Jedan bloger je na svom blogu napisao da je primio nekolicinu mailova od pojedinaca a mailovi se odnose na post jedne blogerice koja samo koliko god je dugo čitam piše ono što je istina i što je smeta, a smeta i većinu samo što nemaju petlje poput nje tu istinu napisati a kamoli priznati.
Koliko sam je shvatila ona je pobornik HDZ-a ali mi sama se nije nadala da će ovako postupiti kako su postupili sada kada su na vlasti a dobili su vlast zbog birača koji su htjeli promjene ali ne ovakve promjene ni birači HDZ-a nisu htjeli a ipak su dobili jer imamo PREMJERA kojeg nismo birali mi nego HDZ i napukli MOST koji ne zna ni sam što hoće i kako hoće ali svi oni znaju da ne smiju zadirati u novčanike onih koji imaju jer ako njima uzmu neće imati dobiti donacije u sljedećoj kampanji pa je jednostavnije uzeti svima koji nemaju jer i ono malo što dobe običnom građaninu nije potrebno.

Žalosno je što rijetko tko od nas može prihvatiti istinu koju piše blogerica Lavica i ja joj se divim na iskrenosti. Svaka čast LAVICE.

ovo je njen link teksta na kojem joj čestitam jer ima petlje napisati istinu
http://lionqueen.blog.hr/2016/03/1632012691/udarili-najprije-po-bolesnicima.html

Već jedno duže vrijeme vidim da čitalačku publiku blogova i blogere zanima tekst koji je pisan o politici ili o hrani i to me raduje jer znači da među blogerima i blogerskom publikom ima kvalitetnih ljudi koji bi se mogli baviti politikom i svojim znanjem i predanim angažmanom bi mogli pomoći političarima koji su "pustili korijenje" i mogli bi u zasluženu političku mirovinu.
Bilo bi dobro da se napravi knjiga recepata blogera jer recepti su ne samo lijepi nego i posebni s toga bi to bila specijalna kuharica jer vidi se da blogeri bolje kuhaju od profesionalnih kuhara i imaju kvalitetnije recepte.

Jednom se možda neko i dosjeti pa organiziramo u nekom prostoru izložbu blogerskih fotogafija pa se tako nađemo svi ponovno na jednom mjestu i družimo nekoliko divnih sati kao što smo se družili na promociji blogerske knjige.


Znam da će mi sada mnogi zamjeriti ali morala sam iznijeti svoju ideju koja nikome od blogera neće biti zanimljiva.

Toliko ste feš gospođice da mi je strašno žal kaj nis mlajši pa bi z vama išel šetati po svukud jer takšne plave oči niko nema osim vas pa vas lepo prosim da me ne gledate z njimi jer ja nemrem niš a tako bi štel.
Tak mi lepo fulirate da bi vam sada narajše dala kušlec jen.

Uvijek mi je lijepo popričati sa dobrim gospodinom koji usprkos svojim godinama ima lijepe crte lica, a usto mi i uljepša dan kada ga sretnem dok sam u gradu.

Ne znam ni sama zašto te još uvijek dozivam kada znam da me ne čuješ jer ti mene ne želiš čuti. Ne, ja ne tražim mnogo jer mi mnogo nikada nije bilo potrebno, molim te samo da mi pomogneš pronaći davno izgubljenu sreću jer voljela bih ponovno zavoljeti a to bez sreće ne mogu.
Dovoljno godina je sreća moja bila tamo gdje ne mora biti, dovoljno sam godina osjećala bol, čekala i tražila sada je došao red da osoba koja mi je uzela sreću pati jer vrijeme je da mi se sreća vrati.

Opet će mi poneki reći da kukam i da mislim samo na sebe ali ne, varaju se jer moje misli su sve one koji nemaju i iskreno ću vam napisati da bih bila sretna da osobe koje imaju budu samo jedan tjedan isto kao i oni što nemaju i ako bi izdržali tjedan dana sa minimalnim obrokom i tuđom pomoći tada bi shvatili da moraju bar lijepu riječ pružiti osobi koja nema ništa osim njihove dobrote i pomoći.

Budite humani i razgovarajte sa osobom koju slučajno sretnete jer dobiti ćete zahvalu osmijehom koji se kod mnogih odavno izgubio jer oni koji imaju vide samo sebe i ne znaju se nasmijati.

