je u glavi. Ili na srcu. Na isto se svede.
Jednoj frendici sam pomalagala oko sastavljanja javnoga govora. Nisam joj rekla da to niš ne valja. Meni preko usta to rijetko izleti. Jednostavno – ne znam pucat u glavu. Volim bit suptilna. :) Predložila sam joj neke izmjene, ali ona ih nije prihvatila misleći kako ja namećem neke svoje filmove. Nakon nekoliko dana u cijelu priču je uletila i druga frendica koja je mnooooogo izravnija od mene. Ukratko, rekla joj je u facu da hrpa toga ne valja i ne drži vodu. Malo su se kačile, ali uz dobru argumentaciju, dotična je prihvatila izmjene i dopune. Koji su se sveli na ono što sam i ja prvotno rekla.
Stvar je bila samo u pristupu. Kako sam to rekla.
Nisam dovoljno jasna. Nisam tip koji sve saspe u facu.
Iznesem svoje, ali nikad na njemu ne inzistiram. Iznesem svoje na vrlo fleksibilan način. Kakvom me to čini?
Mudrom? Ili samo – komotnom?
Ne govorim javno sve što mislim. Iako mislim sve što govorim. Ako me slijedite. :) Čak i ovdje. Pravo dijete svoje generacije.
Ne dižemo revolucije. Hoćemo biti nevidljivi. I bogati. Oh, da, to svakako. Da možemo izlijevati frustracije u vikend šopingholijama. I voziti čudo od što više konja. I imati mobitel s funkcijama za koje ne znamo niti čemu služe. I gledati teve na ogromanjskom zaslonu.
I šutjeti.
Šteta što se zatvorimo u neki svoj krug (kao i u stvarnom životu, uostalom) i ta komotnost nas tjera da se takvi začahurimo i ne tražimo dalje. Kruha preko pogače il' kako već ono ide.
Jedan tekst MonoperajAnke me zercu naveo na mozganje. Privatni i javni govor. Iskrenost. Dvoličnost. Što govorimo, a što ne?
Naravno da se svi zauzimamo za iskren pristup i istinu i samo istinu. Načelno. Ko i ja, dakako.
Al' hrpa je situacija u kojima bježin u frazetine da bih prešutjela što mi je u glavi. Ili na srcu. Na isto se svede.
Jednoj frendici sam pomalagala oko sastavljanja javnoga govora. Nisam joj rekla da to niš ne valja. Meni preko usta to rijetko izleti. Jednostavno – ne znam pucat u glavu. Volim bit suptilna. :) Predložila sam joj neke izmjene, ali ona ih nije prihvatila misleći kako ja namećem neke svoje filmove. Nakon nekoliko dana u cijelu priču je uletila i druga frendica koja je mnooooogo izravnija od mene. Ukratko, rekla joj je u facu da hrpa toga ne valja i ne drži vodu. Malo su se kačile, ali uz dobru argumentaciju, dotična je prihvatila izmjene i dopune. Koji su se sveli na ono što sam i ja prvotno rekla.
Stvar je bila samo u pristupu. Kako sam to rekla.
Nisam dovoljno jasna. Nisam tip koji sve saspe u facu.
Iznesem svoje, ali nikad na njemu ne inzistiram. Iznesem svoje na vrlo fleksibilan način. Kakvom me to čini?
Mudrom? Ili samo – komotnom?
Ne govorim javno sve što mislim. Iako mislim sve što govorim. Ako me slijedite. :) Čak i ovdje. Pravo dijete svoje generacije.
Ne dižemo revolucije. Hoćemo biti nevidljivi. I bogati. Oh, da, to svakako. Da možemo izlijevati frustracije u vikend šopingholijama. I voziti čudo od što više konja. I imati mobitel s funkcijama za koje ne znamo niti čemu služe. I gledati teve na ogromanjskom zaslonu.
I šutjeti.
