Bacila sam ogromnu crnu vreću. U kontejner, gdje bih drugdje? Hrpa stvari. Za koje se niti ne sjetim da su moje. Osim kad ih vidim. Onda znam. Posjedujem. U tome je svrha, što nije? Imati da ne nestane. Imati da ne prestane. Imati kao da ti nikad više neće trebati. Bespotrebno imati.

Uvijek kad bacam smeće, hvata me strah. Sasvim intiman i nepoželjan za javni blam. Bacam li nešto što ne bih trebala? Što sam sve posložila u toliku vreću? Što ću ako bacim nešto greškom? Uhvati me strah. Glupost.

A nije da nisam bacala stvari koje su mi trebale. Recimo, zajedno s picinom kutijom (smiješno mi ovo) otišao je i najbolji nož u mom životu. Baš smo si nekako bili na ti. On i ja. Da sam htjela nešto gadno s njim učiniti, shvatio bi, to sam uvijek znala. Ipak sam ga bacila. Greškom.

I nije da nije zamjenjiv. Kupila sam novi. Još bolji, ljepši, brži, efikasniji. Moj fensi-šmensi nož. S odgovarajućim postoljem. Koji je lijep. Ali i prazan. Jer nije moj prvi. Samo je jedan u nizu. Ko muškarac. Bez duše.


E da, i tako ja odnesoh tu vreću. I itnem je u tu crnu rupu. I ne okrenem se. Ne trepnem. Nije me zanimalo što je ovaj put u njoj. To je samo hrpa smeća. Za koju se svaki put iznova nadam da je nitko neće gledati.


Smeće govori više od riječi.