nedostaju mi razgovori s tobom

uvijek si bio nježan, a sada si led

Pusti me da uživam u toplim zrakama sunca, da se radujem ljetu usred svoga grada jer susrećem nova zanimljiva lica i smijem se što konačno netko zna da postojim. Pusti me da uživam bez tebe u mislima jer on me treba, on me volim ovakvu kakva sam, on ima dušu i radosna sam jer se smijem i mogu tebe da zaboravim.

Per fortuna la mia spesso chiedo dove sei andato, e io voglio di trovare te, si sarŕ in grado di stare con me quando sei cosě stanco di cercare.
Mi piacerebbe essere ora sulla spiaggia di sabbia, ascoltare le onde mentre giocano la vostra canzone, e di leggere il vostro libro preferito, perché soltanto io ero l'ombra di un uomo gridare nella sua mente.
My Honey Sto cercando per voi, voi mi cercherete, e speriamo che un giorno troveremo l'un l'altro.
Ho lasciato la porti con lui, non sapendo che questi da soli non saranno in grado di trovare un modo per tornare a me.

"Molim nekoga s mora da me udomi tjedan dana..peci cu mu kolace svaki dan"

ovo je nešto najbolje što sam danas pročitala, hvala nepoznatoj osobi na objavljenom statusu

To je živa komedija bolje napisati drama jer mnogi koji su dobili pravo na oprost duga to ne mogu dobiti jer ovršitelji naime većina njih nije ni sklopila Ugovor o oprostu, a na popisu su za oprost.
VIP je potpisao sporazum ali kada pošalješ urednu dokumentaciju ona se "izgubi po putu" i uzaludno pišeš Prigovore svakih 15 dana jer ti se nitko nikako ne obraća, prave se ludi.
Nikome nije u cilju oprostiti dug jer su kamate veće od samoga duga evo primjer sveukupni dug je deset tisuća kuna za sve ovrhe, a kamate su sedamnaest tisuća jer kamata je 12% ne godišnje nego mjesečno, 12% godišnje je laž jer osoba je već pet godina blokirana i dug iako ga vraća svaki mjesec umjesto da se uplatama smanjuje on se povećava.
Oprost dugova je laž, komedija i drama.

Voljela bih ti napisati nekoliko riječi ali danas mi one bježe iz glave a ni prstima se neda tipkati slova po tipkovnici zato i ostavljam sliku ruže jer znam da ćeš znati što ti želim reći

ovaj buket ruža je za moje prijatelje blogere

Cerco di scrivere qualcosa che mi piace la lingua, ma non sono sicuro che sarŕ puramente grammaticale scritto da quando ero un bambino era a Napoli e ho imparato a parlare solo italiano, quindi si prega di inoltrare tutti coloro che possono scrivere italiano per me troppo perché non criticare il testo di alcune Le ragioni devono essere in lingua italiana.

Ti amo piů di me stesso, dall'acqua che beviamo e l'aria che respiriamo e che ti amo non posso dire ad alta voce perché le parole non si puň sentire. Vi chiamo nei miei sogni, mi tocco sensazione, sapendo che ogni mio tocco nel sonno.
Ti ho bisogno di una volta, perché devo ammettere che io voglio vivere solo per voi, lo dico ti amo perché non hai mai pronunciato quelle parole non ho, avevo paura di dire solo a causa di perdere e vi perso.

Kiša lagano udara nježne taktove po prozoru i vrača davne uspomene u slikama kao što ove kratke poruke ispisane na papiru lijepo zvuče ali još uvijek su nestvarne jer ne znam tko si i dali se samo igraš sa mnom jer znaš nešto o meni. Ne, nemoj misliti da se moraš pokazati, pusti me da stvaram sliku o tebi, da te zamišljam jer tako je ljepše i bolje za oboje vjeruj mi. Ostani tajnovit dugo vremena jer ne želim saznati tko si, ne sada, ne sutra, možda za godinu, možda za dvije.
Moram ti priznati da divno pišeš i svojim tekstovima punim nježnosti i topline probudio si u meni znatiželju a uistinu želim da ostaneš tajna bez imena.
Ja tebi neću sleti ispisane poruke na papiru po djetetu samo ću ga zagrliti i izgovoriti "kaži mu HVALA"

Gledam te iz prikrajka i divim se tvojem osmijehu a znam koliko boli nosiš u sebi, da znam da je to tvoja bol ali volio bih da podijeliš tu bol sa mnom ali... Znam da voliš žute ruže i donio bih ti jedan žuti pupoljak ali... Prišao bih ti da vidim tvoje plave oči iz blizine ali...
Gledam te iz prikrajka i divim se tvojoj snazi i volji za životom, želio bih ti prići ali... Sanjam te, ali... Znam da me primjećuješ ponekada ali koliko god želim da ti se približim ne mogu ali možda jednom...

znaš da te volim ali...

