Noćas je sve tako mutno.
I te oči... ne volim svoje oči kad su takve. Prozirne. I bez žara. Ljute me. A i ja njih, očito, čim mi daju na znanje da se sakrit sama od svog pogleda ne mogu.
Čitam svašta ovih dana. Dirne me tu i tamo ponešto. Pa se prepoznam. I zaboravim. Da sam pročitala. I da sam bila. Ja. U jednom. Trenutku. Ja.
Negdje. Sve mi lebdi tamo negdje. Tamo.
Kako da dođem... Tamo?
Život su sve male stvari koje ja zaboravljam zadnjih dana. Pružam ruku i dotakla bih. Svašta. Bih. Da bih! Baš svašta.
Ni mirisi me ne opijaju kao nekad. Vanilija budi samo sjećanja. Pa me vraća. U krug. Krug. Ugh.
Bojim se da od tolikog preispitivanja kruha nema.
[ Izađemo li ikad iz vlastitih utvara? ]
A htjela bih samo srušiti okvir. I kad mislim da sam uspjela, zgrabi me neki novi.
Svašta baš.
Post je objavljen 28.11.2005. u 01:23 sati.