da se netko naglo obogati na našim leđima,
da nas lažu na dnevnoj bazi
da oni uživaju a mi životarimo i perbacujemo iz šupljeg u prazno

da nam svojim lažima uljepšavaju sliku života u divnoj domovini
da plodna polja propadaju
da uvozimo sve što se uvoziti da i to nekvalitetno
da naš trud i rad ima najnižu cijenu


ps ima li netko da mi napiše odgovor

Sjediš na staroj klupi u parku i zamišljenijom pogledom gledaš u pravcu jednog prozora jer znaš da iza tih zavjesa boravi jedno biće koje je davno zarobilo tvoje srce ali putevi su vam se razdvojili i vaša priča ostala je bez završetka.

Ne, ti nisi htio otići ali morao si jer priznala ti je da samo pripada tebi a ti, ti si znao da je lažeš ali laž joj priznati nisi smio samo zato što bi priznanjem izgubio biće koje si istinski zavolio ali netko drugi zajedno s njom bio je dio tvog života. Htio si pozvoniti na njezino zvono i zamoliti je da te pozove k sebi ali nisi imao snage prestati gledati u pravcu prozora sijedio si na klupi u parku i pustio slikama prošlosti da te vrate u tvoje sretne dane.
Sjedio je tako u svojim mislima nešto manje od pola sata i osjetio njezinu blizinu, htio ju je dozvati ali glas se nije pojavljivao, znao je da će proći pored klupe na kojoj on sjedi ali kada nije bio siguran, znao je samo da će čekati koliko god je potrebno jer morao ju je vidjeti, morao je saznati dali je sretna ili i ona u svojim mislima razmišlja o njemu o čovjeku koji nije znao priznati i prihvatiti pravu ljubav, ljubav koja se samo jednom doživi.

priču napisala Andrea Bosak

Jesenje kapljice kiše polako su po staklu kuckale svoje note i stvarale pjesmu bez riječi koja je njoj zamišljenoj trebala sada ovog trena jer željela je zaboraviti jučerašnji razgovor koji je slučajno čula kada se približavala skupini koju je smatrala prijateljima.
- Ti njoj nisi rekao da si oženjen, da imaš dijete staro nekoliko mjeseci?
- Ne, nisam a zašto i bih kada s njom provodim lijepe trenutke svaki dan i znam da je samo moja te je ne moram dijeliti s nikim.
- Do kada se misliš tako s njom igrati, inače ti svaka tvoja ljubavnica dosadi za petnaestak dana i dijeliš ih s nama a ova ljepotica je samo tvoja već punu godinu. Ajde priznaj joj za suprugu pa da je netko od nas ima pored sebe.
- Ne pada mi na pamet da je ostavim jer ona je žena kakvu trebam, a vi dobro znate razlog moje ženidbe i tek kada sam upoznao nju shvatio sam da sam se zaletio što sam pristao na ženidbu. Tražio sam razvod ali nije izvedivo jer istina bi izašla na vidjelo a ja ne želim da moj brat ima probleme.
- Kako si lukav. Zar se ne bojiš da jedna od njih sazna jedna za drugu pa ostaneš bez obje.
- Ova zakonita nikada neće da me ostavi zato jer je svjesna da jedino tako njezina tajna može ostati skrivena, a ova druga zna koliko je volim a i ona voli mene a to je jače od svega pa čak i od moje laži. ...

Dok su svi bili udubljeni u interesantan razgovor, nitko nije primijetio.
Ona je izašla sa suzama u očima znajući da njeno dijete koje raste u njoj neće znati za svog oca a svu svoju ljubav podariti će biću koje će je podsjećati na njenu jedinu ljubav cijeli život.


