Topla jesenja kiša sipila je polako i klizila niz njeno drhtavo tijelo dok je laganim koracima sa suzama u očima prolazila dobro poznatom stazom prema svom stanu koji je nekada dijelila sa osobom koja ju je dobro poznavala. Željela je biti prisutna na njegovom sprovodu ali nije smjela i nije mogla jer nije htjela susresti osobu sa kojom ga je dijelila dugi niz godina. Htjela je da sakrije svoju bol od same sebe, od nepoznatih pogleda koji su prolazili pored nje i čuli njezin bolni jecaj, jecaj koji nikada neće prestati.
Ostala je sama, sa lijepim uspomenama, uspomenama koje nitko nikada saznati neće jer to su uspomene vezane za osobu kojoj je dala svoje srce i ovog kišnog jesenjeg dana i njeno srce prestalo je da kuca za druge, prestalo je znati voljeti i prihvatilo je tugu za prijateljicu jer nitko nikada neće biti i ne može biti on.
- Plači nebo i ti zajedno sa mnom jer ljubav moja nikada mi se više neće vratiti, neće mi moći reći "zlato moje, srce je tvoje samo moje".

Šećem pustim ulicama grada zadubljena u svoje misli, tražim nekoga za razgovor, ali samo lagani vjetar svoju priču priča, osluškujem tišinu očekujući nečije korake iza sebe, ali nigdje nema nikoga sve je pusto i tišina postaje sablasna koju tu i tamo prekine zvuk javnog prijevoza. Koga li sada voze u gluho doba noći? Ja hodam bez cilja, dok gospodin u uniformi vozi u krug i sigurno me začuđeno promatra ali ništa me ne može pitati jer ja hodam pločnikom, a on vozi prugom u jednom, pa za nekoliko minuta u drugom smjeru. Kuda idem, kamo li ću stići, što tražim ovdje sama u ovo gluho doba noći? Cijeli grad spava, čak nema ni psa lutalice s kojim bih rado razgovarala jer pas razumije sve bolje no ljudi, sluša, gleda nježnim pogledom, pokušava odgovoriti ali ne može, samo sretno maše repom jer zna da i njega netko treba i tada je sretan. Šećem pustim ulicama grada ne znajući kuda i gdje idem, znam da nikoga sresti neću u ovo gluho doba noći, ali i dalje šećem osluškujući vjetar i lišće što šušti pod mojim potpeticama, te me prate na mojem putu u nepoznato. Izgubila sam se, ne znam gdje sam, ali tišina ovog grada mi odgovara, daje mi mir i sretna sam jer ne vidim i ne čujem nikoga osim divne tišine pustog grada u kojem nema ni psa lutalice, ni male noćne ptice. Šećem noću pustim ulicama grada ne znam ni sama zašto, ne znam što tražim, ne znam što čekam, ali šećem jer mi ta tišina odgovara. Želim zaboraviti sve što se zbilo oko mene, zaboraviti njega koji pripada drugoj jer sam tako sama htjela. Poigrala sam se sa sudbinom svojom, a moglo mi je biti lijepo, mogla sam biti sretna kao što sam bila kada sam pripadala njemu. Da, pogriješila sam ali neka, tada nisam razmišljala srcem, razmišljala sam glavom jer nisam željela da njegov sin nema oca. Šećem pustim ulicama grada nadajući se da me traži, ali nema ga, samo vjetar pjeva svoju pjesmu, moji koraci postaju teški. Noć prelazi u dan, ljudi koji sneni kreću na posao, promatraju me, ali nitko mi ništa ne govori, nitko me ništa ne pita i bolje je jer vikala bih, dozivala ga. Šećem ulicama grada, a prošlost me moja u mislima proganja i nikada neće prestati jer moje srce i duša ga treba, trebam njegov dodir, osmijeh i tople riječi. Šetati ću ulicama grada svaku noć, svaki dan jednom ga možda i sretnem, možda tada vratim dio koji je nestao onog trena kada sam ga ostavila jer glava je bila jača od srca.