Kada je teško treba znati staviti osmijeh na lice, ali osmijeh koji je iskren, a ne masku jer osmijeh iskren lijeći tugu. Treba znati voljeti samoga sebe sa svim svojim nedostacima, manama i vrlinama, jer nitko od nas nikada nije niti će moći biti savršen. Treba znati govoriti istinu i onda kada bih volio izgovoriti laž jer ako lažeš drugima lažeš samog sebe, misliš da si sretan, a u stvari uistinu patiš te život počinje gubiti smisao. Kada trebaš nekoga za pomoć traži ali budi svjestan da jednom moraš pomoć znati i pružiti jer svi smo mi potrebni jedni drugima iako nismo na istim mjestima i u istim situacijama. Žalosno je što se otuđujemo sami od sebe pa tako i od drugih jer mislimo da nam je vremena malo da ga nemamo dovoljno ni za sebe a kamoli da nekoliko dragocjenih minuta poklonimo nekome tko vapi za iskrenim osmijehom i jednom riječi ili blagim nježnim dodirom koji uistinu nikoga ništa ne košta no malo njegovog vremena. Znam, sada vam sigurno s ovim idem na jetra jer svatko ima svoje muke i probleme pa mu ništa tuđe potrebno nije, ali molim vas pokušajte staviti osmijeh iskreni na lice i osjetiti ćete da sve što radite možete raditi sa lakoćom mirniji. Pokušate sa osmijehom pomoći sami sebi jer jedino tako možete dohvatiti malo svoje radosti, probuditi u sebi dijete jer ono je uvijek u vama iako ste odrasla osoba. Mi smo svi samo djeca u tijelu koje stari. Igrajmo se jer život je igra koja nikada ne prestaje. Gledajmo nekoliko minuta u sunce, u vedre i tmurne oblake, stojimo na kiši nekoliko minuta bez kišobrana, trčite bosi po travi, pružimo ruku neznancu jer jednom će netko zagrliti nas i reći nam hvala vam što me vidite jer tek sam sada shvatio kako je život lijep i da može biti ljepši kada znam da me netko primjećuje.

Rastanci su uvijek tako tužni.... svaka ovakva priča pokrene u meni zelju da ne dočekam neki od ovakvih trenutaka u mislima kako sam puno toga propustila, a što nisam trebala... i onda osjetim kako je svaka sekunda, svaki tren izuzetan, neponovljiv i vrlo, vrlo vrijedan... na žalost, takve stvorimo shvatimo kasno... prekasno... Odlazi. Zauvijek. Više ih neće vidjeti. Ipak, miran je. Otkad je shvatio da mora otići, sve je učinio da ne ostavi nikakve repove za sobom. Imao je dovoljno vremena, pozavršavao je sve poslove, sredio papire oko stana, uspio njoj naći bolji posao za veću plaću. Sa sinom je provodio jako puno vremena u razgovorima. Pričali su o životu, o onome što ga očekuje, o curama, o ljubavi, pričao mu je svoja iskustva s ljudima, onoliko otvoreno koliko je to on sa svojim godinama mogao slušati i razumjeti. Već dugo nisu pričali. Prenaporno mu je. Noć je. Posljednja noć da su zajedno. Zna to, osjeća svoje tijelo koje mu govori da je vrijeme da ode. Ona je tu, uz njega. Isprepleli su prste, razgovaraju kao da si nikada ništa nisu rekli. Ona priča i za njega, uvijek su život nosili koliko je tko kada mogao, pa sada ona nosi razgovor za oboje. Niz lice joj povremeno kliznu suze, ali osmjeh ne skida. Voli ga. Voli ga jednostavno i izravno, bez patetike trenutka. Živi s njim svaku sekundu prije odlaska, sretna što ga ima, bez trunke boli u duši. Živi danas, živi sada, s njim, bez razmišljanja o sutra. Voli ju. Ne može govoriti, ne može disati, morfij je smanjio bol da može slušati vlastite misli. Da, odlazi. Ali njene oči ga ne puštaju u budućnost, zadržavaju ga ovdje, sada, s njom. Tu gdje je sretan. I tako žive sretni, u posljednjoj noći, isprepletenih prstiju, isprepletenih duša.