13.09.2005., utorak
Nas dvije ujutro
Jutro je započelo utorkom. [ moj dan ]
Otvaranje okica, trljanje istih, ruke u zrak, rastezananje. Tek onda pogledati kroz prozor (rolete nikad ne spuštamo, ne, ne) i ugledati neki dalek oblak. Mmmmm. Dan.
Baciti pogled na sat (a satovi u našem svijetu staju premda su pogonske baterije nove novcate). Kazaljke ništa ne govore ("nema šanse da je osan manje deset"). Satovi uvijek staju na istom mjestu ("ugledala sam svijet u osan manje deset").
Dići guzu, prošetati se po stanu. Traži mobitel, traži mobitel... Fuck! 2 propuštena poziva, 6 novih poruka. Nevermind. Ali, oh fuck!, prošlo je jedanaest. [ konačno znamo koliko je sati ]
Oprati ruke, piškiti, oprati ruke, umiti se, oprati zube. Gel, termalna voda, tonik, krema oko očiju, krema na te zonu, krema na suhe obraze. Vrat! Vrat! Ne zaboravi vrat! (Zašto mislim da ću zadržati mladost?)
Hoćemo se našminkati, malena? Naravno da nećemo. Kao i svako jutro, prošetat ćemo iskreni po svijetu. (A spremni smo lagati, aha. O tome svjedoče prepune police kupaonice. Ali, ne da nam se. A i zaboravimo crnilo pa protrljamo oči. Često. Često. To nije lijepo.)
Oblačimo ono što smo sinoć prebacili preko stolice (tko će sada smišljati novotarije?). Kava! Kava!
Ulazimo u lift. Dzzzzzz. Izlazimo iz lifta. Bježimo iz betonske kutije na betonsku livadu. Tražimo auto pogledom. Zaboravljamo da smo ga pospremili u garažu.
Utorak je. Vrijeme za Vjesnik. Možda nešto novo saznamo. Ulazimo u dućan. Čekamo red za kruh. Čekamo. Čekamo. Čekamo. (Zašto nas tete prodavačice doživljavaju kao inventar?) Nećemo kruh. Hoćemo pecivo. Ovo ovo! E, baš to! Njamy! Omiljeni sokić 4,99 kn. Ostala dva komada. Grabimo. Vjesnik molim. Imam sitnoga? Nemam. Nikad nemam? A znam... Ostavim sve željezarije u automatu za kavu.
Birtija. Bez riječi. Kava stiže. Bez riječi. Volim kad me ništa ne pitaju. Bez riječi. Prolistam novine (Jergoviću, pročit'o Tomićku?). Kava 7 kuna. Ostavljam deset. Volim kad me ništa ne pitaju.
Nagrađujem. Tišinu.
A tek je jutro prošlo.
I dan se nastavio utorkom...
Otvaranje okica, trljanje istih, ruke u zrak, rastezananje. Tek onda pogledati kroz prozor (rolete nikad ne spuštamo, ne, ne) i ugledati neki dalek oblak. Mmmmm. Dan.
Baciti pogled na sat (a satovi u našem svijetu staju premda su pogonske baterije nove novcate). Kazaljke ništa ne govore ("nema šanse da je osan manje deset"). Satovi uvijek staju na istom mjestu ("ugledala sam svijet u osan manje deset").
Dići guzu, prošetati se po stanu. Traži mobitel, traži mobitel... Fuck! 2 propuštena poziva, 6 novih poruka. Nevermind. Ali, oh fuck!, prošlo je jedanaest. [ konačno znamo koliko je sati ]
Oprati ruke, piškiti, oprati ruke, umiti se, oprati zube. Gel, termalna voda, tonik, krema oko očiju, krema na te zonu, krema na suhe obraze. Vrat! Vrat! Ne zaboravi vrat! (Zašto mislim da ću zadržati mladost?)
Hoćemo se našminkati, malena? Naravno da nećemo. Kao i svako jutro, prošetat ćemo iskreni po svijetu. (A spremni smo lagati, aha. O tome svjedoče prepune police kupaonice. Ali, ne da nam se. A i zaboravimo crnilo pa protrljamo oči. Često. Često. To nije lijepo.)
Oblačimo ono što smo sinoć prebacili preko stolice (tko će sada smišljati novotarije?). Kava! Kava!
Ulazimo u lift. Dzzzzzz. Izlazimo iz lifta. Bježimo iz betonske kutije na betonsku livadu. Tražimo auto pogledom. Zaboravljamo da smo ga pospremili u garažu.
Utorak je. Vrijeme za Vjesnik. Možda nešto novo saznamo. Ulazimo u dućan. Čekamo red za kruh. Čekamo. Čekamo. Čekamo. (Zašto nas tete prodavačice doživljavaju kao inventar?) Nećemo kruh. Hoćemo pecivo. Ovo ovo! E, baš to! Njamy! Omiljeni sokić 4,99 kn. Ostala dva komada. Grabimo. Vjesnik molim. Imam sitnoga? Nemam. Nikad nemam? A znam... Ostavim sve željezarije u automatu za kavu.
Birtija. Bez riječi. Kava stiže. Bez riječi. Volim kad me ništa ne pitaju. Bez riječi. Prolistam novine (Jergoviću, pročit'o Tomićku?). Kava 7 kuna. Ostavljam deset. Volim kad me ništa ne pitaju.
Nagrađujem. Tišinu.
A tek je jutro prošlo.
I dan se nastavio utorkom...
11.09.2005., nedjelja
Kad sam bila kremšnita
[ znaš ]
Toliko riječi, a mene nigdje nema.
Kremšnita. Toga se sjetim. I nasmijem se jer se smijeha sjećam. Je li došao onaj trenutak kada nejasne stvari dobiju obrise prezira?
U ono bolno vrijeme (tako se davno čini, a nema mu ni nekoliko mjeseci; vremenska beba) zaklela bih se da je najgora stvar na svijetu doplutati do porušenih zidina vlastite fotografije budućnosti.
A nije.
To sebi možeš oprostiti. Ta i ne razumiješ tko je i zašto porazbijao tvoje snove!
Biti barbar više boli.
Svira Beady Belle... Oh, can I possibly hurt you in a good way?
Toliko riječi. Ritam prestaje. Vraćam pjesmu na početak. Ako dovoljno puta čujem, možda i povjerujem.
[ ovaj put bez hvala ]
Toliko riječi, a mene nigdje nema.
Kremšnita. Toga se sjetim. I nasmijem se jer se smijeha sjećam. Je li došao onaj trenutak kada nejasne stvari dobiju obrise prezira?
U ono bolno vrijeme (tako se davno čini, a nema mu ni nekoliko mjeseci; vremenska beba) zaklela bih se da je najgora stvar na svijetu doplutati do porušenih zidina vlastite fotografije budućnosti.
A nije.
To sebi možeš oprostiti. Ta i ne razumiješ tko je i zašto porazbijao tvoje snove!
Biti barbar više boli.
Svira Beady Belle... Oh, can I possibly hurt you in a good way?
Toliko riječi. Ritam prestaje. Vraćam pjesmu na početak. Ako dovoljno puta čujem, možda i povjerujem.
[ ovaj put bez hvala ]
