Dok čitaš nešto jebeno dobro napisano, pomisliš kako je to najlakša rabota na svijetu. Rečenica mekana, miluje te, baš nekako klizi. Možeš i ti tako. Sigurno. Pogodio bi bit. Ritam. Tvoja bi rečenica zvučala kao život. Sigurno.

A onda sjedneš za mašinu i shvatiš da je osjećaj prirodnog rezoniranja u tim zvucima koji tegle značenje... nešto što ti ne umiješ oslikat.


Primjećujem samo loš tekst zato. Dobar tekst nema buke u kanalu. Dobar tekst je ionako tvoj odavno. Pogodio je. Onaj kojemu je dano da slika.


Odoh leć. :)