Trogodišnja djevojčica, kovrčave plave kosice, nebesko plavih očica sa gustim dugim trepavicam nemirno je skakutala kraj svoje majke držeći svoju malenu čizmicu- digi me da tavim izmicu na pozo, bila sam doba i SVETI NIKOKO da mi bona i lade, buzo mami evo- digla je čizmicu iznad glavice inije ni primjetila da mami teku suze niz obraze, suze radosti jer je njena kćer bila njen mali anđeo, a u sebi je vidjela nju i sjetila se svoje majke kada je ona kao mala pružala majci svoje lakaste cipelice za poklone Svetog Nikole, sjetila se mirisnih mandarina, gumenih bombona i čokolade s lješnjacima, te lutkice koja se smijala kada ju je netko lagano bacio u zrak. Podigla je svoju kćerkicu u naručje, odvela je do prozora kako bi sama čizmicu stavila na određeno mjesto koje je prije godinu dana napravio njihov anđeo jer je znao da će ga se njegova princezica sjećati po tom izrezbarenom postolju za poklone koje donosi Sveti Nikola i Djedica bijele brade s velikim trbuhom i bijelom bradom. -Tata me geda tamo goje i on će eći Nikoki da sam doba sojoj mami, jeda- okerenula se prema majčinom obrazu i poljubila je u oko. Najljepši dani u godini za nju su bili teški, ali bila je sretna zbog njegove i svoje princeze za koju cijelu godinu prvoga u mjesecu na listu papira piše po jedan poklon koji će joj dio staviti u čizmicu pripremljenu za Svetog Nikolu, a drugi dio pod mali lijepo okićeni bor.
Za nju su predblagdanski dani i dani najljepšeg blagdana bili najgori dani, ali to nije smjela pokazivati pred svojom kćerkicom jer mu je to obećala u bolesničkoj postelji nekoliko dana prije no što je podlegao ranama koje je zadobio u prometnoj nesreći koju on nije uzrokovao jer je bio suvozač prije godinu dana. Bila je svjesna da ne smije i ne može optuživati zbog toga ni vjenčanog kuma koji je vozio jer uvjeti na cesti nisu bili normalni, vozili su se kući po mećavi da bi proveli blagdane pored svojih najmilijih, jer zbog posla neprestano su bili vezani za cestu. Bili su super vozači obojica, ali ne pažnja vozača iz njih koštala ih je njihovih života. Ona i kuma ostale su same, ali bile su sretne zato što su imale male njihove anđele zbog kojih će cijeli život morati biti sretne i s osmjehom na licu baš onda kada je njima dvjema najteže i najbolnije. Podigla je u naručje njegovu i svoju princezicu, njenu glavicu prislonila uz svoju i nije je mogla pustiti od sebe, ne jer je osjetila njegov dodir, njegovu blizinu, a znala je da je on negdje dalje samo što to nije još uvijek prihvatiti, za nju će uvijek on biti pored nje i njihovog anđela koji se raduje poklonima Svetoga Nikole i Djedice sa crvenom kapom, velikim trbuhom i bijelom bradom. Najljepši blagdani za nju će biti najtužniji, ali to nikada neće pokazati svojoj kćer koja se raduje anđelima i iako je još mala zna da je njen tata jedan od najljepših anđela negdje među zvijezdama, te da zvijezda jedna zbog nje i mame najljepše sja jer tata pokazuje da je s njima.
Post je objavljen 27.06.2015. u 17:45 sati.