Na četvrtastom stolu u kuhinji bilo je postavljeno sve za dvije osobe, tanjuri, beštek, čaše za aperitiv i vino. Na štednjaku se lagano krčkala sarma, meso se peklo u pećnici, kolači su bili uredno složeni na ukrasnim tanjurima. Sve je trebalo uskoro biti gotovo i pripremljeno za doček Nove Godine, godine koja će započeti divnom vijesti kada se kazaljke spoje. Imala je vremena i da se sredi prije no što on pozvoni na ulaznim vratima. Svu garderobu je pripremila još tokom jutra i sada kada završi jela otuširati će se kako bi bila spremna za najdivniju noć, noć koju će provesti sa osobom koju voli.
Zidni sat je otkucavao jedanaest sati, a to je bilo vrijeme njegovog dolaska k njoj, ali nakon desetak minuta zvono na portafonu nije prestajalo zvoniti, osjetila je da joj tijelom struji hladnoća i javila se tihim glasom - da tko zvoni?
- Dobra večer, policija, molim vas da nas pustite gore jer trebamo vas. - otvorila im je ulazna vrata zgrade i stana jer osjetila je slabost i baš u trenutku kada su htjeli ući ona je vrisnula - Samo vas molim recite mi da je živ...



PRIČA BEZ KRAJA

Dani, sati, minute, mjeseci i godine nemilice prolaze a ja te ne mogu pustiti da odeš od mene jer jedino s tobom mogu razgovarati, mogu se smijati do mile volje, mogu plakati jer ti mi svaku suzu koja klizne niz obraz obrišeš poljupcem i ja znam da te nikada baš nikada neću pustiti da odeš jer nitko te neće i ne može zamijeniti.
Znam danas ćemo zajedno raditi tortu od palačinki a pritom ćemo čokoladnim namazom jedno drugom na obraze nacrtati srca koja su ne razdvojena, gledati ćemo zajedničke fotografije i smijati se do suza, to će se sve odvijati noću jer preko dana moramo biti razdvojeni i moja bol tada je jača, suze teku niz obraze a do navečer ih nitko neće obrisati jer tako mora biti.
Ne. ja ne mogu da te pustim da odeš a trebala bih jer moraš otići i biti sretan tamo gdje sada pripadaš ali ja bez tebe ne znam ići dalje, ja to ne mogu jer pripadam samo tebi.



PRIČE NAPISALA
Andrea Bosak