Listan maloprije neke blogove na koje rijetko svraćam. Ima zanimljivih. Stvarno.

Šteta što se zatvorimo u neki svoj krug (kao i u stvarnom životu, uostalom) i ta komotnost nas tjera da se takvi začahurimo i ne tražimo dalje. Kruha preko pogače il' kako već ono ide.

Jedan tekst MonoperajAnke me zercu naveo na mozganje. Privatni i javni govor. Iskrenost. Dvoličnost. Što govorimo, a što ne?

Naravno da se svi zauzimamo za iskren pristup i istinu i samo istinu. Načelno. Ko i ja, dakako.

Al' hrpa je situacija u kojima bježin u frazetine da bih prešutjela što mi je u glavi. Ili na srcu. Na isto se svede.

Jednoj frendici sam pomalagala oko sastavljanja javnoga govora. Nisam joj rekla da to niš ne valja. Meni preko usta to rijetko izleti. Jednostavno – ne znam pucat u glavu. Volim bit suptilna. :) Predložila sam joj neke izmjene, ali ona ih nije prihvatila misleći kako ja namećem neke svoje filmove. Nakon nekoliko dana u cijelu priču je uletila i druga frendica koja je mnooooogo izravnija od mene. Ukratko, rekla joj je u facu da hrpa toga ne valja i ne drži vodu. Malo su se kačile, ali uz dobru argumentaciju, dotična je prihvatila izmjene i dopune. Koji su se sveli na ono što sam i ja prvotno rekla.

Stvar je bila samo u pristupu. Kako sam to rekla.


Nisam dovoljno jasna. Nisam tip koji sve saspe u facu.

Iznesem svoje, ali nikad na njemu ne inzistiram. Iznesem svoje na vrlo fleksibilan način. Kakvom me to čini?

Mudrom? Ili samo – komotnom?


Ne govorim javno sve što mislim. Iako mislim sve što govorim. Ako me slijedite. :) Čak i ovdje. Pravo dijete svoje generacije.


Ne dižemo revolucije. Hoćemo biti nevidljivi. I bogati. Oh, da, to svakako. Da možemo izlijevati frustracije u vikend šopingholijama. I voziti čudo od što više konja. I imati mobitel s funkcijama za koje ne znamo niti čemu služe. I gledati teve na ogromanjskom zaslonu.

I šutjeti.