Znam da se ova tema posta mnogim blogerima neće svidjeti ali na to su me potakle dvije osobe na blogu pa ću s toga napisati svoje mišljenje ne zato što sam ja osoba sa invaliditetom (dobivenim pije rata) nego zato što me nepravda smeta. Jedan dio napisan je na ovom linku prije nekoliko dana
http://andrea-bosak.blog.hr/2016/03/1632010587/i-mi-na-ulicu-u-sator.html

Prvo ponašanje pojedinaca medicinskog osoblja u ustanovi koja se brine za djecu sa psihofizičkim oštećenjima je za svaku osudu i oduzimanje licence doživotno jer svoje frustracije i probleme medicinsko osoblje kao i svi mi mora ostavit "Iza vrata" a ne se zbog problema fizički iskaljavati na bolesnima.
Drugo Ministarstvu socijalne skrbi ovim izglasanim proračunom smanjena su sredstva i naravno da će to ministarstvo ukinuti osobama sa invaliditetom.
evo vam primjer jedne pomoći slijepoj i slabovidnoj osobi iznosi 350,00 kuna pa kada podijelite sa 30 dana u mjesecu ispada 11,66 da slijepa i slabovidna osoba smije trošiti i tako dočekati slijedeći mjesec sa istom visinom naknade.

NA OVAJ NAČIN PIŠUĆI MOLILA BIH SVE U SABORU I VLADI DA MI KAŽU ŠTO SE ZA TRI OBROKA MOŽE KUPITI SA 11,66

Još jednom vas molim nemojte sutra zaboraviti obući šarene čarape ili ako ih nemate u ladici neka vam bilo koji odjevni predmet bude šaren jer tako ćemo i mi pokazati svoju ljubav prema osobama koje boluju od dawnovog sindroma. Te osobe su posebne i budimo svi uz njih odjeveni u šareno ili kako oni žele da im pokažemo ljubav prema njima nošenjem šarenih čarapa.
Pored osobe koja boluje od tog sindroma možete naučiti kako se iskreno voli jer oni znaju voljeti i osjete da ih netko voli.
Svim obiteljima širom svijeta a i kod nas želim da budu sretni kao što su sretne osobe sa sindromom jer ljubav zrači oko njih i oni znaju ljubav uzvratiti.

U ponedjeljak 21.03. izvadimo iz ladica šarene čarape svi i pokažimo osobama oboljelim dawnovom sindromom da smo jedinstveni jer oboljela djeca i odrasli su puna ljubavi, tu ljubav pružaju svojim roditeljima, rodbini a i nama jer nam pokazuju kako se uistinu voli.
Obucimo šarene čarape i zagrlimo dijete sa dawnovim sindromom ako ih ga sretnemo jer uzvratiti će nam i osmjehom i zagrljajem.
Osobe oboljele od dawnovog sindroma znaju voljeti.

Otvorite link koji ću postaviti pa će vam biti jasno zašto ovaj naslov. Slažem se sa osobom koja je napisala ovaj tekst i podržavam ga jer osobe koje su rođene sa invaliditetom zaslužile su normalan život kao i ratni invalidi, mi ne tražimo i ne zahtijevamo da imamo primanja u visini 5 ili 6 tisuća mjesečno, ali 3 bi bilo dovoljno da imamo za normalan život jer i mi moramo jesti i platiti režije a uzimaju nam sve jer se nitko ne bori za nas kao što se bore za vojne invalide.
Naše udruge samo brinu da dobiju članarinu koju plaćamo općom uplatnicom iako nemamo novaca jer ako ne platimo članarinu tada nas brišu a ništa od udruge ne dobivamo za uzvrat osim pojedinaca jer i među nama ima povlaštenih osoba sa invaliditetom.
Da ne duljim i ne pametujem otvorite link pa će vam sve biti jasnije.
http://blog.hrt.hr/327190/osobe-sa-invaliditetom-na-ulice

Od pola noći do polovine dana vrijeme sam provela u bolnici Rebro

Za mene. više ne postoji mi Uskrs, ni rođendan, ni imendan, ni Božić, ni Nova Godina Za mene je to običan dan u kojem se odmaram spavajući.
Znam da ću se sada zamjeriti mnogima ali to je moje pravo.