Danilo se, ustala je iz tople postelje i stala kraj otvorenog prozora, snenog pogleda gledala je negdje u daljinu razmišljajući o sinoćnjem razgovoru s njim. Razgovoru koji joj je promijenio mišljenje o muškarcima, razgovoru koji je u početku tekao glatko, ali kasnije zbog priznanja pretvorio se u buru s velikim valovima i brodolomom. –Trudna sam, postati ćeš otac. – Ti nisi normalna, luda ženo, ne to mi ne treba.- Slike sinoćnjeg razgovora mijenjale su joj se iz minute u minutu, iz sekunde u sekundu, obrazi joj bili vlažni od suza. Vrativši se sinoć iscpljena kući shvatila je da je krivom čovjeku podarila sebe, da mu nikada nije trebala vjerovati , da mu nije treba dozvoliti da je zavede, te nakon svoje ne promišljenosti ostavi jer mu se podala onako kako je htio. Dvije godine neprestano su bili zajedno, uživali jedno pored drugog, smijala se, bila sretna misleći da ta radost i sreća nikada neće prestati, ali tek sinoć je shvatila da mu nikada nije slijepo smjela vjerovati, nije ga smjela voljeti. Dogodilo se. On je za nju bio ono što je tražila, što je očekivala od muškarca, kada ga prvi puta srela na rođendanu svoje prijateljice, znala je da je on taj da je on njezin princ iz bajke, ali sinoć se je taj princ s kojim je provodila lijepe trenutke pretvorio u čudovište koje je pokazalo svoju pravu stranu u nekoliko minuta prošle večeri. Svi snovi o sreći, ljubavi, nestali su u trenu. Nije ni primijetila da se oblaci crne, da se približava nevrijeme samo je nepomično stajala gledajući suznih očiju u daljinu, tiho dozivajući majku koja joj nije mogla dati savjet jer nije bila među živima, nije imala koga nazvati, tražiti savjet, prepuštena je sama sebi i svojoj svijesti koja se kolebala iz minute u minutu ne pružajući joj nikakav normalni odgovor.... Pred sobom je vidjela samo njegov bijesan pogled kada mu je izrekla radosnu vijest. Radosnu? Za nju da, ali za njega....

Snenog pogleda, razbarušene kovrčave kose, ustala je gledajući nesvjesno u daljinu, pipkajući prstima po malom stolu da pronađe kutiju omiljenih cigareta. Zapalivši cigaretu, osjetivši miris dima osjetila je lakoću, smirenost, nakon groznih noćnih mora, približila se kuhinjskom ormariću i primijetila da u maloj staklenci nema ni mrvice mljevene kave koja joj zajedno s cigaretom zamjenjuje doručak. Pospana u kućnom ogrtaču izašla je iz stana kako bi iz obližnjeg kafića uzela šalicu kave, ali umjesto u kafić otišla je u dućan. -Susjeda draga, vama je čini mi se bila noćas burna noć kada se niste stigli izvući iz kućnog ogrtača. - obratila joj se prodavačica s osmjehom na licu. Je, je, tako je napravite mi kavu s mlijekom molim vas, ali požurite jer se moram razbuditi i prestati sanjati te grozote. Ne mogu vam skuhati, ali vam mogu prodati deset deka mljevene kave, pa si je sami doma napravite po vašoj želji u ovom kućnom ogrtaču. - nakon tih riječi prodavačice shvatila je da se nalazi polu gola u trgovini punoj pogleda tek probuđenih susjeda i usputnih prolaznika koji imaju radno mjesto tik uz njezin ulaz.

Na pultu pored blagajne ostavila je deset kuna – zadrži ostatak – izašla je iz dućana praznih ruku, okrenula se naglo shvativši da nije uzela naručenu kavu s mlijekom, naglo se okrenula da ponovno uđe, ali od tog pokreta kućna haljina se rastvorila na nezgodnom mjestu, kada je začula glasan smijeh blagajnice i vapajni uzdah jednog penzionera shvatila je gdje se nalazi polugola. Oprostite mi ja još uvijek spavam, stvarno mi je potrebna kava. Sada ću je ja skuhati draga moja susjedice i donijeti vam domeka, vama je potreban topli muški zagrljaj i ja vam stojim na usluzi sada sam sretan jer sam vidio kakvo zanosno tijelo imate. Sada ću stići, čekajte me, nemojte se oblačiti, možete me čekati u papučama bez kućne haljine, bio bih vam zahvalan. Znala je da mami poglede mnogih, ali sada je tek shvatila da svakog jutra radi istu grešku, te da bi je netko mogao proglasiti ludom, jer dopusti sebi samo kućnu haljinu, bez donjeg rublja može osoba kojoj nisu sve daske u glavi na broju. - Oprostite susjed ali nije potrebno, uostalom vaša supruga bi me grdila jer sam joj na nekoliko sati oduzela njezino blago. Ugodan dan svima koji se nalazite ovdje, sada ste barem imali besplatno kino, a ja i dalje nemam svoju prvu jutarnju kavu.

Znam da se muškarcima ne poklanja cvijeće ali ova ruža je posebna kao što je i on i zahvaljujem mu preko te ruže što mi je prijatelj i što me ne napada nego razumije. Hvala ti i znaj da ti želim svu sreću, te da što god radiš i bilo gdje da se nalaziš budeš uvijek sretan.