Nemam snage da joj priđem, da joj pogledam u oči koje su plave poput vedrog neba, da joj priznam sve ono što sam joj napravio jer znam da me je voljela cijelim svojim bićem, a ja sam joj lagao sve do trenutka kada me je napustila, tada sam shvatio da sam kriv što sam skrivao sebe pred njom. Da, skrivao sam svoje prave osjećaje jer nisam bio samo njen, povrijedio sam je misleći da je samo još jedna u nizu mojih avantura, ali ne ona avantura nije bila, ona je žena koja zna voljeti i pružiti ono što je potrebno a ja sam je povrijedio i ne nikada si to neću moći oprostiti, nikada joj neću moći prići, pogledati joj u oči i reći da je ona ta koju sam oduvijek tražio a izgubio je jer sam je varao. Da, varao sam ženu koja ima dušu anđela, varao sam ženu koja me voljela i sada znam da je ona jedina koja može iskreno voljeti.
Nemam snage da joj priđem i molim za oprost jer moje ponašanje oprost ne zaslužuje, često je viđam kako se igra u parku s malim djetetom i kako je sretna a da je moje to nikada saznati neću jer nemam joj snage prići.


Priču napisala Andrea Bosak

- Oprostite gospodine ispalo vam je nešto iz džepa - obratila mu se tihim glasom stojeći iza njegovih leđa u redu na blagajni, nije ni slutila da će nakon toliko godina susresti na nekoliko sekundi dobro poznate oči.
Godine su ga promijenile kao i nju ali oči se promijenile nisu, ostale su iste kao i onda kada su se rastali.

Spustila je pogled prema stvari na podu, a on ju je nježno rukom dotakao po kosi i istog trena zaboravio da se nalazi u redu na blagajni, želio ju je zagrliti i izgovoriti dvije riječi ali glasa bilo nije, gledao je šutke njenu razbarušenu kosu zaboravivši da je iz džepa izgubio dokumente.

U istom trenu kada ju je ugledao iza sebe sjetio se njihovih sretnih dana i za nju i za njega istog trena vrijeme je stalo. Zagrlio ju je nježno i začuo se gromoglasan pljesak cijelom prostorijom jer su svi prisutni shvatili da se dvoje ljudi vole prešutno.


Priču napisala Andrea Bosak

Nikada me nije zanimalo da se svidim većini, ali me zanimalo i zanima me iskrena konverzacija jer sam tip osobe koja voli iskrenu konverzaciju.
Pokušavam svoju istinu prenijeti ali istina interesira mali broj ljudi i zato nisam zanimljiva poput onih koji znaju kako sebe staviti iznad svih i kako da ih drugi prate i komuniciraju s njima.
Volim učiti, ali nikada neću naučiti biti sebična jer sebičnost nikuda ne vodi iako sebične osobe prolaze bolje svugdje i takve osobe većina razumije bolje no što razumije svoju ili tuđu istinu.
Znam, svjesna sam da istinu treba skrivati od drugih, ali mene su učili da je bolje istinu iznijeti na vidjelo, jer ona "otvara vrata" i ja od svoje istine nikada neću bježati jer znam da ima onih koju su slični meni (po istini), onih koji ne misle da su bolji od drugih, jer svi smo mi zamalo isti.

Žalosno je i nepodnošljivo da te se blati kada negdje napišeš svoje mišljenje o tekstu koje si pročitao, da te se ponižava jer si napisao tekst koji si htio podijeliti ne zato što je netko nešto tražio jer tog koji je tražio ti niti ne čitaš jer ga nemaš potrebe čitati.
Žalosno je što se broji koliko netko nakon napisanog i objavljenog teksta ima komentara i da se podmuklo smije zato što su komentatori na tvoj napisani tekst uvijek isti i nitko novi ne postavi svoj komentar.
Postoji puno njih koje čitam i pratim i komentar njima ostavim kada me taj tekst totalno privuče za neku konverzaciju, naravno ne očekujući da će oni odmah nakon mog komentara njima ostaviti komentar ispod mog teksta koji su pročitali u cijelosti ili letimice.

Mogla bih sada pisati do sutra, ali koliko znam moj tekst ima samo dvoje troje koji će mi se javiti jer moji tekstovi nisu zanimljivi onako kako i koliko su zanimljivi od pojedinaca.

