Korak po korak lagano hodam uskom stazom parka prema podstanarskom stanu, osjećam kako mi hladan vjetar miluje obraze ali ništa mi ne smeta jer moram razbistriti glavu nakon prizora kojeg sam ugledala prije dvadesetak minuta. Sasvim slučajno sam se našla na mjestu u kojem mi je slika koju sam vidjela pomutila pamet. Znala sam da se to ne događa samo meni, da takvih prizora imaju i drugi ali nadala sam se potajno da se to neće dogoditi meni.
Odlučila sam otići u mali restoran po večeru za mene i njega jer sam ga htjela iznenaditi uz večeru sa radosnom viješću ali ja sam od prizora koji sam ugledala sasvim slučajno ostala u šoku.
Restoran je bio poluprazan pa sam dobro mogla čuti glasove par stolova dalje od moga jer sjela sam misleći da ću do isporučene narudžbe popiti piće. U trenutku kada mi je prilazio konobar sa jelovnikom u ruci začula sam dobro poznati glas
"Strpi se samo nekoliko dana, moram nešto obaviti doma pa ćemo biti zajedno duže vrijeme obećavam"
"Gospodična popite čašu vode molim vas jako ste blijedi."- pogledala sam u zabrinutog konobara te mu pokretom glave pokazala prema paru koji je sjedio samo metar dalje od mene. "Hvala vam dobro sam ne treba mi vode jer ako je donesete sasuti ću vodu onom tamo gospodinu u lice, biti ću ovdje samo minutu dvije i odlazim".
Stavila sam novčanicu na stol, ustala i krenula prema paru da im se pokažem.
"Slobodno ostani i dalje s njom jer si sada upravo obavio sve što si trebao obaviti, a vama gospođice sretno bilo sa čovjekom koji vas voli a noćima spava pored druge."
Okrenula sam se i izašla iz restorana shvativši da mu nikada neću reći da je otac.
Post je objavljen 03.03.2016. u 09:09 sati.