Trogodišnja djevojčica, kovrčave plave kosice, nebesko plavih očica sa gustim dugim trepavicam nemirno je skakutala kraj svoje majke držeći svoju malenu čizmicu- digi me da tavim izmicu na pozo, bila sam doba i SVETI NIKOKO da mi bona i lade, buzo mami evo- digla je čizmicu iznad glavice inije ni primjetila da mami teku suze niz obraze, suze radosti jer je njena kćer bila njen mali anđeo, a u sebi je vidjela nju i sjetila se svoje majke kada je ona kao mala pružala majci svoje lakaste cipelice za poklone Svetog Nikole, sjetila se mirisnih mandarina, gumenih bombona i čokolade s lješnjacima, te lutkice koja se smijala kada ju je netko lagano bacio u zrak. Podigla je svoju kćerkicu u naručje, odvela je do prozora kako bi sama čizmicu stavila na određeno mjesto koje je prije godinu dana napravio njihov anđeo jer je znao da će ga se njegova princezica sjećati po tom izrezbarenom postolju za poklone koje donosi Sveti Nikola i Djedica bijele brade s velikim trbuhom i bijelom bradom. -Tata me geda tamo goje i on će eći Nikoki da sam doba sojoj mami, jeda- okerenula se prema majčinom obrazu i poljubila je u oko. Najljepši dani u godini za nju su bili teški, ali bila je sretna zbog njegove i svoje princeze za koju cijelu godinu prvoga u mjesecu na listu papira piše po jedan poklon koji će joj dio staviti u čizmicu pripremljenu za Svetog Nikolu, a drugi dio pod mali lijepo okićeni bor.
Za nju su predblagdanski dani i dani najljepšeg blagdana bili najgori dani, ali to nije smjela pokazivati pred svojom kćerkicom jer mu je to obećala u bolesničkoj postelji nekoliko dana prije no što je podlegao ranama koje je zadobio u prometnoj nesreći koju on nije uzrokovao jer je bio suvozač prije godinu dana. Bila je svjesna da ne smije i ne može optuživati zbog toga ni vjenčanog kuma koji je vozio jer uvjeti na cesti nisu bili normalni, vozili su se kući po mećavi da bi proveli blagdane pored svojih najmilijih, jer zbog posla neprestano su bili vezani za cestu. Bili su super vozači obojica, ali ne pažnja vozača iz njih koštala ih je njihovih života. Ona i kuma ostale su same, ali bile su sretne zato što su imale male njihove anđele zbog kojih će cijeli život morati biti sretne i s osmjehom na licu baš onda kada je njima dvjema najteže i najbolnije. Podigla je u naručje njegovu i svoju princezicu, njenu glavicu prislonila uz svoju i nije je mogla pustiti od sebe, ne jer je osjetila njegov dodir, njegovu blizinu, a znala je da je on negdje dalje samo što to nije još uvijek prihvatiti, za nju će uvijek on biti pored nje i njihovog anđela koji se raduje poklonima Svetoga Nikole i Djedice sa crvenom kapom, velikim trbuhom i bijelom bradom. Najljepši blagdani za nju će biti najtužniji, ali to nikada neće pokazati svojoj kćer koja se raduje anđelima i iako je još mala zna da je njen tata jedan od najljepših anđela negdje među zvijezdama, te da zvijezda jedna zbog nje i mame najljepše sja jer tata pokazuje da je s njima.

druga priča

Kada je bila dijete živjela je skromno znajući da njezini roditelji rano ujutro ustaju kako bi na tržnici prodali dio povrća i voća koje su brižno uzgajali jer na drugačiji način nisu mogli svojoj princezi koju su blagoslovom dobili u poznoj dobi omogućiti školovanje u velikom gradu. Svakodnevno je po nekoliko sati kroz šumu odlazila do škole u društvu prijateljice koja je bila toliko krhka da je gledajući je u sebi dozivala anđele i njihovu pomoć da ona i Ana jednog dana budu sretnije no sada. Nije ni znala da joj prijateljica boluje od bolesti kojoj nitko do danas nije pronašao lijek, da još odumiru mišići malo po malo, ali raduje se svakom novom danu jer je još uvijek tu sa svojom prijateljicom anđeoskih očiju i stalno je razmišljala da će takove anđele sresti i kada je više ne bude na životu. Odlučila je da nikada neće ostaviti Anu, da će kada odrastu raditi zajedno i dijeliti dobit zajedno, ali iduće godine Aninog smijeha nije bilo i zaklela se sama sebi da će učiti kako bi mogla pomoći svima kojima je pomoć neophodna. Nakon nekoliko godina roditelji su je pustili potpuno samu iz malog mirnog mjesta u veliki grad punog betona i ljudi koji su hodali ubrzanim korakom, njoj se činilo bez cilja. Sve joj je bilo čudno, ali gledajući pročelja zgrada baroknog doba shvatila je da od ovog trenutka njen život kreče iz početka i da mora uspjeti kako bi se odužila milim roditeljima koji su mukotrpno radili da bi njihova mezimica imala sretniji život od njihovog. - Ana, anđele moj ovdje je lijepo, ali ne kao u tvom i mom mjestu, u našoj šumi ali uspjet ću zbog tebe obećala sam ti to, pomoći ću drugima i molim te nemoj se ljutiti na mene što nisam mogla pomoći tebi iako sam htjela, ali nisam znala kako. Učiti ću ti ćeš biti pored mene i zajedno ćemo uspjeti onako kako smo se hodajući zajedno do škole dogovorile.


