Topla jesenja kiša sipila je polako i klizila niz njeno drhtavo tijelo dok je laganim koracima sa suzama u očima prolazila dobro poznatom stazom prema svom stanu koji je nekada dijelila sa osobom koja ju je dobro poznavala. Željela je biti prisutna na njegovom sprovodu ali nije smjela i nije mogla jer nije htjela susresti osobu sa kojom ga je dijelila dugi niz godina. Htjela je da sakrije svoju bol od same sebe, od nepoznatih pogleda koji su prolazili pored nje i čuli njezin bolni jecaj, jecaj koji nikada neće prestati.
Ostala je sama, sa lijepim uspomenama, uspomenama koje nitko nikada saznati neće jer to su uspomene vezane za osobu kojoj je dala svoje srce i ovog kišnog jesenjeg dana i njeno srce prestalo je da kuca za druge, prestalo je znati voljeti i prihvatilo je tugu za prijateljicu jer nitko nikada neće biti i ne može biti on.
- Plači nebo i ti zajedno sa mnom jer ljubav moja nikada mi se više neće vratiti, neće mi moći reći "zlato moje, srce je tvoje samo moje".
Post je objavljen 30.06.2015. u 23:35 sati.