Sretan ti ovaj i svi slijedeći rođendani dragi romantičaru te da dobiješ puno nagrada na festivalima za svoje divne stihove

Nisam pametna pa bi mi bilo drago da mi netko nešto objasni ako je ikako moguće.

Znam da u postavkama postoje razne mogućnosti ali nije mi jasno zašto pojedini blogeri koji pišu blog zabranjuju blogerima koji ih čitaju komentar njihovog teksta koji su javno objavili na servisu. Svjesna sam da će mi sada stizati odgovori "to je pravo vlasnika bloga" ali meni i dalje ostaje nejasan odgovor i zabrana komentara.
Po meni su komentari na pročitani tekst komunikacija i spoznaja mene same jer iz komentara drugih koji čitaju moj tekst uvijek nešto naučim o sebi bez obzira kakav komentar bio.

Glupa sam znam ali zar komentari na blogu jesu jedna vrsta lijepe komunikacije i virtualnog prijateljstva koje jednom postane i pravo blogersko prijateljstvo.

Ovo što rade vladajući koji su birani od strane ogorčenih građana stvarno više smisla nema. Primaju ogromne plače za lažna obećanja, a takvih obećanja smo se naslušali i od današnje opozicije koja je bar bila koliko toliko humana pa tokom četiri godine nije uništavala građane koji teško žive.
Pročitavši samo naslov zgrozila sam se koliko su uistinu bešćutni i nesposobni jer sigurno nisu iz Europskog parlamenta dobili naputak da smanje prava osobama koje nemaju dostatno za život.

http://dalicom.eu/maric-najavio-rezanje-naknada-socijali/

Zašto jednostavno vladajući ne ukinu to ministarstvo, ostalo bi im dovoljno novaca u proračunu jer nisu nam potrebni ni socijalni radnici, ministrica, ni njezini savjetnici pa ni ogroman ured tog ministarstva (kada zbrojimo sve, ukidanjem navedenog ogromna je ušteda za proračun).

Vladajući se boje smanjiti javnu upravu pa im je najjednostavnije i najlakše uzeti onima koji ionako nemaju jer socijalnu pomoć ni nikakve naknade ne traže ljudi koji imaju 4, 5, pa i više tisuća primanja nego je traže nezaposleni, bolesni a takvima treba uzeti sve jer nezaposleni i bolesni ne trebaju živjeti uopće po mišljenju vladajućih koji su birani od strane ogorčenih građana.

Bivša časna sestra Bernardica ipak bi trebala stati u obranu oduzimnja sredstava njenom resoru jer mi se čini da je zapamtila kako je u crkvenom redu učila da treba biti milostiv i dati pomoć potrebitima i ne mogu shvatiti kako je to zaboravila čim je izašla iz časnog reda i postala ovo što je sada.

Ima i drugih načina za uštedu novaca kojih ni nema ali nitko od vladajućih ni onih u oporbi ne žele smanjiti ni sebi ni onima sa velikim primanjima zbog straha pa je ovo što su najavili u linku iznad jednostavnije riješenje za sve koji se bave izradom proračuna s obzirom da znaju da se osobe koje nemaju neće buniti nego će trpiti.

Blog mi je prijatelj kojem mogu ispisati ono što osjećam, s njim dijelim svoje misli, osjećaje i razumije me jer mi dozvoljava da pišem srcem.
Kada pišem o invalidnosti pojedini pomisle da izmišljam, kad pišem o prošlosti da lažem a ja samo pišem istinu i pisati ću bez obzira koliko moje pisanje netko čitao ili ne.

http://pravedniknik.blog.hr/

tekst blogera je vrlo interesantan pa me je dao povoda da i ja napišem svoj odgovor malo opširnije na temu njegovog teksta.
Prvo moram napisati da mi je neopisivo žao svih osoba sa invaliditetom koji su invalidnost zadobili boreći se u oslobođenju Države i da odmah naglasim da nisam ljubomorna na njihova prava ali i oni moraju shvatiti da postoji i drugi koji imaju invaliditet ne svojom krivnjom a prava su osamdeset posto manja no njihova zato što se mi drugi invalidi ne znamo boriti kao oni i ne tražimo mjesto da postavimo šator a mogli bi sigurno.
Drugo osobe sa invaliditetom barem one koje su rođene tako nemaju pravo imati policu životnog osiguranja jer u svakom osiguravajućem društvu postoji tablica bolesti koje ne smiju osiguravati tako da većina nas civilnih invalida nema ništa osim minimalne socijalne pomoći. Ovo toliko o osiguranju civilnih invalida koji nisu krvi za svoj invaliditet kao što nisu krivi ratni invalidi a imaju puno veća prava.