Znam da nekima nedostaju prepiranja na blogu, ali svi oni koji su ovdje na ovom blog servisu pišu zanimljive tekstove.
Bloger je uvijek bloger, bez obzira na kojem blog servisu piše svoje tekstove, a naš blog servis je jedan od kvalitetnijih i opstat će još dosta dugo jer dolaze ponovno stari blogeri sa tekstom ili dva, a dolaze i novi koji vole pisati samo pojedini novi ne znaju da trebaju postaviti sami sebi prvi komentar kako bi se čitao njihov ispisani tekst.
Mnogi ne stignu pisati iz njima posebnih razloga, ali sigurna sam da čitaju tekstove na blogu jer smo im mi i dalje dragi i zanimljivi sa svojim ispisanim redovima u našoj domeni.
Bloger je uvijek bloger i ako ikada budu imali vremena zbog svojih obaveza napisati će divan tekst na svojoj domeni bloga hr.
Blog hr se ugasiti neće.

Vidiš li ovu rijeku ispred sebe?
Ona teče i čini ti se da teče ispravno da nema nikakvih zamki ni krivudavih pokreta, e varaš se ima jer rijeka je poput života krene polako, probija se i teče prema cilju a cilj je daleko jako, jako daleko. I rijeka treba znati teći kao što život treba znati voljeti jer nitko baš nitko nikada nije niti će reći da je život lagan i lagodan. Promatraj tok rijeke koju vidiš ispred sebe i vidjet ćeš život, svoj život koji je divan samo zato što voliš sebe i podnosiš sve zamke koje su pred tobom, a te zamke ti daju snagu da ideš kroz život poput ove rijeke koju gledaš ispred sebe i čini ti se da teče bez zastajanja.
Vidiš li ove zvijezde na nebu?
Da, sigurno vidiš kako svaka ima svoj sjaj ali jedna zvijezda se posebnog sjaja da ta zvijezda je tvoja, ta zvijezda je tvoj život, ta zvijezda si ti a zvijezde koje okružuju tvoju su tvoji najmiliji oni koji su pored tebe, koji su s tobom u svim situacijama tvog života, te zvijezde ti pomažu da tvoja zvijezda sja najdivnijim sjajem. Ta zvijezda si ti i ona sja posebnim sjajem jer ispunjava ti tvoju dušu, tvoje srce i tvoj um a ove druge zvijezde tvoju zvijezdu vode dajući ti do znanja da i kada si sama uvijek je netko pored tebe, uvijek je netko pored sjajne zvijezde koja kada pogledaš u zvjezdano nebo sja najljepšim sjajem.
Vidiš li onu planinu ispred sebe?
Da, sigurna sam da vidiš ali nikada se kao što se nisam ni ja usudila/o popeti na vrh te planine jer uvijek te nešto vrača u podnožje planine i ti samo stojiš i gledaš hoćeš li se jednom moći odvažiti popeti na vrh te planine koja te mami svojom ljepotom.
Čuješ li vjetar kako divnu glazbu svira dok drveće pleše jer uz glazbu vjetra kao da plešeš ti doziva te jer tuda moraš proći dio svoga puta ali nešto te zadržava u podnožju i ti samo uživaš gledati u planinu i slušati vjetar. Okreni se oko sebe pogledaj u nebo i vidjeti ćeš kako sunce dozvoljava svojim zrakama da te dodiruju, kako te dotiču i daju ti tako potrebnu snagu da prijeđeš rijeku koja krivudavo teče, ugledaš svoju zvijezdu na vedrome nebu, da se popneš na planinu i kažeš uspjela sam doći do cilja, uspjela sam zavoljeti život i sebe.

priču napisala Andrea Bosak

Pitala je koliko je potrebno za sreću, pa ću joj pokušati ovim napisati što je meni sreća i što me usrećuje da mogu ići dalje iz dana u dan.

Usrećuje me kao prvo moj jedan i drugi sin jer za njih se borim koliko mogu, usrećuje me sunce koje je divno kada je toplo, usrećuje me lagana kiša, lagani vjetar.
Usrećuje me čaša vode, šnita kruha, 5 eura dnevno, iskreni zagrljaj, topli pogled, zagrljaj.

Ako toga što sam nabrojala nema, najviše me usrećuje noć jer onda utonem u san i sanjam da sam zdrava, da mi je mlađi sin zdrav, da imam posao sa dobrom plaćom. Da zdravlje koje imam u snu me usrećuje i želim da taj san postane java.

