Noćas je sve tako mutno.

I te oči... ne volim svoje oči kad su takve. Prozirne. I bez žara. Ljute me. A i ja njih, očito, čim mi daju na znanje da se sakrit sama od svog pogleda ne mogu.

Čitam svašta ovih dana. Dirne me tu i tamo ponešto. Pa se prepoznam. I zaboravim. Da sam pročitala. I da sam bila. Ja. U jednom. Trenutku. Ja.

Negdje. Sve mi lebdi tamo negdje. Tamo.
Kako da dođem... Tamo?

Život su sve male stvari koje ja zaboravljam zadnjih dana. Pružam ruku i dotakla bih. Svašta. Bih. Da bih! Baš svašta.

Ni mirisi me ne opijaju kao nekad. Vanilija budi samo sjećanja. Pa me vraća. U krug. Krug. Ugh.

Bojim se da od tolikog preispitivanja kruha nema.


[ Izađemo li ikad iz vlastitih utvara? ]


A htjela bih samo srušiti okvir. I kad mislim da sam uspjela, zgrabi me neki novi.


Svašta baš.