Znam da nisam jedina, znam da postoji još osoba koje su slične meni, ali ja stvarno više snage nemam biti ja, ne mogu podnositi ni smjeh, ni plač, ne mogu podnijeti sebe.

Danas je točno dvije godine od kako je preminuo i ostavio da se borim sa maćehom za sve što je stekao sa mojom majkom i čega se odrekao na ostavinskoj raspravi davne 1984.

Dok sam bila dijete voljela sam se igrati s njim, ništa mu nije bilo teško napraviti za kćer koju je obožavao sve dok nisam ostala bez majke, a on bez voljene supruge. Ne ja nikada do tada nisam primjećivala njegovu pravu narav jer bio je otac za osvajanje nagrade po dobroti. Tek kasnije sam shvatila mamine riječi koje mi je izgovorila nekoliko sati prije smrti "Nedaj Bože da ti umrem prije oca jer onda ćeš uistinu vidjeti kakav je on".
Da, vidjela sam točno šest mjeseci nakon njene smrti i tada sam shvatila da je moja majka godinama patila.

Svi kažu "o pokojnim ljudima sve najbolje i neka pronađu mir u duši" ali ja se već dvije godine pitam dali on uistinu ima mir jer još dan danas čekam da sutkinja pokrene postupak kojim samo dobivam ono čega se on davno odrekao u ime mene a sve je koristio punih trideset godina.

Danas je tvoj dan, tvoj rođendan i s toga ti želim zdravlja i radosti puno te još dugo lijepih godina života. Nazdravljam sa čašom rujnog vina

SRETAN TVOJ DAN, TVOJ ROĐENDAN

Danas putujemo, idemo malo dalje u lijepu zemlju gdje su ljudi uvijek nasmijani i puni dobrote iako teško žive. Upoznajući njihov način života naučit ćeš zajedno sa mnom skromno živjeti, naučit ćeš voljeti život jer koliko god je teško život je poput bajke iako bajka u životu ne postoji. Naučiti ćeš kako se upornim radom može postići sve i može se imati ono što ti je potrebno.
Shvati ćeš da si sretna jer imaš volju i želju da živiš jer tamo gdje idemo nikome nije lako jer siromaštvo vlada a oni sve podnose s osmijehom na licu i tuga je od njih daleko jer oni vole sebe i sretni su iako im je teško nikada teškoću kod njih primijetiti nećeš jer oni znaju voljeti a kada iskreno voliš tada imaš sve iako nemaš ništa jer materija nije nešto što donosi stalnu sreću jer kada izgubiš novac još uvijek nisi izgubio volju da budeš sretan.

Korak po korak lagano hodam uskom stazom parka prema podstanarskom stanu, osjećam kako mi hladan vjetar miluje obraze ali ništa mi ne smeta jer moram razbistriti glavu nakon prizora kojeg sam ugledala prije dvadesetak minuta. Sasvim slučajno sam se našla na mjestu u kojem mi je slika koju sam vidjela pomutila pamet. Znala sam da se to ne događa samo meni, da takvih prizora imaju i drugi ali nadala sam se potajno da se to neće dogoditi meni.
Odlučila sam otići u mali restoran po večeru za mene i njega jer sam ga htjela iznenaditi uz večeru sa radosnom viješću ali ja sam od prizora koji sam ugledala sasvim slučajno ostala u šoku.

Restoran je bio poluprazan pa sam dobro mogla čuti glasove par stolova dalje od moga jer sjela sam misleći da ću do isporučene narudžbe popiti piće. U trenutku kada mi je prilazio konobar sa jelovnikom u ruci začula sam dobro poznati glas
"Strpi se samo nekoliko dana, moram nešto obaviti doma pa ćemo biti zajedno duže vrijeme obećavam"

"Gospodična popite čašu vode molim vas jako ste blijedi."- pogledala sam u zabrinutog konobara te mu pokretom glave pokazala prema paru koji je sjedio samo metar dalje od mene. "Hvala vam dobro sam ne treba mi vode jer ako je donesete sasuti ću vodu onom tamo gospodinu u lice, biti ću ovdje samo minutu dvije i odlazim".
Stavila sam novčanicu na stol, ustala i krenula prema paru da im se pokažem.