treća priča


Zaboravila sam taj osjećaj jer sam uvijek odlazila prije kad osjetim to, ali sa tobom je drugačije. Ti si osoba koju bih mogla čitav život imati kraj sebe jer si čovjek i imaš dušu, razuman si, stabilan si i lako te je voljeti tj. osoba koju želim da imam kraj sebe jer me vežu za tebe prelijepi trenuci i situacije, ma sve. Od tebe nemam pravo nešto tražiti jer sam stvarno prešla sve granice razuma, ali znam da mi je stvarno stalo i želim da sa tobom uspijem jer vjerujem u nas i u ovih godinu i mjesec. Znam da ti je stalo i da me jednim dijelom voliš (u to sam sigurna) jer ne bi ti ovo sve trpio da nije tako. Ne želim te izgubiti zbog svoje posesivnosti . Tražim da mi daš drugu zvaničnu šansu i da malo vjeruješ u mene poslije svega... Kako nastaviti dalje? Ne mislite više na njega, niste više tužni i ne mrzite sve muškarce. Nisu svi kao što je on, a i da jesu, vi ste iz te veze valjda izvukli neku pouku, uvidjeli ste neke svoje pogreške za koje ćete se, u budućnosti, truditi da ne budu ponovljene. Važno je da vidite sebe u pravom svijetlu, tj. da sagledate vašu bivšu vezu realno. U tome vam može pomoći netko sa strane, mada možete i sami biti dovoljno samokritični. Ako ne sagledate pravilno stvari i događaje, dogoditi će vam se ista stvar ponovo u novoj vezi. Tko je pogriješio? Je li samo on kriv, a vašeg udjela u krivici uopće nema?! Ni moji osjećaji se promijenili nisu, još uvijek te volim kao nekada. Srce mi ubrzano zalupa kada neko izgovori tvoje ime ili kada čujem neku od naših pjesama. Danas sam srela nekoga sličnog tebi i ponovo si zbrkao moje sređene misli, nanio duši bol, nas dvoje hodamo različitim stazama i ja ne želim i ne mogu ponovno stajati na kraju puta čekajući tebe da mi se vratiš. Nestani, odlazi, pusti me da živim u samoći jer ona je divna i volim je.

U polumračnoj sobi, sjedio je pedeset godišnji muškarac zamišljenog pogleda gledao negdje u daljini, tek sada kada je vidio njenu poruku ispisanu drhtavom rukom shvatio je da je izgubio nešto što vrijedi, da je njegovoj laži došao kraj. "Znam da se mjesecima dopisuješ s njom, da s njom provodiš vrijeme razgovarajući na mobitel kada ja nisam u blizini, znam da ste i jednu noć proveli zajedno jer sam te vidjela, ali nisam imala ni snage ni volje da ti se približim. Gadiš mi se, moram otići od tebe jer ne želim nju u svojoj blizini, ne želim više spavati pored tebe znajući da si bio s njom." Tupim pogledom, potpuno blijed gledao je u komad papira. Nije se nadao da će ona ikada saznati za njegovu drugu vezu, vezu koja ni nije u njenoj blizini, vezu koja je doputovala samo na jedan jedini dan jer ju je on svojim porukama zaveo, ne razmišljajući da će jednog dana ona s kojom živi u nevjenčanom braku osam godina saznati za vezu koja je započela preko interneta. Izgubio je svoje blago zbog njemu beznačajne avanture, prevario je ženu koja ga je iskreno voljela sve do spoznaje njegove prijevare, a ona nikada njega prevarila nije. Mislio je da je muškarcima dozvoljeno sve, ali se sada uvjerio da griješi i da laž i prijevara imaju bolan kraj. Zbog svoje nepromišljenosti ostao je potpuno sam, a bez nje koja ga je pismeno ostavila, uzevši sve svoje stvari, otišla bez pozdrava, bez razgovora on ne zna i ne može živjeti punim plućima.
Hodao je polumračnom ulicom, promatrajući svoju sjenu i razmišljao o prošlim danima, danima sreće. Tek sada kada je otišla bez pozdrava shvatio je da je ona bila ona prava. Uništio je nju, uništio je sebe, tražio u svojoj sjeni povratak na staro, svjestan da povratka više nema. Pored nje živio je kao princ, ali ta lagodnost života nije mu bila dovoljna u jednom trenutku, prevario ju je, a nije bio svjestan što radi i zašto kada je s njom imao sve u jednom, prijateljicu, ženu i ljubavnicu. Ostao je sam, potpuno sam. Povratka k njoj više nema, prevara košta i nikada mu više neće biti, neće se više nikada osjećati poput princa. Hodao je polako gledajući u svoju sijenu, osjećajući kako mu suze klize niz obraze, kako mu vjetar svira tihu glazbu, ali on je ne razumije jer sa svojom sjenom traži nju, ali nje nema niti će ikada više nje pored njega biti. Nije joj mogao niti je htio da joj brani sve pogrdne riječi, nije mogao prijevaru objasniti sam sebi, a njoj pogotovo jer podarila mu je svoje najbolje godine života, podarila mu je dušu i srce, on je to znao, a ipak ju je samo iz sebi poznatih razloga prevario. Kako dalje, kuda, s kim? Zašto sam je prevario? Gdje mi je pamet bila? Oprosti mi molim te, vrati mi se jer bez tebe živjeti ne znam i ne mogu. - glasno je izgovarao sam sebi, a vjetar i lišće svirali su svoju melodiju koju on nije razumio. Sjena je postojala sve manja i manja, nebo prekrili kišni oblaci, a u njegovim prsima bol postala bolnija jer živjeti bez nje nije znao i ne zna kako da je vrati, gdje da je traži, život za njega više nije imao smisla. Bolilo ga je sve jače i jače. Jeste li ikada vidjeli muškarca da iskreno plače?

