Rastanci su uvijek tako tužni.... svaka ovakva priča pokrene u meni zelju da ne dočekam neki od ovakvih trenutaka u mislima kako sam puno toga propustila, a što nisam trebala... i onda osjetim kako je svaka sekunda, svaki tren izuzetan, neponovljiv i vrlo, vrlo vrijedan... na žalost, takve stvorimo shvatimo kasno... prekasno... Odlazi. Zauvijek. Više ih neće vidjeti. Ipak, miran je. Otkad je shvatio da mora otići, sve je učinio da ne ostavi nikakve repove za sobom. Imao je dovoljno vremena, pozavršavao je sve poslove, sredio papire oko stana, uspio njoj naći bolji posao za veću plaću. Sa sinom je provodio jako puno vremena u razgovorima. Pričali su o životu, o onome što ga očekuje, o curama, o ljubavi, pričao mu je svoja iskustva s ljudima, onoliko otvoreno koliko je to on sa svojim godinama mogao slušati i razumjeti. Već dugo nisu pričali. Prenaporno mu je. Noć je. Posljednja noć da su zajedno. Zna to, osjeća svoje tijelo koje mu govori da je vrijeme da ode. Ona je tu, uz njega. Isprepleli su prste, razgovaraju kao da si nikada ništa nisu rekli. Ona priča i za njega, uvijek su život nosili koliko je tko kada mogao, pa sada ona nosi razgovor za oboje. Niz lice joj povremeno kliznu suze, ali osmjeh ne skida. Voli ga. Voli ga jednostavno i izravno, bez patetike trenutka. Živi s njim svaku sekundu prije odlaska, sretna što ga ima, bez trunke boli u duši. Živi danas, živi sada, s njim, bez razmišljanja o sutra. Voli ju. Ne može govoriti, ne može disati, morfij je smanjio bol da može slušati vlastite misli. Da, odlazi. Ali njene oči ga ne puštaju u budućnost, zadržavaju ga ovdje, sada, s njom. Tu gdje je sretan. I tako žive sretni, u posljednjoj noći, isprepletenih prstiju, isprepletenih duša.