"Slobodno ostani i dalje s njom jer si sada upravo obavio sve što si trebao obaviti, a vama gospođice sretno bilo sa čovjekom koji vas voli a noćima spava pored druge."

Okrenula sam se i izašla iz restorana shvativši da mu nikada neću reći da je otac.

http://elwa.blog.hr/2016/03/1632006794/nemam-pravo-na-tebe.html

Toliko divnih riječi nalazim u tvojim kratkim tekstovima koji su uvijek pisani dušom i molim te da se ne naljutiš na mene ali ovo je moj odgovor tebi na tvoj tekst zbog kojeg sam jutros nakon dugog vremena pustila suzu a znam da tekst govori nekom drugom, U svakoj ispisanoj riječi pronašla sam sasvim slučajno dio sebe
Kada sam čitala tvoj divan tekst osjetila sam njegov dodir na svim ramenu i njegova sjena mi je izgovarala tvoj tekst koji je pun iskrenosti, poštovanja, nježnosti.

Ti znaš kome pišeš a znam da zna i ona želim ti da budeš sretan i da nikada ne prestaneš biti takav kakav si, hvala ti što si tu, što mogu čitati tvoje divne riječi dragi prijatelju.

Poštovana ministrice socijalne skrbi

Pišem Vam na ovaj način iako znam da to moje napisano nećete pročitati isto kao što ne bi pročitali ni da Vam pišem pismo rukom jer to bi završilo na stolu jednog od vaših savjetnika pa u košu za smeće ali ja Vam ovo moram napisati jer znam da nisam jedina ogorčena radom Vašeg ministarstva.

Naime ovako već godinama pokušavam dokučiti zašto Zakon vezan uz socijalnu skrb nije jednak za sve korisnike te skrbi. Pojedini dobe i ono što ne trebaju a pojedini dva puta godišnje moraju donositi sa sobom hrpu papira kao dokaz jer u kompjuterskom sustavu stoje netočni podaci već dugi niz godina a svaka ta potvrda kojom se dokazuje da to što piše u kompjuterskom sustavu košta toliko da si pojedinci ne mogu taj dan priuštiti dva obroka u kućanstvu. Sljedeće pojedini prostori gdje se nalazi socijalni radnik s kojim stranka mora komunicirati da bi ostvarila svoja prava su nešto malo veći od "kokošinjca" da se tako izrazim pa osoba koja se služi invalidskim kolicima s obzirom da drugačije ne može mora razgovarati o svom problemu na hodniku i svi koji čekaju slušaju razgovor koji je povjerljiv jer ako si već potražio pomoć nadležnog socijalnog radnika.

Osobe koje odlaze u socijalni rad ne dolaze tamo jer im je krasno gledati osobu koja sjedi u skučenom prostoru i koja zaboravi istog trena kada osoba koja je stigla tražiti pomoć u bilo kojem smislu zatvori vrata jer ljudi su za socijalne radnike slučaj i broj s obzirom da socijalni radnici moraju ispuniti dnevnu normu svoga rada. Svjesna sam da oni ne smiju pokazati emocije niti prema jednoj osobi s kojom razgovaraju, da se moraju striktno držati Zakonom propisanih regulativa ali isto tako znam da u svakom Zakonu postoje rupe koje pojedinci koriste na osobama kojima nije potrebna socijalna radnica niti socijalna skrb.

Bilo bi lijepo draga ministrice da odredite sama sebi jednom mjesečno jedan tjedan i da svaki dan u tom tjednu izaberete tri socijalna rada koja ćete obići naravno bez najave pa ćete tako sami vidjeti u kakvim uvjetima rade i kako rade te što treba predložiti u izmjenu Zakona da bi vaše ministarstvo bilo kvalitetnije no što je bilo godinama.

Mogla bih Vam sada napisati nekoliko strana ali ionako znam da ni ovo neće stići do Vas zato Vam samo ostavljam topli pozdrav.

s poštovanjem Bosak Andrea