Nadam se da vidite i srce koje kuca za vas anđeli moji

Sretan Uskrs svima koji slave

Sretan Uskrs svima koji ga slave

Varam sam sebe


U svom životu varao sam, ali volio sam iskreno samo jednom i nisam joj priznao godinama, kada sam je sreo bilo je kasno jer pripadala je drugome. Pitao sam se često dali ga voli, dali ga želi isto kao što je voljela i željela mene koji nikada nisam znao voljeti.
Ni jednu ženu nisam ni volio, ni želio kao nju, ženu kojoj sam nanio bol lažući da nisam sam i da je ona jedina koja me ima. Godinama u drugim ženama tražim nju, njezinu iskrenu ljubav, njezin nježan dodir, pogled, osmijeh nevinog djeteta i znam da to ni jedna druga žena nema, da je ona jedina koja me razumjela koja je znala što volim, što mrzim a ja nju tada nisam volio sve do trenutka kada je gledajući me toplim pogledom rekla da odem i da je zaboravim.
Varao sam i varam dalje ne shvaćajući da uistinu samo varam sebe jer njoj koju trebam to ne mogu priznati, jer rekla mi je davno da mrzi samu sebe zato što me je voljela i što će me dok živi voljeti bez prestanka.
Nisam tada znao da će boljeti tražeći u drugim ženama jedan dio nje, jer nikada ni jedna žena neće biti poput nje, zakasnio sam jer ona živi svoje snove sanjajući svoju sreću, a ja i dalje u drugim ženama tražim dio nje jer nemam snage priznati da sam je volio i da je volim.


priču napisala ANDREA BOSAK

Na četvrtastom stolu u kuhinji bilo je postavljeno sve za dvije osobe, tanjuri, beštek, čaše za aperitiv i vino. Na štednjaku se lagano krčkala sarma, meso se peklo u pećnici, kolači su bili uredno složeni na ukrasnim tanjurima. Sve je trebalo uskoro biti gotovo i pripremljeno za doček Nove Godine, godine koja će započeti divnom vijesti kada se kazaljke spoje. Imala je vremena i da se sredi prije no što on pozvoni na ulaznim vratima. Svu garderobu je pripremila još tokom jutra i sada kada završi jela otuširati će se kako bi bila spremna za najdivniju noć, noć koju će provesti sa osobom koju voli.
Zidni sat je otkucavao jedanaest sati, a to je bilo vrijeme njegovog dolaska k njoj, ali nakon desetak minuta zvono na portafonu nije prestajalo zvoniti, osjetila je da joj tijelom struji hladnoća i javila se tihim glasom - da tko zvoni?
- Dobra večer, policija, molim vas da nas pustite gore jer trebamo vas. - otvorila im je ulazna vrata zgrade i stana jer osjetila je slabost i baš u trenutku kada su htjeli ući ona je vrisnula - Samo vas molim recite mi da je živ...



PRIČA BEZ KRAJA

Dani, sati, minute, mjeseci i godine nemilice prolaze a ja te ne mogu pustiti da odeš od mene jer jedino s tobom mogu razgovarati, mogu se smijati do mile volje, mogu plakati jer ti mi svaku suzu koja klizne niz obraz obrišeš poljupcem i ja znam da te nikada baš nikada neću pustiti da odeš jer nitko te neće i ne može zamijeniti.
Znam danas ćemo zajedno raditi tortu od palačinki a pritom ćemo čokoladnim namazom jedno drugom na obraze nacrtati srca koja su ne razdvojena, gledati ćemo zajedničke fotografije i smijati se do suza, to će se sve odvijati noću jer preko dana moramo biti razdvojeni i moja bol tada je jača, suze teku niz obraze a do navečer ih nitko neće obrisati jer tako mora biti.
Ne. ja ne mogu da te pustim da odeš a trebala bih jer moraš otići i biti sretan tamo gdje sada pripadaš ali ja bez tebe ne znam ići dalje, ja to ne mogu jer pripadam samo tebi.



PRIČE NAPISALA
Andrea Bosak