Ne znam ni sama zašto mi se uvijek piše utorkom. Nije ovo prvi put da me hvata. Uhvati me u sasvim nepriličnim situacijama. Izlazi tekst iz mene i bude mi žao što mi komp nije blizu da to sve zabilježim. Pa polijepim ovdje ako bude volje. Ako bude. Volje.

Toliko sam ovaj blog prestala doživljavati svojim da mi je bila smiješna i sama pomisao da ja (ej, jaaaa!) tu nešto krenem pisat. Kao da je sve ovo neka druga Ane pisala. Neka druga dimenzija.

Nije da samo od ove stranice bježim. Bježim od koječega. Kao da tražim neku točku, dovoljno udaljenu, pa da s distance pogledam sebe, onako, iz daljine. Krupni plan. Točka A i točka B. Pronaći najljepši put do cilja (iako je i ovaj nedefiniran pojam).

Netko je u komentarima napisao da mogu odrastat i javno. Nasmijala sam se od srca na to. Zato što je pogodio bit. :) Sram me odrastati javno jer su to sve stvari koje je većina i sama prošla i nisu ni preteške, niti su obarajuće. Mic po mic u prvoj/drugoj/trećoj. Brzini. (Ipak se još uvijek furamo po gradskim uličicama.)

Zalegla sam u krevet. Neku virozu sam skupila. I imam vremena s kojim ne znam što bih. Pa mozgam. Kao da od toga ima neke svrhe!

Smiješno je da sam nedavno pričala s jednim likom o ovom svom mjestu. I bilo mi čudno uopće o tome govoriti. Nismo isto lice. Ane und Ane. Ipak mi je drago što me podsjetio na sve ove tekstove. Podsjetio me koliko mogu bit strastvena (pa makar i ovisnički!) kad mi se nešto jako svidi. Više se ne mogu tako kačit. Svidi mi se, konstatiram da mi se sviđa... i krenem dalje nekom novom kolotečinom.

U biti se malo toga mijenja. Nova lica. Stara lica. Nova Ane. Stara Ane. Sve je to jedno. I sve je to moja prizma.

Samo mi treba vremena da je prihvatim.


Ne staje mi se s ovim piskaranjem. Valjda sam i zaboravila koliko me puni to pražnjenje.

Voljela bih da vam ne znam lica.

Ovdje ide reklama