DOBRI STARČIĆ - OGLAS

Dobro situirani sam starac sa povećim bankovnim računom, koji ne mogu potrošiti ni praunuci koje sigurno neću uspjeti ni vidjeti jer ću riknuti od starosti. Tražim jednu mladu gospodičnu koja je željna provoda i zabave ali postoji uvjet s kojim ću je i ženiti na Karibskim otocima poprsje mora biti veliko (silikonsko), uzak struk i zdravi bijeli zubi s obzirom da moje bogatstvo ne želim trošiti na plastiku i zubara jer ja imam plastično zubalo. Volim sex dva puta dnevno jer ne volim teretane, želiš li poslije moje smrti biti bogata mlada udovica, uživaj u sexsu sa starim imućnim gospodinom i biti ćeš zadovoljna sobom i mojom lovom stečenom na mutan način. Šifra : samo me dva puta dnevno zadovolji jer iako sam star ja to još uvijek mogu.

TRAŽIM TAJKUNA - OGLAS

Listala sam najveći i najbolji oglasnik, listala sam oglase vezane uz posao i jedan mi je zapeo posebno za oko, a glasi ovako : „Nisam po Vašem ukusu jer nemam velika prsa, uzak struk, niti duge tanke noge. Neprestano nosim garderobu s placa, gače nisam kupila godinama, grudnjaka ni nemam jer su mi prsa veličine loptice za golf. Jedem samo jednom dnevno krumpir ili tijesto. Ne pijem, ali pušim i to samo kada imam. Trebam tajkuna samo na jedan dan da bih bila ko lutka iz izloga, naravno samo ako me želite sa mojim prirodnim oblinama. Ne, ne morate sa mnom dijeliti postelju prekrivenu svilenom posteljinom i mekanim jastucima, ne morate trošiti novac po skupim restoranima jer ja ću vam kuhati fina jeftina jela, a vi mi se samo smješkajte i budite zadovoljni mojim prirodnim izgledom. „ Ako ste zainteresirani javite se uredništvu oglasnika i oni će vas uputiti kod mene. Tražeći dalje naišla sam na još jedan, a glasi ovako: "Zgodna sam, visoka crnka, silikonskih oblina, puna sam botoxa, ne znam kuhati, ali zato volim jesti skupa jela u restoranima, kupovati garderobu u buticima, lude provode na jahtama. S obzirom da mi je bivši u minusu po svim kreditnim karticama tražim bogataša sa više love koji će mi omogućiti da se i dalje provodim jer uskoro moram povećati grudi, dodati botox i uživati na jahti jer stiglo je ljeto:" šifra: što više love na kartici tekućeg računa.

