Sjediš na staroj klupi u parku i zamišljenijom pogledom gledaš u pravcu jednog prozora jer znaš da iza tih zavjesa boravi jedno biće koje je davno zarobilo tvoje srce ali putevi su vam se razdvojili i vaša priča ostala je bez završetka.
Ne, ti nisi htio otići ali morao si jer priznala ti je da samo pripada tebi a ti, ti si znao da je lažeš ali laž joj priznati nisi smio samo zato što bi priznanjem izgubio biće koje si istinski zavolio ali netko drugi zajedno s njom bio je dio tvog života. Htio si pozvoniti na njezino zvono i zamoliti je da te pozove k sebi ali nisi imao snage prestati gledati u pravcu prozora sijedio si na klupi u parku i pustio slikama prošlosti da te vrate u tvoje sretne dane.
Sjedio je tako u svojim mislima nešto manje od pola sata i osjetio njezinu blizinu, htio ju je dozvati ali glas se nije pojavljivao, znao je da će proći pored klupe na kojoj on sjedi ali kada nije bio siguran, znao je samo da će čekati koliko god je potrebno jer morao ju je vidjeti, morao je saznati dali je sretna ili i ona u svojim mislima razmišlja o njemu o čovjeku koji nije znao priznati i prihvatiti pravu ljubav, ljubav koja se samo jednom doživi.
priču napisala Andrea Bosak
Post je objavljen 27.04.2023. u 20:28 sati.