Edit:
Totalno naivan i površan tekst. Znam. :D
Upućen je meni samoj. Kao podsjetnik. I opomena. Na sve metode kojima pribjegavam i kad ne bih trebala. :)
Za početak... da se sramim javno. LOL
Totalno naivan i površan tekst. Znam. :D
Upućen je meni samoj. Kao podsjetnik. I opomena. Na sve metode kojima pribjegavam i kad ne bih trebala. :)
Za početak... da se sramim javno. LOL
11.11.2005., petak
Libar na grani
Interliber je, a ja neman kinte. Što znači da neću ić niti past oči jerbo mogu samo plakat od muke.
Pa san stala sa sobom i mislin se di mi je lova otišla i kako san prijašnjih godina imala za spizdit i po njekoliko tisuća kuna u jedno popodne.
E, pa san se sitila da san prijašnjih godina stavjala medeke na badnu cilu godinu, a i štagod šta bi kapnilo sa strane. I sve to ne bih li imala pun kufer punog takujina kad dođe jedanaesti misec. Pa da ko prava razmažena gospojica prošetan među svin tin librima i grabin ča god me voja.
E, pa... ove godine nisan skupjala medeke. Nisan ništa niti stavjala na bandu.
Malo prije prvoga, kad je sila lova, znala san da će sajam brzo. I šta san ja učinila? Kupovala poklone, tankala auto, trošila na sve one neke lipe stvari koje se ne daju pokazati ko trofej... ali gode.
Nije mi još uvik jasno jesan došla u fazu kad mi nedostaje samokontrole ili su mi se prioriteti malčice ispomišali.
Ni mi žaj, da me pogrešno ne svatite. Samo se glasno čudim. :)
Pa san stala sa sobom i mislin se di mi je lova otišla i kako san prijašnjih godina imala za spizdit i po njekoliko tisuća kuna u jedno popodne.
E, pa san se sitila da san prijašnjih godina stavjala medeke na badnu cilu godinu, a i štagod šta bi kapnilo sa strane. I sve to ne bih li imala pun kufer punog takujina kad dođe jedanaesti misec. Pa da ko prava razmažena gospojica prošetan među svin tin librima i grabin ča god me voja.
E, pa... ove godine nisan skupjala medeke. Nisan ništa niti stavjala na bandu.
Malo prije prvoga, kad je sila lova, znala san da će sajam brzo. I šta san ja učinila? Kupovala poklone, tankala auto, trošila na sve one neke lipe stvari koje se ne daju pokazati ko trofej... ali gode.
Nije mi još uvik jasno jesan došla u fazu kad mi nedostaje samokontrole ili su mi se prioriteti malčice ispomišali.
Ni mi žaj, da me pogrešno ne svatite. Samo se glasno čudim. :)
10.11.2005., četvrtak
Sasvim jasno
"Ništa se ne mijenja preko noći." f'honey
Magla danas. Nadam se da će me i sutra dočekati. Vrijeme kad su granice nejasne i kad sve što te okružuje podsjeća na filmske scene. Hladno je i skvrčiš se sam u svoj (uvijek pretanak!) kaput.
Sjela sam na zidić (mjehur mi nije zahvalan) i pokušavala izoštriti obrise.
Volim vrijeme kad su nejasne slike stanje prirode.
Volim vrijeme kad ja izoštravam dah.
Magla. Već je sutra. Nadam se da će me i danas dočekati.
"Preko noći se mijenja dan." mona
08.11.2005., utorak
Utor ak
Ne znam ni sama zašto mi se uvijek piše utorkom. Nije ovo prvi put da me hvata. Uhvati me u sasvim nepriličnim situacijama. Izlazi tekst iz mene i bude mi žao što mi komp nije blizu da to sve zabilježim. Pa polijepim ovdje ako bude volje. Ako bude. Volje.