poklanjam vam ove divne ruže

Kako kreten pod ovim tornadotornado pod ovim ili nekim drugim nadimkom ne bi ponovno otvarao blogove i ostavljao mi gnjusne komentare pune neistine o meni jednostavno ću u nekoliko sljedećih postova napisati tko sam ja iako znam da me dosta blogera i osobno poznaju tako da će moje riječi potvrditi
Naime ovako, osoba sam sa invaliditetom već dosta godina zbog saobraćajne nesreće u kojoj je poginuo moj brat koji se je rastao od supruge zbog puničinog provociranja ali su on i moja šogorica sve do njegove iznenadne smrti ostali dobri prijatelji a ona je dobra sa mnom dan danas. Od kada znam za sebe protivnik sam alkohola i meni svako alkoholno piće smrdi, a obožavam kavu s hladnim mlijekom koju mogu popiti i po nekoliko šalica dnevno, čokoladu, sladoled, kolače, pohanu piletinu i pečena pureća krilca, te sve vrste salata koje moraju biti kisele, bolje reći imati dosta octa. Obožavam čitati knjige, pjevati, a voljela sam nekada i plesati isto kao što sam nekada davno voljela nositi visoku petu i traper, danas volim trenirke i tajce, te tenisice s tankim đonom platnene.
Kada je majka umrla odlučila sam raditi i školovati se jer sam znala da se moram osamostaliti. Sada živim od pomoći dobrih ljudi jer od pomoći koju primam mogu podmiriti režije. Vrlo rado bih radila i pomagala drugima ali to ne mogu jer imam godine starosti 48 a u toj dobi i zdravi ljudi ostaju bez posla.
Po mišljenju tornadotornado ja sam bolesna jer pišem istinu svoju, ali ta osoba nije ni svjesna da imam fotografsko pamćenje i da mi mozak pamti i najsitniji detalj.
Te mu savjetujem da posjeti liječnika jer jedimo bolesna osoba može pisti laži o drugima tj, o meni, a preskočiti odgovoriti na njemu postavljena pitanja.

Večeras vas više neću daviti nastaviti ću sutra

vaša ja

Mući li te to što sanjam i razgovaram s osobom koje više nema?
Mući li te to što sam osoba sa invaliditetom a nisi ti?
Mući li te to što živim od pomoći u visini 1000 kuna a ti imaš normalna sredstva za život i uživaš?

samo ti uživaj ja ti nisam jalna jer imam onoliko koliko mi je potrebno da preživim dan

Nije mi jasno još uvijek što te mući pa te molim da mi staviš odgovor u moje komentare kao što u posljednjih nekoliko dana postavljaš jer vidim da te nešto mući i da tražiš odgovor.
Rado ću se mijenjati s tobom i ti budi ja, a ja ću biti ti i uživati ću jer konačno ću imati ono što svatko imati bi trebao.
Imati ću zdravlje i posao, te ću biti korisna drugima.
Ti ćeš biti ja i samo te molim nemoj me nakon nekog vremena tražiti da ti vratim tvoj divan život jer ja ti ga vratiti neću.

Toliko želim da te zamrzim, da u drugim muškarcima koje susrećem ne tražim dio tebe. Voljela bih da nikada nisi bio dio mog života, voljela bih da mi je razum jači od srca jer tada bi nestala tvoja sjena, tvoj glas, tvoj dodir koji osjećam u snu.

tvoja ja

a pojedinci misle da pišem osobi koja je fizički još uvijek tu jer ta je osoba sigurno slična tebi voljeni moj. Divno je saznati da našim ulicama hoda netko sličan tebi, možda imate i isto ime ali prezime sigurno ne.
Žao mi je ako sam uvela nekome nemir, ako se nekome nešto slično dogodilo pa ta osoba misli da sam to ja a da si ti on.
Da bila sam ti ljubavnica i vratila te ženi i sinu ne znajući da ćeš izgubiti život i da ćeš mi ostati uspomena i sjena mog života.

Teško je piti omiljeni napitak kada si sam jer vračaju ti se slike i čuješ glas koji nesmije biti u tvojoj blizini jer odavno ne pripada ni sebi ni tebi. Razmišljaš uz omiljeni napitak kako da mu vratiš svu svoju bol koju ti je nanio jer on je tu bol zaslužio s obzirom da je osoba bez imalo osjećaja. Ta bol treba biti toliko jaka da ga uguši.

Kako je lijepo kada možeš ponovno čitati tekstove dragih osoba i kada možeš napisati nekoliko riječi zahvale tehničarima i uredniku najboljeg blog servisa. Blog je dio svakodnevnice velikog broja divnih osoba, blogeri su jedna velika virtualna obitelj i još je ljepše biti dio te divne obitelji.
Hvala još jednom tehničarima i uredniku, a blogerima želim da uživaju u pisanju svojih divnih tekstova.

poklanjam vam ovu ružu u znak zahvalnosti na napornom trudu da nam omogućite uživanje u pisanju i čitanju blogova

Od srca ti želim puno zdravlja, radosti i sreće, ljubavi i poštovanja prijatelju moj

Znam da nisam kvalitetan bloger i da administratori bloga meni nisu baš previše naklonjeni ali ovako na ovaj način ih molim zbog drugih kvalitetnih blogera koji odlaze jer im je dosta maltretiranja jedne osobe koja dnevno otvara tri do četi bloga na najboljem blog servisu da nešto poduzmu u vezi te psihički bolesne osobe.
Jednostavno je dosta te njegove vulgarnosti, perverzije i opsjednutosti muškim spolnim organom bolje reći pornografijom jer time vrijeđa vas i blogere koji su divni i posebni.
Šteta je što puno kvalitetnih osoba odlazi i ne piše divne tekstove samo zato što ih neprestano jedna te ista osoba sustavno maltretira iz dana u dan po nekoliko puta.
Molim Vas radi tih kvalitetnih blogera da pokušate zaustaviti njegovo maltretiranje.

s poštovanjem Andrea koja voli pisati a i voli čitati interesantne tekstove na vašem portalu i žao bi mi bilo da zbog psihički bolesne osobe izgubite kvalitetne blogere i čitanost istih.

Nemoj ništa govoriti, samo šuti molim te i dopusti mi da te gledam bez riječi. Dopusti mi da upijam tvoju ljepotu, tvoju nježnost. Ne, nemoj govoriti jer ako progovoriš dodirnuti ću te, nestati ćeš a ja to ne želim. Želim gledati tvoju ljepotu u potpunoj tišini jer i tišina govori.

biti sam i čekati na pola puta da bilo koga sretneš, da razgovaraš, da se smiješ, da plačeš. Teško je kada nikome nisi potreban, kada gledaš sretne ljude oko sebe, a ti svugdje ideš sam nadajući se da ćeš negdje ugledati poznato lice.
Voljeti sebe, kada nikoga nema da ga voliš.

Znam, pitaš se sada zašto pišem ove gornje riječi kada volim biti sama, kada volim plakati da me nitko ne vidi, kada se volim patiti bez potrebe, ali moja sudbina je zapisana i puna je nizbrdica po kojima mi se penjati neda jer i kada se trudim da bude bolje ponovo idem ne svojom voljom korak u nazad jer nema nikoga da hoda pored mene, da me vodi samo jedan tren.

Teško je i pisati pismo ovo onako kako želim kada znam da nitko nikada neće pročitati ova moja pisma koja su pisana nepoznatom prijatelju, ta pisma će ostati zapisana, ali nikada neće biti pročitana, a to je teško jer shvatila sam da sam sama i tako će ostati još dugi niz godina.

Jutro je kao i svako jutro što je, neki će sada reći - i što ako je jutro, jutro kao i svako jutro- da možda za njih je kao i svako jutro ali za mene je turobno jer tvoja šalica kave je puna i preko puta mene će tako ostati do večeri jer tada ću je isprati kako bih ti sljedeće jutro ponovno preko puta sebe u tvoju omiljenu šalicu usula novu toplu kavu i čekala da je popiješ jer kuhana je onako kako voliš "jaka i bez šećera".
Suze mi sada teku niz obraze sjetivši se kako si me učio kuhati prvu jutarnju kavu "kavu za buđenje", tako si je zvao.
Koliko šalica vode toliko žlica kave velikog vrha i još malo dodaj, to je beton a ne kava rekla sam ti, a ti si se ustao iz toplog kreveta ušao u kuhinju te mi nježno uz ruke uzeo posudu sa kavom i žlicom i nježnim glasom rekao - gledaj i uči, to neće biti beton nego kava za buđenje kako bi mogli lakše podnijeti ostatak dana do večeri na svojim radnim mjestima.
Moram ti priznati da sam te tada željela dodirnuti, priviti se uz tvoje tijelo i priznati ti da te volim, ali tada bih te izgubila kao što sam te izgubila prije nekoliko mjeseci u kobnoj saobraćajnoj nesreći, nesreći koja se tebi nije smjela dogoditi.
Svi mi govore da je to sudbina i ja se sada pitam koliko je ona gorka kada mi je uzela ono što volim, uzela mi tebe, uzela mi sve.
Znam da ne voliš kada sam tužna, ali to boli, užasno boli, a ni jutarnja kava nije kao tvoja.


tvoja ja

Žao mi je svih blogera koje maltretira (derpe) po komentarima njihovih blogova uvredljivim komentarima o meni.
Ima dosta blogera koji me i osobno poznaju pa oni mogu potvrditi da dotični iznosi laži o meni samo zato da bi meni napakostio s obzirom što mu nisam poslala sina u Njemačku kako bi ga on mogao seksualno iskorištavati.
Stvarno mi je žao što vas bolesnik maltretira i nije mi jasno kako on uspijeva dnevno otvoriti pet blogova i administratori bloga ne primjećuju njegovu opsjednutost muškim spolnim organom.