Toliko sam ovaj blog prestala doživljavati svojim da mi je bila smiješna i sama pomisao da ja (ej, jaaaa!) tu nešto krenem pisat. Kao da je sve ovo neka druga Ane pisala. Neka druga dimenzija.
Nije da samo od ove stranice bježim. Bježim od koječega. Kao da tražim neku točku, dovoljno udaljenu, pa da s distance pogledam sebe, onako, iz daljine. Krupni plan. Točka A i točka B. Pronaći najljepši put do cilja (iako je i ovaj nedefiniran pojam).
Netko je u komentarima napisao da mogu odrastat i javno. Nasmijala sam se od srca na to. Zato što je pogodio bit. :) Sram me odrastati javno jer su to sve stvari koje je većina i sama prošla i nisu ni preteške, niti su obarajuće. Mic po mic u prvoj/drugoj/trećoj. Brzini. (Ipak se još uvijek furamo po gradskim uličicama.)
Zalegla sam u krevet. Neku virozu sam skupila. I imam vremena s kojim ne znam što bih. Pa mozgam. Kao da od toga ima neke svrhe!
Smiješno je da sam nedavno pričala s jednim likom o ovom svom mjestu. I bilo mi čudno uopće o tome govoriti. Nismo isto lice. Ane und Ane. Ipak mi je drago što me podsjetio na sve ove tekstove. Podsjetio me koliko mogu bit strastvena (pa makar i ovisnički!) kad mi se nešto jako svidi. Više se ne mogu tako kačit. Svidi mi se, konstatiram da mi se sviđa... i krenem dalje nekom novom kolotečinom.
U biti se malo toga mijenja. Nova lica. Stara lica. Nova Ane. Stara Ane. Sve je to jedno. I sve je to moja prizma.
Samo mi treba vremena da je prihvatim.
Ne staje mi se s ovim piskaranjem. Valjda sam i zaboravila koliko me puni to pražnjenje.
Voljela bih da vam ne znam lica.
Toliko sam ovaj blog prestala doživljavati svojim da mi je bila smiješna i sama pomisao da ja (ej, jaaaa!) tu nešto krenem pisat. Kao da je sve ovo neka druga Ane pisala. Neka druga dimenzija.
Nije da samo od ove stranice bježim. Bježim od koječega. Kao da tražim neku točku, dovoljno udaljenu, pa da s distance pogledam sebe, onako, iz daljine. Krupni plan. Točka A i točka B. Pronaći najljepši put do cilja (iako je i ovaj nedefiniran pojam).
Netko je u komentarima napisao da mogu odrastat i javno. Nasmijala sam se od srca na to. Zato što je pogodio bit. :) Sram me odrastati javno jer su to sve stvari koje je većina i sama prošla i nisu ni preteške, niti su obarajuće. Mic po mic u prvoj/drugoj/trećoj. Brzini. (Ipak se još uvijek furamo po gradskim uličicama.)
Zalegla sam u krevet. Neku virozu sam skupila. I imam vremena s kojim ne znam što bih. Pa mozgam. Kao da od toga ima neke svrhe!
Smiješno je da sam nedavno pričala s jednim likom o ovom svom mjestu. I bilo mi čudno uopće o tome govoriti. Nismo isto lice. Ane und Ane. Ipak mi je drago što me podsjetio na sve ove tekstove. Podsjetio me koliko mogu bit strastvena (pa makar i ovisnički!) kad mi se nešto jako svidi. Više se ne mogu tako kačit. Svidi mi se, konstatiram da mi se sviđa... i krenem dalje nekom novom kolotečinom.
U biti se malo toga mijenja. Nova lica. Stara lica. Nova Ane. Stara Ane. Sve je to jedno. I sve je to moja prizma.
Samo mi treba vremena da je prihvatim.
Ne staje mi se s ovim piskaranjem. Valjda sam i zaboravila koliko me puni to pražnjenje.
Voljela bih da vam ne znam lica.
Ovdje ide reklama