Stalno je gnjusan prema nekoliko blogera Annaboni, Sewenu, NF, i još nekolicini blogera a ta njegova perverzija i opsjednutost prelazi svaku mjeru ukusnog i normalnog ponašanja na internetskom prostoru

Evo mene da ti se javim nakon nekoliko godina i da se nadam da ćeš me se sjetiti draga moja Andrea, naravno sjećam se i tvog brata Renata jer on je bio moja simpatija kada smo bili klinci u školi. Sjetila sam vas se jer sam pronašla tvoju i njegovu sliku u albumu slika jer me moja kćerka tražila da joj pokažem fotografije iz djetinjstva. Saznala sam tvoju adresu pa ti se sada javljam u nadi da se ne ljutiš na mene što ti se nisam tolike godine javljala jer nisam znala gdje si s obzirom da si otišla bez pozdrava.
Žao mi je što nisam bila uz tebe kada ti se dogodila ona grozna nesreća, a nisam došla samo zato što nisam znala kako da ti pomognem. Znam da smo bile zajedno stalno i da nije lijepo od mene što nisam bila uz tebe u tim groznim trenucima i nadam se da mi možeš oprostiti.

tvoja Jasna

S obzirom da ne neprestano pojedinci napadaju zbog toga što su mi jednom pomogli jer sam trebala pomoć lijepo molim da mi prestanu pomagati jer njihova pomoć mi nije potrebna, snalazila sam se i prije njihove pomoći pa ću se i dalje snalaziti kako znam i umijem.
Jednostavno me nervira jer ispada da sam od tog dotičnog primila 1000 eura pa ih potrošila na luksuzne restorane i večernje izlaske u kazalište, ispija mi mozak na slamku svaki dan dosta je više prigovaranja jer ja nikoga nisam tjerala puškom da mi pomogne i ne nije istina da mi treba samo živi novac jer ne odbijam nikada ni hranu ni odjeću bilo da je za mene ili moje sinove.
Kada god više u mojim komentarima spomene kako sam odbila da mi preko udruge pomogne ponovno izbrisati ću takav komentar jer mi je dosta sranja i ponavljanja kako sam potrošila njegovih 50 eura kojih mi ni nije morao poslati jer nisam ga ganjala puškom da mi ih pošalje.
S toga ovako


Da skratimo priču Mirko više ako meni ne želiš poslati novac jer se bojiš da ću ga ja potrošiti jedući u restoranu jastoga ili kamenice onda pošalji u centar za rehabilitaciju gosopđe Lekić u Pustodol pa napiši da ja to za JOSIPA SRAKEC i neka mu oni kupe za tvoje novce što žele jer mi je dosta tvojih napada i sranja
još nešto Mirko zaboravih napisati
da brisati ću svaki tvoj komentar ubuduće na mom blogu budeš li spomenuo kako ja samo očekujem živi novac ili bilo što drugo u vezi mene onda ću ja stvarno biti pokvarena i javno poslati mailove koje si ti pisao mom starijem sinu jer sam ih spremila a ti dobro znaš kakav si mu posao nudio i što si mu pisao u mailovima
a mailove ću kopirati zajedno sa tvojom mail adresom da kasnije ne izmišljaš kako sam taj tekst napisala ja pa rekla da si ti napisao.

Stvarno mi ide na nerve što se moram opravdavati osobi koja mi je jednom pomogla sa 50 eura kojih sam naravno potrošila na put u Varaždin i zahvaljujući njegovoj novčanoj pomoći provela lijepi vikend sa svojim bolesnim sinom. Ne znam koliko ću još puta morati tom gospodinu zahvaljivati javno za tih 50 eura.

Hvala, hvala mu jer da nije bilo njegove novčane pomoći ja ne bih vidjela sina i provela s njim divan vikend

Zašto si me učila tokom zajedničkog života od 16 godina da treba voljeti i poštovati sve ljude jer ti nitko od njih ne nanosi ni bol ni zlo jer to nije istina s obzirom da postoje ljudi koji nanose veliku količinu soli na bolnu ranu. Znam da bi sada rekla da prsti na rukama nisu isti pa tako ni ljudi, te mi se sve što mi se desilo dogodilo ne bi da si ti bila pored mene jer tada sam te trebala, a trebaš mi i sada jer bez tvoje pomoći ja nemam snage i ta nanesena bol bez tvoje pomoći proći neće.
Nekolicina ljudi koja me poznaje samo preko moje pisane riječi napada me a ja više nemam snage da se bilo kome opravdavam za svoju bolnu istinu i vjeruj mi majko da jedva čekam da završi ostavinski postupak jer tako ću moći biti sa bolesnim sinom kada god poželim jer imati ću sredstva koja mi pripadaju pa ću taxijem doći do ustanove u kojoj se moj sin a tvoj bolesni unuk nalazi.
Molim te podari mi snagu da izdržim još malo jer i sama znaš koliko mi moj bolesni sin znači i kolika mi je radost, ti jedina znaš koliko moje srce nosi boli jer ja mu pomoći ne mogu.


voli te tvoja kćer